Hrvatska vlada pokušava minimalnim ustupcima ublažiti zahtjeve sindikata prosvjetnih i drugih radnika javnih i državnih službi koji u sklopu novog temeljnog kolektivnog ugovora žele povećanje osnovice zbog rasta inflacije i uvođenje 13. plaće. Bez obzira na preopterećenost nekih radnika ovog sektora u pandemijskim uvjetima, kao i kroničan manjak nastavnika za određene predmete, ministar financija u javnim izjavama poziva se na neupitne zakonitosti tržišta koje odvode visokokvalificirane radnike u inozemstvo, a protiv kojih se ništa ne može.
Nakon relativno uspješnog štrajka prosvjetara krajem 2019. godine, osnovica plaće zaposlenima u javnoj službi povećala se za 6.12%, a koeficijent složenosti posla za nastavnike povećao se za dodatnih 6% (u tri intervala u razmaku od šest mjeseci, a zadnji je bio 1.1.2021. – što je bio jedini ustupak sindikata spram Vlade). Efektivno to znači da je neto plaća nastavnika s dvadeset godina staža i jednim djetetom porasla sa 6.985,68 kn na 7.724,91 kn, odnosno, ukupno za 739,23 kn. S obzirom na istjecanje temeljnog kolektivnog ugovora (TKU) za zaposlene u javnim i državnim službama, prosvjetni (a i ostali) sindikati ušli su u pregovore s Vladom oko novog TKU s dozom entuzijazma vidljivom u neobično “hrabrim“ zahtjevima: zahtjev za povećanjem osnovice zbog rasta inflacije te zahtjev za uvođenjem 13. plaće (u iznosu 1/3 ili 2/3 redovne plaće). Međutim, kako i sami sindikalni čelnici ističu, naišli su na potpuno suprotna očekivanja Vlade; naime, ministri rada i financija, Josip Aladrović i Zdravko Marić, očekivali su da će sindikati biti spremni samo obnoviti postojeći TKU bez novih dodataka i nove zahtjeve sindikata dočekali su kao neugodno iznenađenje.
Pregovori izmeđi vlade i predstavnika sindikata javnih i državnih službi oko novog TKU tako još uvijek traju, a konačna računica, po svemu sudeći, bit će odbacivanje većine zahtjeva sindikata. Na šestom sastanku, 11. siječnja, Vlada je odbila zahtjev za povećanjem osnovice plaće kao i zahtjev za isplatom 13. plaće. Kako trenutno stvari stoje, nakon 7. sastanka 25. siječnja, Vlada je spremna pristati samo na povećanje naknade za prijevoz i povećanje iznosa za sistematske preglede (s 500 kn na 1.200 kn), s perfidnim dodatkom da je o povećanju osnovice i 13. plaći spremna pregovarati “nakon potpisivanja TKU“. Zadnji sastanak, održan 8. veljače, nije donio gotovo pa ništa novo, osim prijedloga Vlade da se postojeći TKU privremeno produži, s objašnjenjem da se pregovori onda mogu odvijati “u komfornijoj zoni“, no jasno je da Vlada zapravo pokušava kupiti vrijeme.
Natječaji u prazno
Zahtjev sindikata za povećanjem osnovice i isplatom 13. plaće temelji se na nekoliko argumenata: rastuća inflacija trebala bi dati razloga za povećanje osnovice, jer u suprotnom se efektivna kupovna moć plaća smanjuje kako raste inflacija; između ostalog, kontinuirani rast BDP-a kojim se Vlada hvali daje prostora u državnom proračunu za takvo povećanje. Konačno, uvođenje 13. plaće kao novog standarda inače prisutnog u mnogim drugim europskim zemljama, dalo bi zaposlenima u javnim i državnim službama dozu optimizma (budući da božićnica i regres iznose 1.500 kn neto, tj. bitno manje od potencijalne 13. plaće, pa čak i ako je ona samo trećina regularne plaće), što su naročito naglašavali sindikati prosvjetnih radnika.
Naime, sve je češći i izraženiji problem da nema dovoljno nastavnika za određena radna mjesta, ponajviše nastavnika informatike – što je razumljivo s obzirom na činjenicu da su trenutno informatičke sposobnosti, čak i bez diplome, na tržištu rada već i stereotipno poznate kao “najutrživije“ – ali sve češće i za nastavnike matematike i fizike. Ne radi se više o “zborničkim pričama“ prema kojima svaki nastavnik zna za neku mladu kolegicu ili mladog kolegu koji su napustili radno mjesto u školi zbog bolje prilike za posao u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Sada već i statistike HZZ-a pokazuju da je objavljena slobodna radna mjesta za nastavnike sve teže popuniti, jer se natječaji za spomenute predmete nerijetko ponovno objavljuju zbog toga što se nitko na njih nije javio.
Nevolje s državnom maturom
U međuvremenu, nastavnici su pod sve većim stresom i imaju sve više obaveza, ne samo zbog nastave u pandemijskim uvjetima koja je za sada još uvijek “novo normalno“, uključujući i učestale nastave online na Zoomu, nego i zbog nedavno najavljenog uvođenja probne državne mature ove školske godine za sve treće i četvrte razrede. Organizacija i provedba te probne mature, kao i u slučaju “prave“ državne mature za maturante, spada na škole i nastavnike, no sada s tim dodatkom da se od nastavnika očekuje da ispite probne državne mature sami i isprave i ocijene. Naravno, niti za probnu niti za državnu maturu MZO, odnosno, Vlada nije planirala da nastavnici dobivaju ikakvu financijsku nadoknadu jer MZO i jedno i drugo tretira kao dio opisa nastavničkog posla. Međutim, uslijed ogromnog negodovanja prosvjetara i prijetnji da nastavnici ispite neće ocjenjivati, Ministarstvo je popustilo i odlučilo platiti i ispravljanje ispita (po ispravljenom ispitu), kao i čuvanje učenika dok pišu maturu (po satu čuvanja, s naknadom u iznosu prosječne vrijednosti nastavnog sata).
Ovaj ustupak Vlade treba čitati u kontekstu pregovora o TKU: osim što je priča s neplaćanjem nastavnika za probnu državnu maturu dobila solidnu pozornost medija i javnosti (počelo se pisati i o tome da će učenici jedni drugima ispravljati ispite), Vlada je vjerojatno procijenila da bi odbijanje praktički svih zahtjeva sindikata u vezi novog TKU i istovremeno inzistiranje na neplaćanju dodatnog rada proizašlog iz probne mature rezultiralo velikim nezadovoljstvom prosvjetnih radnika, a možda i potencijalnim novim štrajkovima (najavljivani bojkot probne mature od strane mnogih nastavnika bila je prva naznaka toga). U strahu od ponavljanja 2019. i stvaranja novog vala podrške javnosti prosvjetarima, Ministarstvo je pokleknulo tamo gdje je to jeftinije učiniti: plaćanje nastavnika za 26.000 sati rada i oko 138.000 ispravljenih ispita probne državne mature koštati će Vladu par milijuna kuna, dok bi uvođenje 13. plaće u iznosu 1/3 ili 2/3 regularne plaće Vladu koštalo – prema analizi Fine koju je Vlada sama naručila – 596 milijuna, odnosno, 1,2 milijarde kuna.
Ne može se protiv nevidljive ruke
Možda najzabavniji detalj pregovora bio je odgovor ministra financija, Zdravka Marića, na zabrinutost prosvjetnih sindikata oko deficita određenih nastavnika, jer on je sjajan pokazatelj pozicije slobodnotržišnog cinizma koju Vlada zastupa oko ovakvih pitanja, naročito u kontekstu nedavnih podataka još uvijek svježeg popisa stanovništva. Marić je odgovorio kako razumije da je važno zadržati kvalificiranu radnu snagu u Hrvatskoj, no nadodao je da nema tog rješenja koje može trenutačno proizvesti pozitivne demografske učinke, jer “kako seli kapital, tako seli i rad“. Drugim riječima, ministar Marić je uvjeren – i to, čini se, iskreno uvjeren – da nikakve mjere Vlade RH ne mogu utjecati na zakonitosti slobodnog tržišta u okvirima jedne periferne europske zemlje, pa tako onda niti mjere uvođenja 13. plaće ili povećanja osnovice ne bi doprinijele tome da fakultetski obrazovani prosvjetni radnici ostaju u Hrvatskoj.
No, ako su principi “nevidljive ruke“ u potpunosti izvan dosega Vlade, kao nekakva viša sila koja postoji izvan i iznad svijeta ljudi, legitimno bi bilo zapitati se je li onda implikacija da Vlada uopće niti ne planira pokušavati išta poduzeti u vezi toga da se stanovništvo zemlje rapidno smanjuje. Jer, na kraju krajeva, odumiranje jedne zemlje poput Hrvatske prirodan je tržišni proces. Ministrova fetišizacija tržišta pokazatelj je, ako ničeg drugog, onda toga da je tranzicija u Hrvatskoj zaista konačno okončana: završili smo sa socijalističkim iluzijama zauzdavanja slijepih zakonitosti kapitala i stoički smo prihvatili svoje mjesto na periferiji Europe te u ropotarnici povijesti.