Ne treba posebno isticati ili podsjećati koliki je šok predstavljalo izbijanje pandemije koronavirusa prije dvije godine. No, valja se prisjetiti mehanizama, prventsveno onih intelektualnih, nošenja sa svim dimenzijama tog epohalnog događaja. Epidemiološka neizvjesnost, političko-ekonomski potezi bez presedana i promjene u hijerarhiji presudnih znanja za upravljanje životima nisu pružali puno utočišta za razumijevanje i obrazlaganje onoga što nam se događa. Naravno, izvlačili su se primjeri iz povijesti epidemija i tražile su se održive paralele, ali u tih se prvih nekoliko mjeseci, ako izuzmemo nadobudne stručnjake za sve, intelektualni napor uglavnom odvijao na brisanom prostoru.
I zato ne čudi da su refleksije o pandemiji često ostavljale dojam pisanja povijesti u realnom vremenu. Naprosto je šok bio toliki da klasični apsorpcijski mehanizmi nisu bili dovoljni i da je jedini mogući pristup bio onaj povjesničara koji piše o onome što se upravo događa. Taj dojam potvrđuje i niz knjiga koji se pojavio u drugoj polovici prošle godine, dakle 18 mjeseci nakon pojave virusa, a koje nose status svojevrsne povijesti pandemije koja je i dalje prisutna. I pritom se nije radilo o ad hoc znanstvenicima ili Slavoju Žižeku čija manufaktura ionako ne ovisi o vanjskim događajima. Vjerojatno najpoznatiju i najutjecajniju “povijest pandemije” napisao je poznati povjesničar i ekonomist Adam Tooze, a njen naslov glasi: Shutdown: How Covid Shook the World’s Economy.
Naravno, nakon prvog razdoblja šoka, pandemijske okolnosti su postale, kako se to popularno kaže, nova normalnost. U naše vokabulare su ušli izrazi i pojmovi koji su dotad uglavnom bili rezervirani za akademske i znanstvene rasprave, a politički sukobi vezani za “upravljanje pandemijom” prilagodili su se prevladavajućoj matrici politike danas: takozvanim kulturnim ratovima. I tek što se, barem u javnom prostoru, bolnice žive svoj paralelni život, “normalizirala” političko-epidemiološka scena, pojavio se novi šok: rat. Unatoč tome što sada u medijima izlaze nebrojeni članci kojima se pokazuje i dokazuje da je ruska invazija na Ukrajina bila sasvim očekivana, nastupile su opća zapanjenost i konsternacija. Pritom one nisu bile mobilizirane samo strahom od rata već i svojevrsnim strahom od nemogućnosti njegova objašnjenja. Otuda i sve ona potrage za “smislom” ratu u Putinovom psihološkom profilu i emotivnim oscilacijama.
Pored personalizacije povijesnih procesa i događaja, drugo pribježištu u strahu od kaskanja za objašnjenjem je potezanje povijesnih analogija. O problematičnosti takvog pristupa smo već pisali, a za dodatno cementiranje izlišnosti takvog pristupa poslužit ćemo se jučerašnjom opservacijom američkog povjesničara Kevina Bakera: “Vrijednost povijesnog obrazovanja leži u tome što vam osnažuje intuiciju za raspon povijesnih mogućnosti i mehanizama, a ne u tome da vam pruža ready-made obrasce za razumijevanje stvarnosti s etiketama poput ‘popuštanja’ ili ‘kubanske nuklearne krize’.” Međutim, pored traženja smisla u analogijama, paralelama i kontinuitetima, pojavila se u komentarima još jedna zanimljiva tendencija s naglašenom povijesnom ili povjesničarskom dimenzijom. Ona je prisutna i u memovima i u ozbiljnijim analizama. A riječ je o premještanju historiografskog pogleda u budućnost. Suočeni s poteškoćama u razumijevanju trenutne situacije i povijesnih procesa koji su do nje dovele, zauzimamo perspektivu imaginarnog povjesničara iz 2070. godine i nastoji razaznati kako bi on ili rjeđe ona objasnili ovo što se nama zbiva. No, valja istaknuti da ni taj skok u budućnost da bi se objasnila povijest koju živimo nije lišena povijesnih analogija. On se, makar implicitno, zasniva na usporedbi s Prvim svjetskim ratom, navodnom iznenađenošću njegovim izbijanjem u to vrijeme i nedostatkom uvjerljivih objašnjenja.
Danas se, dakle, nastoji prevenirati taj navodni epistemološki poraz otprije stotinjak godina. I to tako da imaginiramo famoznu povijesnu distancu skokom u budućnost. Za razliku od šoka pandemije s kojim smo se povijesno-epistemološki nosili ekstremnim uranjanjem u sadašnjost, šok rata nas gura u zaklon objektivnog povjesničara iz daleke budućnosti.