Osim geografske bliskosti koja u bitnome određuje i pažnju i interes regionalne javnosti za rat u Ukrajini, za Zapadni Balkan, ruska agresija na Ukrajinu je svojevrsna kulminacija i određenih unutarpolitičkih tenzija. Bosna i Hercegovini, Srbija, ali i Bugarska te Kosovo, samo su neki od primjera. U onome što se od prvog dana rata naziva obratom u međunarodnom poretku, svi traže svoju priliku da štogod ušićare ili ostanu što više low profile na vanjskopolitičkom i vojnom planu. Primjerice, kosovske vlasti su po izbijanju rata odmah zatražile primanje u NATO (iako dio članica NATO-a i dalje ne priznaje nezavisnost Kosova) i stalno instaliranje američke vojske na području Kosova, dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio na velikim mukama kako osuditi agresiju na Ukrajinu i onda to predstaviti rusofilskom dijelu svog glasačkog tijela čiji su mu glasovi potrebni da bi upisao još jednu pobjedu na izborima za točno mjesec dana. Vučič je izabrao put kompromisa, odnosno navigavanja po tankoj liniji koja se zove: osuđujemo agresiju na Ukrajinu, ali ne namećemo sankcije Rusiji.
Ova taktika je sinoć imala prvi test i to na izvanrednoj sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih naroda na kojoj se glasalo o rezoluciji koju su predložile Sjedinjene Američke Države i jedina balkanska država članica trenutnog sastava Vijeća sigurnosti, Albanija. Rezolucija za koju je glasala 131 država članica UN-a potvrdila je nezavisnost, suverenost i teritorijalni integritet Ukrajine i tražila hitno povlačenje ruskih snaga s teritorija Ukrajine. Za rezoluciju su glasale sve države naše regije, uključujući i Srbiju i Bosnu i Hercegovinu čije je opredjeljenje do samog glasanja bilo upitno. Nakon izglasavanja rezolucije, Vučić je odmah sazvao press konferenciju gdje je u uvriježenoj maniri prikazao sebe kao najveću žrtvu međunarodnih odnosa. S druge strane, u Bosni i Hercegovini pokušaj Milorada Dodika da se aktivnije uključi u vanjsku politiku i proglasi neutralnost BiH u sukobu Rusije i Ukrajine osujećen je preglasavanjem od strane preostala dva člana predsjedništva, Šefika Džafirovića i Željka Komšića. Kako u resoru vanjske politike vertikalu drže probosanski kadrovi, SDA-ova ministrica Bisera Turković te ambasador u UN-u i bivši državni inoministar Sven Alkalaj, ishod glasanja nije doveden u pitanje i BiH je glasala za rezoluciju. Protiv rezolucije su glasali samo najbliži ruski vojni i politički partneri (Sirija, Bjelorusija, i Sjeverna Koreja) dok su suzdržane, među ostalim, ostale socijalističke zemlje/vlade Azije (Kina, Vijetnam) i Latinske Amerike (Kuba, Bolivija), ali i članice BRICS-a Indija i Južna Afrika te ruski susjedi (Mongolija, Kazahstan, Tadžikistan, Armenija). Bugarska je, očekivano, glasala za rezoluciju, ali rat u Ukrajini je u ovoj crnomorskoj državi izazvao iznenađujuće političke turbulencije.
Činilo se da bi zbog svoga članstva u NATO-u i Europskoj uniji, bugarsko pristajanje na sankcije Rusiji trebalo, ako ne uz otvorenu političku podršku, bar ići po nekoj inerciji zapovjedne odgovornosti koju diktira Bruxelles. Međutim, tom se planu ispriječio tamošnji ministar obrane Stefan Janev koji je tijekom većeg dijela 2021. bio i prijelazni premijer Bugarske uslijed ponavljanih izbora bez pobjednika što se konačno okončalo pobjedom ministara iz Janovljeve vlade Kirila Petkova i Asena Vasileva i njihove koalicije Nastavljamo s promjenama (PP). Iako je ta nova bugarska vlada dobila apoziciju “Harvard” vlade, odnosno vlade čiji su članovi obrazovani na najprestižnijim zapadnim sveučilištima, očito im se potkralo kokošje jaje i nekadašnji general bugarske vojske Janev blizak Rusiji. Naime, Janev je odbio slijediti političku liniju svoje vlade, NATO-a i Europske unije, oklijevajući u nazivanju ruske agresije na Ukrajinu ratom i zagovorom bugarske neutralnosti u cjelokupnoj krizi. Momentalno i jednoglasno mu je izglasano nepovjerenje i brzo je zamijenjen NATO birokratom Dragomirom Zakovim. Ovaj primjer je zanimljiv jer pokazuje svojevrsni post-hladnoratovski kontinuitet kadrova u bugarskoj politici. I dok je dugo vremena upravo Bugarska socijalistička partija slovila kao “rusofilska” stranka, oni su sada članovi koalicijske vlasti koja je bez puno razmišljanja pokazala izlazna vrata Janevu. Tranzicija u NATO i EU, te smjena generacija, odradila je svojevrsno kadrovsko čišćenje i u ovoj stranci. Tako da je očito jedino u dijelovima bugarskog vojnog establišmenta ostala neka, pomalo i arhaična, veza s ruskom vojskom i nakon kraja Varšavskog pakta te rušenja SSSR-a i državnog socijalizma
Svi ovi primjeri, što individualni (Janev), što povijesno-politički (odnosi Srbije i Rusije), pokazuju koliko je naš region iznimno osjetljiv i izložen odjecima rata koji se događa u Ukrajini. U Bugarskoj, Srbiji, a u zadnje vrijeme i Bosni i Hercegovini, odnos s Rusijom je dnevno-politička tema. Rat koji se događa u Ukrajini je sigurno svojevrsna prekretnica i za ove države i početak jednog novog perioda u međunarodnim i sigurnosnim odnosima u kojem vojska i vojna moć postaju važni kao i za vrijeme hladnog rata. Samo ovaj put se čini da i pacifistički pokret i nesvrstanost kao legitimna alternativa političko-vojnoj bipolarnosti nemaju nikakve šanse.