Pozamašni zadatak predstavlja precizna rekonstrukcija svih afera vladajućih otkad se na čelu Vlade nalazi Andrej Plenković. Gotovo da nije bilo mjeseca u kojem barem sumnja na koruptivno ponašanje nije pronašla svoje mjesto u novinskim rubrikama. Dosad ozbiljnijih političkih posljedica po opstojnost vlasti nije bilo, ali najnovija afera koja je u subotu preuzela medijski hijerarhijski primat od situacije u Ukrajini predstavlja zasigurno najveći izazov za Plenkovića i HDZ. Pritom se taj izazov ne iscrpljuje u samom sadržaju afere koja se svodi na političko protežiranje provincijalne sitne buržoazije.
Također, ona neće rezultirati kolapsom vlade ili nekim sličnim dramatičnim epilogom. Međutim, odlikuju je dva aspekta koja ukazuju na iscrpljenost “modela stabilnosti” u hrvatskoj politici koji je personificiran u Andreju Plenkoviću kao predsjedniku HDZ-a. Prvi aspekt je banalan i tiče se naprosto akumulacije afera i one nužne jedne poslovične kapi koja će preliti čašu. I kada će svi upitani i neupitani, opozicijski prvaci i medijski tumači, konačno presuditi: Plenković mora otići i moraju se raspisati prijevremeni izbori. Ta se presuda uglavnom legitimira osnovnom političkom higijenom i usporedbom “kako je to u drugim zemljama”. Drugi aspekt je nešto kompliciranji, pogotovo u ideološkom smislu. Naime, jedan od aktera u aferi je i Boris Milošević iz Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koalicijskog partnera HDZ-a. Njegova se uloga tumači i na ljevici i na desnici kao konačni dokaz “trgovačkog” karaktera te koalicije. Postoji i treći, pozadinski aspekt koji ne treba zanemariti, a to su frakcijske borbe u HDZ-u. Inače ključno poprište hrvatske politike u posljednjih 30 godina.
Spomenuti model stabilnosti može djelovati pomalo zbunjujuće. Kako možemo pričati o modelu stabilnosti u okolnostima neprestanih afera i koji su uopće oslonci tog modela? Naravno, ne možemo pričati o klasičnim modelima zasnovanim na klasnim kompromisima, ekonomskom rastu ili integrativnom ideološkom kursu. Ovdje je riječ o modelu zasnovanom na specifičnoj konfiguraciji hrvatskog političkog polja. To je polje prije svega definirano samim postojanjem HDZ-a koji i kad nije na vlasti je na vlasti. Naprosto prevlast njihovih kadrova u javnim i državnim institucijama te klijentelistička mreža koju čine razne društvene grupe jamči presudnu ulogu. Pitanje je jedino koliko je ta uloga stabilna. Prijetnju joj mogu predstavljati lijevi centar i ekstremna desnica, unutarnja i vanjska. Plenković je svojom pojavom, pogotovo nakon iskustva Karamarkove vlade, uspješno neutralizirao obje prijetnje. Onu, ionako mlaku, s ljevice, učinio je izlišnom samim tim što je “pedigreom” bliži tom miljeu, a onu ekstremne desnice tako što je “dokazao” da HDZ u desnijim inačicama ili koalicijama s ustaškim partnerima generira nestabilnost: kako u zemlji, tako i u samoj stranci.
U tako postavljenom okviru u kojem Plenković predstavlja branu nesposobnoj opoziciji s ljevice i opasnom ludilu s desnice, afere su se prešutno “opraštale”. No, postoji još jedan, mahom neosviješten, dubinski razlog “toleriranju” akumulacije afera. Plenković nije samo figurirao kao neutralizator različitih političkih prijetnji već i kao čuvar javne tajne: trideset godina nakon samostalnosti u Hrvatskoj ne postoji nijedna suvisla politička ideja transformacije ili ekonomskog razvoja. Zemlja naprosto živi u inerciji ratne simbolike i tržišnih zahtjeva, a “mesije” koje se pojavljuju periodično svoje programe zasnivaju samo na dva oslonca: ili birokratsko odumiranje države u obliku anti-korupcije kao jedinog političkog stava ili birokratsko “čišćenje” nacije u obliku ustaške ezoterije kao jedinog autentičnog hrvatstva. Iskoči još kakva IT firma kao zamjena za politiku za libertarijanske duše i to je to. Naprosto vizije razvoja zemlje nema i Plenković je, barem do sada, jamčio da javna tajna ostane javna tajna.
Međutim, izgledno je da se taj model iscrpio i da nitko više ne želi sudjelovati u iluziji makar alternative nema. Tu dolazimo do drugog bitnog aspekta ove afere, a to je famozno srpsko pitanje kao alternativa. Njemu bi možda bilo najprikladnije pristupiti preko jedne objave na Twitteru. Tamo je Neven Barković, urednik Indexa, poručio da bi hrvatska ljevica napokon trebala priznati da i Srbi mogu biti lopovi. Barković se, naravno, referirao na ulogu Borisa Miloševića u aferi. U samu Miloševićevu ulogu nećemo ulaziti već ćemo se usredotočiti na Barkovićevo pristajanje na ideološki okvir koji definira desnica. Naravno da Srbi mogu biti lopovi, ubojice i tko zna što sve ne, kao što to mogu biti pripadnici bilo koje nacije na svijetu. Nije problem u tome što ljevica u Hrvatskoj živi u toj iluziji i brani srpsku manjinu pod svaku cijenu bez obzira na sadržaj. Ono protiv čega se ljevica, ili barem njen dio, bori jest prevladavajući stav po kojem je Hrvat lopov zato što je lopov, a Srbin lopov zato što je Srbin. Ili ubojica ili bilo što drugo. Suradnja SDSS-a s Plenkovićevim HDZ-om temeljila se upravo na institucionalnom zaklonu od takvog stava. No, nije bila bez rizika: taj bi stav u većinskom narodu mogao postati još rasprostranjeniji.
Treći je, dakle, aspekt onaj frakcijskih borbi unutar HDZ-a. Premda je Plenković prilično umirio desnu frakciju ona zasigurno spremna čeka svoj red. U tome možda leži i razlog Plenkovićeve nervoze u subotnjem obraćanju. Ne možemo, naravno, procijeniti kakva je trenutno snaga te frakcije, ali zasigurno ima potencijala za ponovno približavanje odbjeglim sinovima na ekstremnoj desnici. I vjerojatno će taj neki eventualni novi HDZ brendirati kao onaj očišćen od srpskog elementa. No, zasigurno su i oni poučeni iskustvom nestabilnosti koju takav HDZ nosi sa sobom. I vjerojatno ne žele brzati. Bez obzira na ishod tih unutarstranačkih borbi, model stabilnosti zasnovan na Plenkovićevoj ulozi čuvara javne tajne je iscrpljen. Novog zamjenskog scenskog rekvizita nema na vidiku i zato bi odumiranje modela moglo biti prilično kaotično.