Te, sada već davne, 2001. Turska ekonomija se našla u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi. Strani kapital o kojem je uvelike ovisila turska ekonomija se naglo povlačio iz zemlje, tečaj nacionalne valute lire je divljao, kao i nezaposlenost, a nestabilna široka koalicijska vlada pod vodstvom političkog seniora, sekularista Bülenta Ecevita, nije uspijevala stabilizirati stanje u ekonomiji svojim intervencijama. Ta kriza se danas uzima kao bitan dio konteksta koji je omogućio 2002. pobjedu na izborima (post)islamističke Stranke pravde i razvoja (AKP) na čijem je čelu i tada i danas bio Recep Tayyip Erdoğan. Politička sociologija se slaže da je AKP-ovu pobjedu, uz ekonomsku krizu 2001., omogućilo i desetljeće političke nestabilnosti, ali puno važnije, svojevrstan klasni izborni blok koji je AKP tada oformio okupljajući oko sebe, s jedne strane urbanu srednju klasu te male i srednje poduzetnike iz ruralne Anadolije, a s druge strane siromašnu radničku klasu koja je većinom preživljavala od neformalnog i povremenog rada u velikim gradovima. Riječ je bila o onoj frakciji radničke klase koja se relativno nedavno naselila u gradovima te nije bila ni sindikalno organizirana niti integrirana u institucije turske socijalne države. Važnu ulogu u njihovoj integraciji u ovaj AKP-ov transklasni glasački blok odigrale su i paralelne socijalne, zdravstvene i obrazovne institucije koje je AKP-ova stranačka infrastruktura izgradila po Istanbulu i ostalim metropolama kako bi odgovorila na materijalne potrebe rastućeg urbanog proletarijata.
Dvadeset godina nakon, taj izborni blok je uvelike narušen. Dva desetljeća AKP-ove vlasti iznjedrila su na kraju autoritarnu vlast jednog čovjeka, promjenu ustava prema njegovim interesima, političku represiju nad opozicijom i medijima, a kurdskim političkim prvacima posebno, vojne intervencije u susjedstvu te političku kontrolu nad sindikatima. Danas se Turska nalazi u još jednoj ekonomskoj krizi s visokom stopom inflacije, a onda i rastućim cijenama i troškovima života. Cijeli scenarij uvelike podsjeća na situaciju prije dvadeset godina kada je Erdoğan dolazio na vlast. Osim činjenice da ne uspijeva kontrolirati krizu, da gubi lokalne izbore u dva najveća grada te da se opozicija koja se sastoji i od njegovih nekadašnjih najbližih suradnika poput bivšeg premijera i ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua počela okupljati u svojevrsni anti-Erdoğan blok, predsjednika Turske bi trebao zabrinjavati i val štrajkova koji je upravo zahvatio njegovu zemlju.
Naime, radnici dostavnih firmi čiji se obim posla drastično povećao u vrijeme pandemije, dok su im plaće ostajale među najnižima u cjelokupnoj privredi, krenuli su nedavno u štrajkove. Sve je počelo još krajem siječnja s radnicima Trenydola, turske verzije Amazona s gotovo 30 milijuna korisnika. Najavljeno povećanje plaće za 11% radnicima ove kompanije nije bilo dovoljno da bi pratilo rast cijena života usred inflacije te su od poslodavca zahtijevali veći postotak koji su na kraju i dobili nakon trodnevnog štrajka. Plaće radnika Trenydola tako su porasle umjesto za 11, za skoro 40%. Ovo je potaklo i radnike u drugim firmama da krenu sličnim putem. Tako su za štrajk i prosvjede ispred sjedišta firme odlučili i dostavljači hrane za platformu Yemeksepeti koji osim povećanja plaća, traže i reguliranje vlastitog radnog odnosa kroz ugovore o radu (koje platformski radnici mahom ne posjeduju), ali i pravo na sindikalno organiziranje kroz postojeći sindikat transportnih radnika TUMTIS te ulaganje u sigurnost na radu koja je nikakva, pogotovo ako se zateknete kao vozač bicikla ili mopeda na istanbulskim prometnicama, a vaš sljedeći posao ovisi o brzini dostave i ocjeni koju će vam dati mušterija. Štrajk radnika Yemeksepetija, koji je, inače, u većinskom vlasništvu njemačkog Delivery Heroa, dobio je i svoju političku dimenziju kad ih je nedavno na razgovor primio neformalni vođa turske opozicije Kemal Kılıçdaroğlu iz kemalističke Narodne republikanske stranke (CHP).
Kako piše novinar Kenan Sharpe za talijanski think thank OBC Transeuropa, štrajk platformskih i dostavnih radnika popraćen je intenzivnom medijskom kampanjom i podizanjem svijesti u javnosti što je dovelo i do masovnog bojkota nekih od dostavnih platformi koje uskraćuju prava i veće plaće svojim radnicima. Istovremeno, štrajkovi su se počeli događati i u sektorima koji nemaju toliku medijsku vidljivost. Zadnji zabilježeni su oni skladištara u najvećem turskom lancu supermarketa Migrosu, te radnica u tvornici čarapa Alpin Corap u Istanbulu koje traže povećanje plaća u skladu sa stopom rasta cijena životnih namirnica. Kako se zaustavljanje rasta troškova života ne nazire, a Erdoğanove mjere ne pokazuju efekt, očekuje se daljini rast radničkih akcija u Turskoj. Vladajuća stranka je u takvim situacijama pribjegavala korištenju represivnog aparata države što im se u godini prije izbora može lako obiti o glavu i usmjeriti nezadovoljstvo socijalnim i ekonomskim stanjem u državi prema glasačkim kutijama
