Kriptovalute su postale neizostavni dio naše svakodnevice. Unatoč tome i dalje je njihovo funkcioniranje, kako tehničko tako i društveno, neprozirno većini ljudi. Uključujući i one koji njima barataju. Kako bi njihovu funkciju učinili prozirnijom valja se upitati ispunjavaju li kriterije za status novca, kakva im je uloga u domeni financijske spekulacije i koja im je politička dimenzija. Odgovore je ponudio Mislav Žitko.
Vijesti o zatvaranju moskovske burze, snažnom padu vrijendosti ruske rublje i građanima Ruske Federacije koji stoji u redovima ispred bankomata pojavile su se četvrtog dana nakon početka vojne intervencije u Ukrajini. Vijest koja koja nije toliko dojmljiva kao slika građana koji u panici pokušavaju doći do vlastitog novca tiče se kupovine kriptovaluta, konkretnije bitcoina. Nesuđena prijelomna vijest glasi da je u proteklih nekoliko dana dosegnut rekord u transakcijama kupovine bitcoina za rusku rublju. Doima se da barem jedan dio građana percipira bitcoin kao “sigurnu luku” u situaciji neizvjesne budućnosti ruskog bankarskog sustava zbog međunarodnog pritiska i blokade uobičajenih financijskih operacija. U kontekstu rasprava koje se posljednih desetak godina vode oko statusa i funkcija najprije kriptovaluta – prvenstveno bitcoina – ta vijest nije zanemariva jer sugerira da bitcoin funkcionira kao sredstvo rezerve ili osiguranja vrijednosti, što je jedna od temeljnih funkcija novca.
Rasprave oko statusa kriptovaluta, kojima su se posljednjih godina priključila nova pitanja vezana uz streloviti rast NFT tržišta (Non-fungible token ili nepromjenjivih žetona), veoma su često ispisane tehničkim žargonom koji ostaje nerazumljiv većini čitatelja, te često uslijed mnoštva drugorazrednih detalja dovode do ispuštanja iz vida načelnih pitanja. Ovdje ćemo se osvrnuti na tri načelna pitanja kojima se rasprava o kriptovalutama može smjestiti u nešto širi okvir razmatranja novca, odnosno teorije novca. Tri načelna pitanja koja ćemo dotaknuti jedno za drugim jesu pitanje dosezanja kriterija za status novca, zatim pitanje financijske spekulacije, te na koncu pitanje političke dimenzije kriptovaluta. To su, da ponovimo, pitanja koja su važna utoliko što su razlozi optimizma u pogledu kriptovaluta i razlozi njihove društvene primamljivosti teško razumljivi izvan konteksta dugotrajnijih polemika o ulozi novca, njegovoj idealnoj ekonomskoj funkciji i načinima na koji bi monetarni sustavi trebali služiti društvu.
Kriteriji za status novca
U užem smislu novac mora obavljati određene funkcije, a to su, ovim redom: sredstvo razmjene roba, sredstvo obračuna cijena, sredstvo plaćanja i sredstvo rezerve ili osiguranja vrijednosti. U suvremenom kapitalizmu dominiraju dvije novčane forme kroz koje se isprepleteno ostvaruju prethodno navedene funkcije, a to su fiducijarni novac i kreditni novac. Fiducijarni novac (fiat currency) obično je vezan uz nacionalne države koje emitiraju papirnate i kovane novčane jedinice pomoću kojih se odvijaju različita plaćanje (počevši od plaćanja poreza), dok kreditni ili depozitni novac proizlazi iz aktivnosti banaka, prvenstveno odobravanja kredita i stvaranja odgovarajućih depozita. Prema tome, suvremeni novac koji s lakoćom može mijenjati formu – dovoljno se uputiti do bankomata – povezan je istovremeno i s državom i s privatnim (bankarskim) sektorom. Karakteristika je suvremenih monetarnih sustava da operacije koje svakodnevno obavljamo nužno ovise o mreži posrednika sačinjenoj od poslovnih banaka i sličnih institucija s jedne, te središnjoj banci, s druge strane.
U sustavu u kojem novac nema intrinzičnu vrijednost jer se transakcije ne obavljaju pomoću zlatnika ili srebrnjaka niti postoji zlatni standard u smislu unaprijed fiksiranog odnosa zlata i novca u optjecaju, povjerenje nužno igra značajnu ulogu. Povjerenje se u ovom kontekstu odnosi na vjerovanje da će banke i financijske institucije, te monetarne vlasti koje ih nadziru djelovati tako da osiguraju stabilnost financijske arhitekture usprkos neizvjesnosti i asimetričnoj raspodjeli informacija i moći. Međutim, upravo je razdoblje ubrzane financijske liberalizacije donijelo, da se poslužimo Kindlebergerovim naslovom, učestale krize, manije i slomove kakve razdoblje reguliranog bankarstva i financija nakon Drugog svjetskog rata nije poznavalo. Globalna financijska kriza iz 2008. samo je po učincima najznačajniji primjer onoga što je američki ekonomist Hyman Minsky nazvao “inherentna nestabilnost financijskog kapitalizma”. Neobična je slučajnost da je 2008. godine objavljen kratki tekst pod naslovom Bitcoin: A peer-to-peer electronic cash system koji je napisao Satoshi Nakamoto, navodni utemeljitelj bitcoina. Da li se pod pseudonimom Satoshi Nakamoto krije jedna ili više osoba nije do kraja razjašnjeno, međutim nedvojbeno je naznačen motiv za stvaranje kriptovalute putem blockchain tehnologije. U prvom odjeljku tog rada naime stoji: “Trgovina na internetu počela se oslanjati gotovo isključivo na financijske institucije koje služe kao posrednici od povjerenja pri obradi elektroničkih plaćanja. Dok sustav radi dovoljno dobro za većinu transakcija, još uvijek pati od inherentnih slabosti modela utemeljenog na povjerenju… Potreban je sustav elektroničkog plaćanja koji se temelji na kriptografskom dokazu umjesto na povjerenju, dopuštajući bilo kojim dvjema voljnim stranama da izravno sklapaju međusobne transakcije bez potrebe za posrednicima.”
Bitcoin je zamišljen kao peer-to-peer verzija elektroničnog novca kojom se eliminiraju posrednici, dakle klasične financijske institucije, zajedno s poteškoćama koje proizlaze iz pretjeranog oslanjanja na povjerenje prema drugim strankama i financijskim regulatorima. To je karakteristika, kako uočava Brett Scott, koja privlači sve one koji žele umanjiti ili ukinuti moć banaka i financijsko-političkih elita kroz uvođenje veće raznolikosti u monetarni sustav, “a to su ljevičarski, anarhistički nastrojeni pojedinci koji državu i bankarski sektor doživljavaju kao predstavnike interesa elita, te prepoznaju u bitcoinu potencijal za kolektivno i neposredno demokratsko upravljanje valutom. Međutim, to je također privlačno konzervativnim libertarijancima koji bitcoin doživljavaju kao valutu sličnu robi, osobođenu od zala središnjih banke i državne regulative.” Političkoj ćemo se dimenziji vratiti kasnije, dok je u pogledu kriterija za status novca dovoljno potcrtati da bez obzira na početnu motivaciju, bitcoin (a još manje druge kriptovalute) ne možemo klasificirati kao novac, već prije kao jednu, ne do kraja određenu, formu likvidnosti. Iako gdjekad možemo prepoznati funkcije novca u upotrebi kriptovaluta, radi se o karakteristikama koje su sporadične i nestabilne, dok visoka volatilnost vrijednosti kriptovaluta posve onemogućuje da se relativne cijene izražavaju u nekoj kriptovaluti, makar i za potrebe misaonog eksperimenta.
Zanimljivo je spomenuti da vodeći ekonomisti MMT-a (Moderne monetarne teorije) – teorijske grupacije koja je nastala zbog nezadovoljstva kako standardnom monetarnom teorijom, tako i praktičnim funkcioniranjem financija u suvremenom kapitalizmu – bez dvoumljenja odbijaju razmatrati kriptovalute kao novac u punom smislu te riječi. Iz perspektive MMT-a novac je prvenstveno proizvod države, odnosno državne emisije novčanica i autoriteta na temelju kojeg država prikuplja porez isključivo u nacionalnoj valuti. U hijerarhiji novca i drugih oblika likvidnosti, za MMT na samom vrhu stoji fiducijarni (državni) novac, zatim slijede depoziti na računima u bankama, a na dnu se pojavljuju privatno emitirani vrijednosi papiri (korporativne obveznice i slično). Možemo pretpostaviti da kroz prizmu MMT-a kriptovalute koje nisu ni na koji način povezane s državom niti su ugrađene u regulirano bankarsko poslovanje također zauzimaju donji dio hijerarhije novčanih oblika. Slično razumijevanje se može naći kod marksistički orijetiranih autora, poput Michaela Robertsa koji također zaključuje da kriptovalute sasvim bjelodano ne igraju ulogu novca te da će kao takve ostati na mikro-periferiji digitalnog novca, baš kao što se to dogodilo se esperantom domeni jezika. Poteškoća s kriptovalutama, uključujući bitcoin, u pogledu njihove – ako možemo tako reći – izvorne vizije i misije leži u činjenici da uopće nisu jasni putevi uklapanja u postojeće financijske sustave i nacionalne ekonomije, kao što trenutno nije zamislivo da bi bilo koja kriptovaluta mogla preuzeti ulogu svjetskog novca, dakle međunarodnog monetarnog sidra kakvu usprkos svemu još uvijek igra američki dolar. To naravno ne znači da su kriptovalute pred nestankom i da u bliskoj budućnosti nećemo vidjeti novo rušenje rekorda u pogledu vrijednosti, što nas vodi do sljedećeg pitanja – onog o spekulaciji.
Kriptovalute i financijska spekulacija
Kriptovalute ili nemaju ili imaju samo rudimentarne oblike institucionalne potpore. One također nemaju nikakvu intrinzičnu vrijednost poput papirnatih novčanica koje su također bezvrijedne bez snage države (ili skupine država) u pozadini. Ostaje onda pitanje razloga zbog kojih su kripotovalute još uvijek s nama. Financijska povijest poznaje mnogobroje epizode spekulativnih manija koje su, kao u slučaju tulipomanije tokom 30-ih godina 17. stoljeća u Nizozemskoj, redovito započinjale rastom potražnje i shodno tome rastom vrijednosti neke imovine (primjerice, lukovica tulipana), a završavale u iracionalnom ushićenju, neodmjerenim financijskim spekulacijama i mnogobrojnim bankrotima. Analogija između klasičnih financijski manija i spekulativnog ponašanja i investiranja u kriptovalute nije bez osnova ako se uzme u obzir spekatakularni uspjeh bitcoina na samom početku. Rani ulagači u bitcoin, uz malo sreće, ostvarili su gotovo nevjerojatne povrate na uložen novac baš kao su lukovice tulipana proizvele pokoje obiteljsko bogatstvo. Međutim, od prve faze širenja do danas, visok stupanj volatilnosti prati i bitcoin i druge kriptovalute, te se tokom godina ustanovio ciklus uspona i padova u vrijednosti kripovaluta, kao i kreiranje novih kripotvaluta koje su kao neuspješni instrument spekulacije proizvele samo gubitke za naivne ulagače.
Nadalje, u domeni spekulacije se pokazuje koliko je funkcioniranje tržišta kriptovaluta u neskladu s idejama Nakamota i srodnih entuzijasta. Bitcoin je, kako smo vidjeli, uveden na osnovu ideja jednakosti koja proizlazi iz uklanjanja posrednika i transparentnosti jamčene blockchainom. Skraćeno rečeno, kriptovalute su trebale biti početak nove financijskog poretka koji vodi prema novom društvenom poretku, te su upravo na toj liniji kriptovalute ušle u imaginarij društvenih pokreta i prosvjednih akcija poput Occupy Wall Street. Međutim, tržište kriptovaluta uvelike ponavlja iste nejednakosti kao i bilo koje drugo tržište. Čak i ako analiza koju je ponudio Flipside Crypto – prema kojoj gotovo 95% izrudarenih bitcoina se nalazi na samo 2% korisničkih računa – nije sasvim točna, nesumnjivo je da nekoliko velikih igrača može značajno i po vlastitom nahođenju utjecati na kretanje vrijednosti bitcoina, što objašnjava ekstremnu volatilnost tijekom pojedinih ciklusa. U tom smislu demokratizacija financija putem širenja kriptovaluta, ne samo da nije doprinijela široj imovinskoj jednakosti, nego je veliki dio korisnika svela na sitne spekulante u financijskoj igri koja im ostaje posve neprozirna. Bez obzira na mjestimičnu zaradu imatelja digitalnih novčanika, političko obećanje koje se na samom početku naziralo postepeno je gubilo na vjerodostojnosti, slično putanji interneta od razdoblja tehnološkog optimizma weba 2.0 do današnje dominacije monopolnih platformi.
Politička dimenzija kriptovaluta
U tekstu iz 2018. godine britanski sociolog Nigel Dodd iznosi tezu da će “bitcoin biti uspješan kao novac u onoj mjeri u kojoj bude neuspješan kao ideologija”. Naime, ako ključno obećanje kriptovalute leži u izbacivanju posrednika i zamjeni društvenih odnosa (povjerenja) programskim protokolom, onda je politička dimenzija kriptovaluta u sadržanom smislu – antipolitika, odnosno verzija tehnološke utopije u kojoj se odnosi u monetarnom ili šire određenom ekonomskom polju pojavljuju kao verzija horizontalizma bez politike, barem utoliko što se ukida mjesto odlučivanja o monetarnim pitanja i uvodi namjesto toga strojni kod, decentralizirana mreža razmjene i “rudara” valute. U toj, kako naglašava Dodd, fikcionalnoj priči društvena dimenzija novca se u potpunosti iscrpljuje u tehnologiji i protokolima bitcoina (ili neke druge kriptovalute), a ironija je upravo u tome da je “bitcoin bio uspješan kao novac upravo zbog zajednice koja je izrasla oko njega”. Prema tome, političkom smislu širenje kriptovaluta nije donijelo ono što se uobičajeno razumije pod sintagnom “demokratizacija financija”, a povrh toga činjenicu da poslovi s kriptovalutama nisu nestali u kratkom vremenu poput nekih prethodnika u povijesti financijskih spekulacija možemo zahvaliti zajednicama koje su se – ma kako nesavršene i proturječne – oblikovale oko kriptovaluta i s njima povezanih poslova. Vrijedi ovdje spomenuti da veoma slična čitanja pozadinske ideologije bitcoina možemo naći razmjerno često u sociološkim analizma, pa tako i Scott piše u ranije spomenutom tekstu: “Obratite pažnju na temeljni mračni pogled na ljudsku prirodu. Dok su anarhistički filozofi često zamišljali alternativno upravljanje sustavima utemeljeno uzajamnosti zajednice, ‘opunomoćenje’ u sustavima bez posrednika ne proizlazi iz izgradnje veza u zajednici. Dapače, ono proizlazi iz ukidanja potrebe za povjerenjem i traženja utočišta u defenzivnom individualizmu posredovanom matematičkim ugovornim pravom. Tu imamo posla s određenim prezirom prema ljudskoj nesavršenosti, posebice nesavršenosti onih na vlasti, ali po implikaciji i nesavršenosti svih u društvu.”
Bez obzira na sociološka čitanja ideološke pozadine kripto imovine i pripadajuće blockchain tehnologije, treba naglasiti da usprkos svim novostima i nezanemarivim novčanim vrijednostima, nova era u monetarnoj povijesti još nije uspostavljena, te da smo danas još uvijek suočeni s problemima financijalizirane ekonomije u kojoj se rješenja i poteškoće svijeta kripto imovine sporo i nepravocrtno probijaju s margina financijskog i ekonomskog polja. Pri tom kretanju često ih možemo pronaći, kako je to dokumentirao David Golumbia, u ideološkoj mreži, ne samo tehnološkog utopizma, nego različitih doktrina, od libertarijanske ideologije do desničarskih teorija zavjere. To nas ne tjera da promatramo kriptovalute i blockchain kroz prizmu napadnog skepticizma, ali je svakako potrebno zadržati budnost “za političke pojmove i koncepte na koje nailazimo u diskursima koji ih okružuju”.