Generacijska optika nije baš najpouzdaniji alat za razumijevanje društvenih procesa. Nekoliko je razloga tome, a dva se ističu. Tom se optikom brišu socijalne razlike unutar generacije i samim tim se različite društvene grupe tretiraju kao homogeni entitet. Drugi se razlog tiče pridavanja prevelikog eksplanatornog značaja specifičnim kulturnim obrascima i trendovima koji obilježavaju pojedine generacije: od muzike do kulture svakodnevice. Međutim, skepsa prema generacijskoj optici kao sociološkom alatu ne znači da bi ju trebali u potpunosti napustiti. Razlog je sasvim jednostavan: tako bismo napustili i povijesnu dimenziju naših društava.
Političke i ekonomske promjene kroz koje društva prolaze oblikuju i generacije. Na primjer, ratni periodi presudno oblikuju stavove generacija koje su ih preživjele: bilo intenzivnijim iskustvom političkih podjela bilo drukčijim odnosom prema smrti. No, ne moraju posrijedi biti ekstremna iskustva da bi nastali generacijski tragovi. Generacije koje su se formirale u periodima značajnije uloge sindikata ili u vrijeme kad rješavanje stambenog pitanja nije bilo oslonjeno isključivo na tržišne silnice, imaju nešto drukčije poglede na probleme iz sfere rada ili stanovanja. Naravno, kao što smo napomenuli na samom početku, treba uzeti u obzir da su generacijska iskustva obilježena presudno klasnim razlikama. Ali treba imati na umu da su neke generacije, kao ove iz sugeriranog potonjeg primjera, živjele u periodima manjih klasnih razlika. A i nije naodmet ni prisjetiti se slavne Marxove parole: vladajuće ideje svake epohe su ideje vladajuće klase.
Rezervirana osjetljivost prema generacijskim razlikama ne služi nam samo da nijansiranije pristupamo povijesti naših društava već i da razvijemo skepsu prema prevladavajućim tumačenjima trenutnih društvenih problema. Naime, često ta tumačenja svoje “korijene” imaju u nekim prijašnjim generacijskim iskustvima. Ta se iskustva tretiraju kao samorazumljiva i njihovi društveni izvori se ne traže u političko-ekonomskim okolnostima već u (ne)racionalnim odlukama pojedinaca. Generacijski raskorak u tumačenju danas je itekako prisutan u razmatranju problema dostupnosti stanovanja. Unatoč tome što cijene kvadrata kontinuirano rastu u zapadnom svijetu, a i kod nas, često optužba za nerješavanje stambenog pitanja nije “upućena” tržištu nekretnina već prema mlađoj generaciji koja si ne uspijeva priuštiti samostalno stanovanje. Uzrokom tog generacijskog raskoraka nedavno se u članku u New Statesmanu pozabavila Sarah Manavis.
Maskiranje nejednakosti
Članak naslovljen “Boomer mathematics: why older generations can’t understand the millenial struggle to buy a house” (Boomerska matematika: zašto starije generacije ne mogu razumjeti borbu milenijalaca pri kupnji kuće) kreće, naravno, od avokada. Donedavno je konzumacija avokada bila simbol rastrošnosti milenijalaca koja ih onemogućava u rješavanju stambenog pitanje. Avokado je u međuvremenu iščeznuo iz medija i završio u memovima, ali ta je optužba za luksuz, navodi Manavis, itekako prisutna. Uvriježilo se mišljenje da mladi previše troše na luksuz, pogotovo u sferi zabave, i da zbog toga nisu u stanju “pozabaviti” se ključnim problemom. Nedostaje im financijske pismenosti, kako glasi didaktički eufemizam za nedostatak financija. No, problem je u tome što starije generacije nerijetko dostupnu široku paletu zabavnih sadržaja – od streaming servisa do putovanja – smatraju luksuzom. Ti su sadržaji danas prilično dostupni i ono što ometa prethodnu generaciju da samo usporedi brojke jest slabija dostupnost takvih sadržaja u njihovo vrijeme.
Ali kako upozorava Manavis, nije to jedini faktor smetnje u boomerskoj matematici. Ona iz jednažbe isključuje političko-ekonomski kontekst u kojem su oni rješavali stambeno pitanje. Stanovanje u tom periodu nije bilo isključivo tržišna kategorija, a i kad je bilo, omjer cijena kvadrata u odnosu na ostale robe bio je značajno niži. Nije problem u tome što mladi troše na “luksuz” već u tome što je stanovanje postalo luskuz. Postoji još jedan faktor smetnje u toj matematici, a možemo ga uvjetno karakterizirati kao moralno-psihološku satisfakciju. Radi se o još jednoj rundi generacijske dijagnostike koja se zasniva na navodno kontinuiranoj dekadenciji mlađih generacija. Starije generacije su si mogle priuštiti rješavanje stambenog pitanja jer su naprosto donosile pametnije odluke. I bile spremne na sitne žrtve kako bi si omogućile krov nad glavom. Milenijalci, eto, nisu toliko pametni, a ni moralno usidreni.
Međutim, ova priča o generacijskom raskoraku ne staje samo na stanovanju, već nam dovoljno govori i o kapitalizmu u proteklih 40 godina, objašnjenjima tog kapitalizma i njihovim političkim posljedicama. Britanski ekonomist James Meadway afirmativno je podijelio na Twitteru članak Sarah Manavis i dodatno upozorio na središnju ekonomsku lekciju impliciranu u članku. Meadway podsjeća da je posljednjih 40 godina kapitalizma obilježeno padom cijena. I to ne samo zabavnog sadržaja, kojim se bavi Manavis, već i hrane i pogotovo eletkroničke robe. Što se tiče potonje, svjedočimo i ogromnom napretku u kvaliteti. Iza tog pada cijena stoje, između ostalog, rast produktivnosti i prije svega uključivanje stotina milijuna ljudi na kapitalističko tržište rada raspadom sovjetskog bloka i integracijom kineske privrede. Ništa slično nismo zabilježili na tržištu nekretnina. Naprotiv, smjer je suprotan.
Ti procesi nisu samo povećali jaz između cijena stanovanja i ostalih roba iz svakodnevne potrošnje. Kontinuirani pad cijena je zamaglio i sve veću nejednakost, prije svega sve manje udjele koje rad dobiva u nacionalnim dohotcima u odnosu na kapital. Što se tiče političkih posljedica, niže cijene su činile manje uvjerljivima priče o rastu globalne nejednakosti premda je taj rast bio zasnovan na pouzdanim podacima. Cjenovno sve dostupniji proizvodi koji svakodnevno koristimo, pogotovo oni elektronički i digitalni koji sa sobom nose auru civilizacijskog napretka, zajedno s različitim oblicima potrošačkih kredita, relativno uspješno su maskirali sve izraženije nejednakosti. I ne treba zanemariti njihov utjecaj u kočenju popularizacije lijevih ideja i kritika kapitalizma. No, dolaskom inflacije ta maska pada i konflikt između kapitala i rada postaje sve vidljiviji. A s njim, nadamo se, vidljivijima će postati i ambiciozni politički zahtjevi: redistribucija je samo polazišna točka.