Nakon što je Telekom Srbije pod izravnom kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića kupio prava na englesku nogometnu ligu s ciljem da zada politički udarac Draganu Šolaku, “glavnom opozicijskom tajkunu”, ovaj se “osvetio” tako što je početkom godine kupio engleski nogometni klub Southampton FC. Kako je došlo do toga da su travnjaci najpopularnije nogometne lige na svijetu postali poprište političkih obračuna u Srbiji?
S prvim danima siječnja regionalne medije opsjela je pomalo i iznenađujuća vijest kako je Dragan Šolak, srpski poduzetnik s prebivalištem u Švicarskoj, zaključio kupnju većinskog udjela u Southampton FC, engleskom nogometnom klubu koji je ujedno i član tamošnje Premier lige, najkomercijalnije nogometne lige na svijetu. Međutim ta akvizicija je, ponajprije u Šolakovoj rodnoj Srbiji, isprovocirala naizgled začuđujuću razinu agresivne retorike vladajućih političara.
Tako se srpska premijerka, Ana Brnabić, odmah po objavi Šolakove kupnje na Twitteru oglasila s izjavom kako ta akvizicija “jasno pokazuje kakva je Srbija bila oligarhija u prvom desetljeću 2000-ih, dok su je vodili Šolakovi politički i poslovni partneri”, uz napomenu kako je cijeli posao “napravljen novcem građana Srbije, zloupotrebom državnih resursa (Telekoma) i političke moći”. I Aleksandar Vulin, ministar unutarnjih poslova, pridružio se napadima na Šolaka, poručujući ponajprije onim građanima koji izlaze na antivladine prosvjede, a koje on naziva “protestima koje organiziraju Šolak i Dragan Đilas”, kako će se tako “idući put sudjelovanjem na protestima boriti da Šolak kupi Liverpool”.
Šolak je za 80-postotni udjel u vlasništvu Southamptona, prema navodima engleskih medija, dotadašnjem vlasniku – kineskom nekretninskom mogulu Gau Jishengu – platio preko 120 milijuna eura. Kako je točno jedna takva puka akvizicija iz domene sportskog biznisa postala prvoklasni politički skandal, i to ne samo u Srbiji, već u čitavoj regiji?
Kratka povijest Šolakove akumulacije
Dok tabloidi bliski srpskoj vlasti Šolaka opisuju kao “tajkuna”, koji zajedno s samoprozvanim liderom opozicije, Draganom Đilasom, “sipa lovu po inostranstvu” u doba krize, mnogi liberalniji mediji iz regije nude drugačiju sliku misterioznog poduzetnika. Za njih je pak Šolak “trn u oku srpskim vlastima i njihovoj autoritarnoj vladavini” i naprosto “drugačiji” poduzetnik, onaj koji se tobože u tranziciji nije okoristio uskim političkim vezama, štoviše. Portal N1 tako prenosi izjavu Marka Milosavljevića, šefa katedre za komunikaciju na Sveučilištu u Ljubljani, koji naglašava kako Šolak nije “niti bivši političar, niti politički povezan biznismen”, već je tek gradio “vlastitu kompaniju”. Ona koja je, uzgred budi rečeno, ujedno i vlasnik samog portala N1, kao i TV kuće koja stoji iza njega.
Šolakov uspon do medijskog carstva teškog preko milijardu i pol eura uistinu je započeo u tranziciji, kada je u rodnom Kragujevcu 1990. osnovao producentsku kuću VANS, specijaliziranu za trgovinu glazbenim autorskim pravima. Izbijanjem rata na prostorima bivše Jugoslavije seli prvo u Ljubljanu, a onda i u Prag, makar i dalje posluje na prostoru tadašnje SR Jugoslavije. Tako je 2000., dok je Srbija prolazila kroz smjenu vlasti i kraj vladavine Slobodana Miloševića, Šolak osnovao novu tvrtku, Kablovski distributivni sustav (KDS), potpisavši ubrzo i ugovor vrijedan 10 milijuna dolara sa Southeast Europe Equity Fund-om, što je ujedno bila i prva strana investicija u post-miloševićevskoj Srbiji. Šolak je zatim nastavio s akvizicijama različitih medijskih i telekomunikacijskih tvrtki diljem bivše Jugoslavije, pa je tako osim Serbia Boardbanda, najvećeg kabelskog operatera u Srbiji, stekao između ostalog vlasništvo i nad Telemachom, najvećim kabelskim i internetskim operaterom u Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Taj medijski cluster je onda 2013., okupljenog pod kišobranom tvrtke United Group, prodao američkom investicijskom fondu Kohlberg, Kravis, Roberts & Co. L. P. (KKR), odnosno jednom od njegovih novoosnovanih “globalnih instituta”, i to pod rukovodstvom Davida Petraeusa, bivšeg šefa CIA-e koji je s te pozicije uslijed seksualnog skandala morao odstupiti godinu dana prije no što će odobriti kupnju United Group. Iznos za koji je KKR-ov Global Institute utržio United Group nikada nije javno objavljen, ali se u kuloarima spominje iznos od preko milijarde i pol eura.
Šolak je pritom zadržao 21,34 posto vlasništva nad tvrtkom, s ulogom glavnog čovjeka za “strateško upravljanje i razvoj”. Jedna od prvih odluka bila je i pokretanje N1 televizije, koja će postati i ekskluzivni CNN-ov medijski partner. Njen rad, pogotovo na području Srbije, uvelike karakterizira veoma kritički stav baš spram Aleksandra Vučića i njegovih kabineta, zbog čega je sam Vučić zajedno sa svojim bliskim suradnicima često posezao za sintagmama poput “američka televizija”, ali i “CIA televizija”, aludirajući jasno na Šolakovo poslovanje s nekadašnjim glavnim američkim obavještajcem. Vučić je zapravo čitavo vrijeme tražio način na koji će izbaciti United Grupu iz srpskih kućanstava, a svoj idealni manevar pronašao je kroz nogomet.
Jasna politička motivacija
Prošlog je ljeta tako objavljeno kako, nakon 12 godina emitiranja na programima Sportkluba, regionalnog sportskog IPTV kanala također u vlasništvu United Grupe, engleska Premier liga – inače najgledanija strana liga – prelazi na ekrane Arena Sporta. Iako naizgled vijest nije iznenađujuća, u njenoj pozadini se odvilo ono što se u stručnoj medijskoj literaturi naziva media capture, a gdje se politički utjecaj na medije odvija kroz neočigledne kanale; u ovom slučaju je riječ o nogometnim prijenosima. Sport Klub je TV prava na englesku Premier ligu plaćao u prosjeku 12 milijuna eura po sezoni, dok je ta prošloljetna akvizicija Arena Sporta – koja je pak u vlasništvu Telekoma Srbije, dakle državnog teleoperatera – nadmašila iznos od nevjerojatnih 600 milijuna eura za šestogodišnja TV prava na najpopularniju nogometnu ligu na svijetu. U prijevodu, Telekom Srbije je uložio milijun eura za svaku utakmicu u trajanju od 90 minuta. I ne samo to, već je Telekom Srbije preuzeo i TV prava na gotovo sve praćenije europske i svjetske lige, od Lige prvaka pa do košarkaškog NBA, koje se sada, također uz dozu golemog preplaćivanja za prava na njihovo emitiranje, emitiraju ekskluzivno na Arena Sportu.
Jednim potezom lišenim bilo kakvih tržišnih regula Vučić je tako, preko državnog telekoma, Šolaku izbio komercijalnu vrijednost i utjecaj na regionalnom tržištu. Naravno da je tu interes gledatelja za prijenose sportskih natjecanja tek most kojim se došlo do glavnog trna u oku Vučićevoj vlasti, a to su N1 televizija, ali i Nova TV, s franšizama diljem bivše Jugoslavije. Gubitkom TV prava na najveće sportske događaje Šolak ujedno gubi i milijune korisnika na cjelokupnom regionalnom tržištu, na koje je osim sporta plasirao i kritički sadržaj kroz informativne kanale u vlasništvu tvrtke na čijem je čelu. Tim je raspletom događaja djelovalo kao da je Vučić apsolutno uspio u svom naumu, i to baš sredstvima za koja je njegova najbliža suradnica, Ana Brnabić, izjavila kako ih je Šolak “zloupotrebio” za akviziciju Southamptona.
Novinar engleskog Guardiana Shaun Walker, koji je medijskim istupima inače veoma nesklonog Šolaka ekskluzivno intervjuirao u Milanu nakon kupovine Southamptona, naglasio je na samom početku intervjua kako je Šolak “pristao odgovarati na pitanja oko Southamptona”, ali je “zapravo želio razgovarati o političkoj situaciji” u rodnoj mu Srbiji. Šolak je tako, prije nego što će pričati o bilo kakvoj viziji i planiranju budućnosti jednog od najbogatijih engleskih – a samim tim i svjetskih – klubova, pohitao pričati o tome kako je “njegov pravi fokus stavljanje naglaska na situaciju oko slobode medija u Srbiji”, s Vučićem kao “primjerom toga koliko diktator može daleko dogurati u Europi ako se samo pretvara fin i pristojan”.
Osvetnički sportswashing
Iako Šolak u kontinuitetu odbija pomisli o bilo kakvom političkom angažmanu, kao i o vezama s Đilasom, u intervjuu također tvrdi kako je “Vučićeva logika koristiti nogomet kao sredstvo odvraćanja ljudi od njegovih paketa kabelskih televizija”, samim tim i “kritički nastrojenih informativnih kanala”. Istovremeno pak inzistira i na tome kako njegov ulazak u Southampton nema veze s tim obračunom, iako se u članku ipak priznaje kako je tajming njegove kupnje neobično prikladan. Uostalom, i sada je računica dosta jasna; distribucija tih golemih sredstava od TV prava u engleskoj Premier ligi dijeli se po principu jednakog postotka od polovine ukupno stečenih sredstava koji ide svim klubovima, dok se preostalih 50% dijeli prema pojedinačnom plasmanu na kraju sezone, kao i na tzv. facility fees, koji se baziraju na brojci prijenosa uživo svake momčadi. S obzirom na to da Southampton trenutno drži više nego ugodno deveto mjesto od ukupno 20 klubova, jasno je da će više nego solidan iznos od Vučićeve goleme investicije zapravo završiti natrag u Šolakovom džepu.
Šolak je tako upotpunio svoj “osvetnički” sportswashing manevar, što je specifičan termin za investiciju koja kao glavnu svrhu nema nužno stjecanje profita kroz vlasnički udjel u sportskom kolektivu, već stjecanje društvenopolitičke moći putem iskorištavanja emotivnog zaloga koji nogomet kao najpopularniji globalni sport neosporno posjeduje. Engleska Premier liga je pritom možda i najprominentnije okruženje za takve manevre; Newcastleov primjer jedan je od najrecentnijih primjera tog “pranja obraza“, baš kao i onaj londonskog Chelseaja, čiji navijači sada uvelike relativiziraju rusku invaziju na Ukrajinu striktno iz razloga što je vlasnik njihovog kluba, ruski oligarh Roman Abramovič, svoje bogatstvo koje pretače u klub stekao baš uz pomoć Vladimira Putina. Udar na Abramoviča i njegove financije bio bi velik udar i na sam klub čiji je on, jasno, daleko najveći financijer.
Šolakova dinamika se dijelom razlikuje od te, ali je svejedno posrijedi mehanizam iskorištavanja kapitala – pritom onog za kojeg postoje ozbiljne indicije kako je u procesu njegove akumulacije Šolak izbjegavao plaćanje poreza u nizu država bivše Jugoslavije – u svrhe političkog obračuna. Nasuprot njemu stoje proračunska sredstva državnih kompanija, koje Vučić i njegova vlast koriste kao bankomat ne samo za kontrolu cjelokupnog medijskog polja u zemlji, već i za direktne obračune s kritičarima. Premda je Gil Scott-Heron u svojoj poznatoj opasci “revolucija neće biti ekranizirana” na umu imao ponešto drukčiji politički sadržaj, vjerojatno bi da vidi ovaj slučaj dodatno promislio o uvjerljivosti kultnog slogana.