Mlade ljude se optužuje da troše na članarine u teretani i pretplatu na Netflix umjesto na nekretnine. Za domaće liberalne komentatore stvar je u mentalitetu i produženom djetinjstvu pod roditeljskim krovom. Hoće li izbacivanje iz roditeljskog gnijezda naučiti mlade štednji i odgovornosti ili ih pretvoriti u socijalne slučajeve?
Britanska televizijska voditeljica emisija o nekretninama Kirstie Allsopp nedavno je izjavila da bi mladi ljudi bez problema mogli posjedovati svoje nekretnine kad bi se odrekli članarine u teretani i pretplate na Netflix. Jedna je to od varijacija notornog argumenta o tostu s avokadom, odnosno okrivljavanja mladih ljudi da troše na male užitke umjesto da štede za kuću. Te optužbe uglavnom stižu iz usta bogatijih pripadnika “boomerske“ generacije koji smatraju da je problem u tome što mladi danas troše na “luksuz“, a ne u tome da je stanovanje postalo luksuz, o čemu je nedavno pisao Marko Kostanić.
U domaćem kontekstu ovaj se argument proteže na tvrdokornu ideju da mladi mogu, ali iz komocije ne žele odseliti od roditelja. U pregledu termina koji kolaju medijskim prostorom u vezi s tim fenomenom, prije nekoliko godina izdvojili smo najkreativnije: mladi u Hrvatskoj su “ovisni o majčinoj sisi“, “šampioni mediteranskog otezanja“, vole “doći na gotovo“ i pripadnici su “bumerang generacije“. Taj je niz nedavno nastavio Indexov komentator Branimir Perković, naišavši na podatak da među zemljama EU Hrvatska ima jedan od najnižih udjela osoba u dobi od 16 do 29 godina koje žive u teškoj materijalnoj i socijalnoj oskudici. Autor je tekst otvorio netočnom tvrdnjom da su mladi u Hrvatskoj “najmanje pogođeni siromaštvom od svih zemalja EU“ (nisu), a tekst nosi jednako apsurdan i neutemeljen naslov “Mladi u Hrvatskoj žive bolje od svojih vršnjaka u EU, kaže Eurostat. Evo zašto“.
U jednoj Švedskoj…
Podaci na kojima se tekst temelji pokazuju da je u Hrvatskoj 2020. 1,5% mladih živjelo u teškoj materijalnoj i socijalnoj oskudici, što je drugi najniži udio u EU, nakon Luksemburga. U ovu kategoriju spadaju osobe koje si ne mogu priuštiti najmanje sedam od ukupno trinaest stavki koje predstavljaju osnovne preduvjete za normalan život. Ukoliko si ne možete priuštiti šest od navedenih trinaest stavki – to konkretno može značiti da posjedujete samo jedan par cipela, nemate novaca da kupite novu odjeću nakon što iznosite staru, ne možete si priuštiti grijanje u zimskim mjesecima ni obrok s proteinom svaki drugi dan, nemate pristup internetu ni automobilu – službeno ne živite u teškoj oskudici jer vam fali još jedna stavka da vas tamo svrstaju.
Što se može zaključiti iz podatka da je u Hrvatskoj najmanji postotak takvih osoba u EU (osim u Luksemburgu)? Bez drugih podataka i istraživanja, naravno, ništa, ali moglo bi se nagađati o npr. primanjima, životnim troškovima i socijalnim transferima u pojedinim državama EU koji utječu na to koliko je lako mladima zadovoljiti osnovne potrebe.1 Međutim, Perković je svoje nagađanje odlučio ograničiti na jedan faktor i s lakoćom otpuhnuti na sve druge, a taj jedan faktor koji sve objašnjava je, čuda li, udio mladih koji žive s roditeljima. Hrvatskoj, koja ima najviši udio mladih koji žive s roditeljima, suprotstavlja skandinavske države u kojima je taj udio najniži. Bez ijedne riječi o stambenoj politici Jugoslavije, Hrvatske i Švedske, cijenama kvadrata i najma i primanjima mladih u Hrvatskoj i Švedskoj, Perković zaključuje: “Jako je puno faktora posrijedi, ali izgleda da najveći utjecaj ima kultura. U Hrvatskoj je sasvim normalno da mladi žive sa svojim roditeljima i oko toga nema velikih društvenih propitkivanja“.
Dakle, o tome se radi. Podatak o niskom postotku mladih koji žive u teškoj oskudici zapravo je uzet kao indikator lagodnog života i otezanja s preseljenjem od roditelja, kao da je za samostalan život (bilo u podstanarstvu, bilo u svojstvu vlasnika nekretnine) dovoljno izbjeći tešku oskudicu. Živite s roditeljima, ne možete si priuštiti drugi par cipela, platiti grijanje ni adekvatnu prehranu? Pa to su samo tri stavke od potrebnih sedam da vas prozovemo depriviranima – što čekate, pohitajte u red za stambeni kredit.
Liberalna glava u pijesku
“Upravo su roditelji odgovorni za to što Hrvatska ima najmanji udio mladih u materijalnoj i socijalnoj oskudici od svih zemalja EU“, piše Perković u socijaldarvinističkom zanosu. Rečenica je to nad kojom je nemoguće ne zastati. Ako su roditelji odgovorni za nisku materijalnu oskudicu, bit će da je materijalna oskudica poželjna? Upravo tako – autor u nastavku hvali zapadne države koje unatoč visokoj nezaposlenosti i riziku od siromaštva mladih, svejedno imaju puno manji udio mladih koji žive s roditeljima, dok hrvatski roditelji “štite svoju djecu od životnih neprilika”. Hrvatska su djeca tako pošteđena oskudice, piše Perković, a time i financijske pismenosti: osnova štednje, planiranja troškova, kontrole impulzivne kupnje i slično.
Tako se vraćamo na argument o tostu s avokadom, teretani i Netflixu – kad bi se mladi odrekli malih užitaka i naučili planirati troškove, konačno bi mogli poput Šveđana hrabro zakoračiti u samostalan život. Međutim, ako izvadimo glavu iz liberalnog pijeska – što možemo učiniti tako da provedemo pola sata na Njuškalu i još pola sata konzultirajući osnovne podatke o (ne)zaposlenosti i primanjima mladih – vidjet ćemo što bi mladima u Hrvatskoj donio hrabri odlazak iz roditeljskog gnijezda. To bacanje mačića u tešku oskudicu, odnosno izbacivanje iz roditeljskog doma, ne bi rezultiralo financijskom pismenošću i švedskim standardom života, već puno vjerojatnije povećanjem broja mladih beskućnika.
- Za početak, možemo i pogledati Eurostatov graf i uočiti da je postotak mladih koji žive u oskudici vrlo sličan (i nizak) u mnogim članicama EU, dok se Bugarska, Rumunjska i Grčka s druge strane ističu vrlo visokim udjelom (vidi sliku). Ako bismo nešto uspoređivali s tog grafa, onda bi to bile npr. Rumunjska, Španjolska i Hrvatska kao primjer država s visokim, srednjim i niskim udjelom mladih koji žive u oskudici, a bilo bi zanimljivo vidjeti i ove podatke podijeljene prema zemlji porijekla. [↩]
