Rumunjska varijanta iščekivanja rata u Ukrajini presudno je oblikovana navijački. U prilično ratobornoj atmosferi prevladava želja za ratom i američkom pobjedom. Ta želja korijene vuče iz povijesnih anti-ruskih sentimenata, ali i iz uskih poslovno-vojnih odnosa sa SAD-om. Upravo njima svoje analize inspiriraju i u javnost plasiraju brojni ratoborni analitičari, stručnjaci i think-tankovi.
U nedavnoj poplavi informacija o prijetnji ratom, jedna objava na društvenim mrežama učinila mi se posebno znakovitom. Napisala ju je rumunjska novinarka (neću je imenovati), povezana s Rumunjskom nacionalnom televizijom, koja je bila poslana da izvijesti o dolasku 1.000 američkih vojnika i vojne opreme u vojnu bazu u selu Mihail Kogalniceanu u blizini luke Konstanca na Crnom moru. Iako kratka, poruka zaslužuje pomno čitanje kao simptom dublje ideološke atmosfere rumunjskog društva.
Prvo, novinarka spominje svrhu putovanja u bazu: intervjuirati glavnog tajnika NATO-a koji je, zajedno s rumunjskim predsjednikom, bio prisutan prilikom dolaska američkih trupa. Novinarka tom prilikom službeno potvrđuje da su “Amerikanci stigli“, čime je nehotice (ali ispravno) pobrkala NATO i SAD. Za Rumunjce ta je fraza ključna. Odnosi se na period netom nakon Drugog svjetskog rata kada su se američke trupe smatrale jedinom obranom protiv sovjetizacije države. “Čekati dolazak Amerikanaca“ i konstatirati da su Amerikanci ovdje, da su “stigli“, predstavljali su lajtmotiv tog perioda. Vjera u američku vojnu intervenciju rasplamsala je nade malih anti-komunističkih paramilitarnih pokreta u Karpatima 1950-ih, čije vođe su bili povezani s rumunjskim fašističkim grupama u međuratnom razdoblju. U svojoj srži, tema dobrodošlice spasonosnom dolasku Amerikanaca duboko je anti-komunistička, anti-sovjetska i anti-ruska te ukazuje na specifičnu tradiciju desničarskog oružanog otpora. Novinarka je voljno i svjesno uklopila trenutak o kojem je izvještavala u ovu tradiciju.
Čekajući Amerikance
Poruka novinarke u idućem odlomku naginje osobnom: novinarka govori publici da joj je jedan od netom pristiglih Amerikanaca prišao i podsjetio je da su se već upoznali u Iraku 2008. Njezina amnezija je sugestivna: gotovo je zaboravila Irak, kao da se radi o malom detalju u dugoj karijeri. Ali taj previd nije samo osoban i predstavlja nešto više – zaborav destruktivne naravi invazije na Irak, kao i svih intervencija vojske SAD-a diljem svijeta. Taj zaborav je ujedno i zaborav činjenice da američke trupe nisu naprosto spasitelji kakvima ih je opisala u prvom odlomku, već su i invazivna sila koja je proizvela stotine tisuća žrtava. Zaboravljanje Iraka (i Afganistana, i Libije, itd.) upravo je ono što dozvoljava američkim i NATO-ovim trupama da se predstavljaju kao branitelji od ruske prijetnje. Novinarka je u svom postu sve to zaboravila u ime rumunjske javnosti. Izbrisala je sjećanje na rumunjsko sudjelovanje u tom ratu. Posljednje rečenice njezine poruke spominju dugo razdoblje u kojem su Rumunjska i SAD “bile u ovome zajedno“ – to može značiti rumunjsko članstvo u NATO-u ili, vjerojatnije, rumunjsko sudjelovanje u ratovima SAD-a. Ovo jako partnerstvo može objasniti Putinovu “nervozu“, novinarka zaključuje.
Ovaj stav koji slavi dolazak Amerikanaca u Rumunjsku je raširen. Reporterka je dijelila svoju radost bivanja u blizini tog događaja, znajući da će naići na podršku publike. Iako podaci nisu dostupni, čini se da postoji velika javna podrška prisustvu američkih trupa u državi, kao i aktivnom članstvu u NATO-u. U Rumunjskoj na televiziji, društvenim mrežama i ostalim kanalima think tankovi, komentatori i svakovrsni “analitičari” zahtijevaju još više tenkova. Riječ je o prilično ratobornoj javnoj sferi koja podržava Amerikance i priželjkuje rat protiv Rusa. Teško je razabrati prednjači li u toj atmosferi želja za zakašnjelom osvetom za pedesete godine prošlog stoljeća ili nešto sasvim drugo. U svom istraživačkom radu sam sugerirao da se moderna rumunjska država pojavila nakon Krimskog rata (1853. – 1856.) kao zaštita od ulaska Rusa na Crno more i otomanske teritorije na Balkanu. Politički i ekonomski interesi vladajućih elita rane rumunjske države bili su u konfliktu s onima carističke Rusije. Anti-ruski stavovi bili su ugrađeni u samo tkivo nove države, i to ne samo ideološki ili simbolički već u vrlo materijalnom smislu. Na primjer, Bukurešt je izabran da bude glavni grad zato što je bio na sigurnoj udaljenosti od granice s Rusijom.
Siromaštvom protiv invazije
Ovi duboki sentimenti i resantimani drukčije su se artikulirali u međuratnom periodu kad su komunizam i sovjetski staljinizam postali sinonimi. Komunizam se uvijek smatrao nečim snažno nametnutim s Istoka. Poslije rata je čak i Komunistička partija Rumunjske, pogotovo pod Nikolajem Čaušeskim, nastojala distancirati zemlju i sebe od onoga što se s prijezirom zvalo “Rusima”. Padom komunizma i nastankom narativa o “normalnosti” i “povratku” komunizam se ograničio na opaki ruski eksperiment s dugoročnim posljedicama. Postoji dio istine u takvom narativu i povijesnim ulogama koje divergentni interesi akumuliraju i artikuliraju u konkretnim geo-historijskim konfiguracijama, kao što je slučaj u Istočnoj Europi u posljednja dva stoljeća. Međutim, ponešto drukčije i suvremenije objašnjenje može biti puno korisnije. U posljednjem je desetljeću Rumunjska povećala vojna izdvajanja za 154%. U tom su periodu u Europskoj uniji na obranu prema udjelu u BDP-u više potrošile samo Bugarska, Litva i Latvija. Također, Rumunjska spada među nekoliko zemalja članica NATO-a koje su povećale izdvajanja za obranu na 2% BDP-a kako su zahtijevali brojni američki predsjednici, a ponajviše Donald Trump. Kako su nedavno otkrili istraživački novinari, većina tih sredstava, dakle milijarde dolara, otišla su američkim kompanijama koje se bave proizvodnjom vojne opreme. Za napore u tom smjeru sadašnji je rumunjski predsjednik Klaus Iohannis čak od Donalda Trumpa dobio onu poznatu MAGA kapu.
Ali ne radi se samo o tenkovima (i raketama i avionima i podmornicama) već i o think-thankovima. Državna nabavka oružja kreirala je i vlastitu ideološku nadgradnju. Čitava horda analitičara, stručnjaka, komentatora i think-tankova neprestano u javnosti naglašava važnost “strateškog pakta” Rumunjske i SAD-a/NATO-a. Prema njihovom narativu Rumunjska mora biti dovoljno vojno opremljena da bi se mogla suprotstaviti bilo kakvoj agresiji i obraniti “istočni bok”. U praksi to naravno znači sve više i više vojne opreme i sve više ljudi na istočnoj granici. S druge strane, to jest ruske, ti potezi, naravno, više izgledaju kao zastrašivanje nego kao zaštita teritorija. Također, sva ova vojna mobilizacija vodi ka rovovskom razmišljanju. Svako spominjanje geopolitike ili ponavljanje pojma “strateške obrane” doprinosi stvaranju slike svijeta zasnovane na granicama, oružju i nepomirljivoj konkurenciji prijatelja i neprijatelja. Ono što taj nepokolobljiv i ratoborni stav zaboravlja, najbolje osvjedočen u objavi s početka teksta, jest da Rumunjska nije u poziciji da postane stvarno bojište. Ako rat započne, Rumunjska će ga najvjerojatnije gledati iz daljine kroz optiku društvenih medija.
Nedavni novinarski izvještaj koji je prošao ispod radara (isprika na dosjetci) mejnstrim medija opisivao je svakodnevni život u selu Mihail Kogalniceanu pored vojne baze. Ljude u selu puno više brine poskupljenje režija i manjak radnih mjesta nego prijetnja ratom. Jedan od mještana se pritom istaknuo odgovorom. On se nimalo ne boji ruske invazije jer je zadružna farma nastala u komunizmu davno privatizirana i sve je pokradeno. On smatra da Rusi zbog toga nemaju nikakvog interesa na tom području i da je zapravo siromaštvo najbolja obrana od invazije.