Možda je preblago rečeno da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prošli tjedan krenuo u svoju medijsku ofanzivu s obzirom na to da spomenuta ofanziva traje gotovo pa svakodnevno i sinkronizirano preko tabloida (Kurira, Informera, Srpskog Telegrafa, Objektiva) i TV kuća među kojima svakako prednjači Televizija Pink, a ne zaostaje daleko ni Prva srpska televizija. Upravo je na ove dvije privatne televizija s nacionalnom frekvencijom Vučić gostovao razmaku od nekoliko dana u dva pomno zamišljena medijska i dramaturška aranžmana. Prvo je na rasporedu išlo njegovo “sučeljavanje” s dramaturginjom Biljanom Srbljanović i političkim analitičarom Nikolom Tomić na Prvoj o “pitanjima koja dijele Srbiju”, kako je to dramatično najavila voditeljica Marija Savić Stamenić. Emisija je bila sve samo ne dramatična i poslužila je Vučiću kao svojevrsni trening sa naivnim sparing partnerima pred puno važnije medijske nastupe. Srbljanović, i nešto manje Tomić, su u tom kontekstu predstavljali građanske intelektualce liberalne provenijencije, a predsjednik vizionara koji brani nacionalne interese (nepriznavanje Kosova i genocida u Srebrenici), a dobre odnose sa susjednim narodima kojih se Kosovo i Srebrenica itekako tiču želi graditi isključivo na zdravim ekonomskim i trgovinskim odnosima. Vučić je u toj emisiji ispolirao svoju sliku tolerantnog vladara koji je spreman na dijalog i sa svojim, samo nominalno, političkim neistomišljenicima što je karakteristika koja, u daljnjem izvodu te jednadžbe bez nepoznanica, ne krasi njegove netolerantne političke protivnike. Nominalno, kažem, zato što Biljana Srbljanović već odavno šuruje s vlašću Srpske napredne stranke (SNS) u sektoru kulturnih politika, a po novome i u sektoru PR-a predsjednika republike.
Dva dana poslije uslijedila je jutarnja varijanta predsjednika u nešto opuštenijem izdanju s notornom Jovanom Jeremić na Televiziji Pink. Nakon strogog, ali tolerantnog vladara, slijedila je prezentacija nešto životnijeg i ležernijeg predsjednika kod voditeljice koja je postala svojevrsna personifikacija medijskog sistema stasalog upravo u Vučićevo vrijeme. Ukratko, vikend jutarnji program na Pinku koji uređuje i vodi Jovana Jeremić sazdan je od kombinacije politike, crne kronike, estrade i astrologije, i to je najblaži mogući opis. Pritom je jedina nit vodilja političkog dijela emisije upravo glorifikacija Vučića i prokazivanje izdajnika u opoziciji i redovima SNS-a, do te mjere da je i sam Vučić prilikom svog gostovanja zamjerio voditeljici da je malo pretjerala kad je u najavi rekla da je ispunio sva svoja predizborna obećanja. Ostatak Vučićeva gostovanja na Pinku je protekao u skladu sa samim konceptom emisije i idejom predsjednika kao renesansnog čovjeka, sportskog entuzijasta od ranog djetinjstva, odlikaša s Pravnog fakulteta, vojnika, navijača i u konačnici, spasitelja Srbije. Vrhunac emisije bilo je uključenje estradnih umjetnika koji su odgovarali na pitanje što bi uradili da su Aleksandar Vučić bar na jedan dan.
Vučićev medijski spam pred službeni početak kampanje sazdan je tako od uvjeravanja glasača da on neće izdati nacionalne interese (prezentirane kroz topose Srebrenice i Kosova), što je onda podebljano angažmanom Danice Grujčić kao nacionalno osviještene liječnice, medijske persone i direktorice Instituta za onkologiju i radiologiju koja je postavljena kao nositeljica izborne liste SNS-a. Drugi rukavac izbornog medijskog spama je priča o razvoju koji je Srbija naglo doživjela u Vučićevo vrijeme. Tako je puno veća vjerojatnost da će vas na Televiziji Pink u ovo predizborno vrijeme dočekati podaci o kilometraži novoizgrađenih autoputeva i mostova, postoci povećanja BDP-a i plaća, te slike interijera novih vlakova, nego nove ljubavne drame iz reality showa Zadruga. Koliko će biti uspješna ova iskušana medijska strategija koju provodi pogon tabloida, televizija s nacionalnim frekvencijama, twitter botova i lažnih stranaka, ne ovisi samo o fragmentiranoj opoziciji nego i o medijskom pogonu koji se predstavlja kao opozicijski. Nekad se, naime, čini da primarne mete Vučićeve medijske strategije nisu toliko opozicijski političari, koliko mediji koje on ne uspijeva kontrolirati, a za koje se pak nekad čini da nisu ništa manje fiksirani na njegovu personu od same Jovane Jeremić.