U intervjuu danas objavljenom na portalu Novosti, ukrajinski je sociolog Volodimir Iščenko, posljednjih tjedana najtraženiji i najpouzdaniji sugovornik europske ljevice na temu ruske invazije na njegovu rodnu zemlju, priznao da još nije čuo uvjerljivu interpretaciju motivacije Vladimira Putina da krene u rat. Sva niska objašnjenja zasnovana na psihologizaciji i Putinovu “skretanju” s uma bila bi nedostatna čak i da se narušilo Putinovo mentalno zdravlje, a kamoli u situaciji kad ništa ne upućuje na takvo što. Iščenko je odbacio i sugestiju novinara Novosti Jerka Bakotina o isključivo ideološkoj motivaciji. Smatra da su svi postsovjetski vođe, sukladno prirodi samog režima, mahom bili cinični pragmatici i da eventualni novostečeni Putinov ideološki fanatizam nije dovoljno objašnjenje. Ako je zaista i došlo do njega, trebalo bi objasniti kako se i zašto to dogodilo.
Unatoč i dalje teško razaznatljivoj ishodišnoj motivaciji, Putin nedvojbeno koristi ideološku retoriku kao sredstvo opravdavanja invazije. Najiščitaniji dokument tih opravdavanja jest njegovo predavanje koje je služilo kao svojevrsna uvertira agresiji, a u kojem se bavio “povijesnim smislom” ukrajinskog identiteta i ulogom Lenjina i boljševika u kreiranju tog smisla. Analiza revizionističkih teza i nacionalističkog misticizma u Putinovim tumačenjima povijesnih procesa nije naročito zahtjevan zadatak, a prilog smo nedavno objavili i na stranicama Biltena. Za dodatnu razradu Putinove ideološke pozicije i njenu sponu s ciničnim pragmatizmom koji spominje Iščenko valjalo bi se vratiti koju godinu unazad. Šesti je mjesec 2019. godine i priprema se samit G20 u japanskoj Osaki. Najsnažnija najava samita dogodila se na stranicama Financial Timesa: liberalizam je zastario. Ta dijagnoza je zapravo sažetak intervjua koji je Vladimir Putin dao tim, kako se kaže na stranicama manje uglednih novina, uglednim novinama.
Narednih dana gotovo da nije bilo medija, svjetskog ili domaćeg, koji nije prenio Putinove riječi. I mi smo tada objavili analizu krivih pretpostavki i miješanja liberalizma i kapitalizma na kojima počiva Putinova dijagnoza, ali ono što s ove distance valja primijetiti jest autoritet Putinove procjene koji se tada najbolje primjećivao u njenom ambivalentnom prenošenju. Nezanemariv broj analitičara i urednika koji su opremali prijenos samog intervjua nije preventivno odgovorio na Putinov pokušaj rušenja navodno temeljnih vrijednosti Zapada. Pogotovo kad je riječ o onima koji se svrstavaju od centra na desno. Možda su se libili iskazati otvoreno savezništvo s Putinom, međutim, njegova dijagnoza stanja na njihovom domaćem političkom terenu poslužila im je kao pogonsko gorivo u obračunu s liberalnim elitama. Odnosno kao svojevrsni dokaz povijesne ispravnosti misije takozvanog desnog populizma u obračunu s “dekadentnim Zapadom” koji famozne tradicionalne vrijednosti, koje navodno osiguravaju društvenu stabilnost, nagriza cijelim spektrom manjinskih prava.
Nije prevelika tajna da je Putin favorizirao i pomagao europsku krajnju desnicu u naporima da se dočepa vlasti i sruši taj imaginarni “woke poredak”. Njemu, njegovoj sviti i ideološkim agentima je priča o zaštiti tradicionalnih vrijednosti trebala na domaćem planu kao razlikovno sredstvo u odnosu na trule europske režime, a na vanjskom planu kao sredstvo potkopavanja tih režima u suradnji s njihovim unutarnjim protivnicima. Ne treba ni spominjati koliko mu je činjenica europske ovisnosti o ruskim energentima pomagala u tim igricama. Naravno, bilo bi potpuno naivno i glupo invaziju na Ukrajinu interpretirati time što Putin nije dočekao “konzervativnu revoluciju” na Zapadu, ali zasigurno ju je samom invazijom potpuno onemogućio. Ne samo da je ratom vratio smisao NATO-u, što god o tom smislu mislili, već je prije svega omogućio ekstremizaciju političkog centra.
Koncept “ekstremnog centra” zasnivao se na slijepoj vjeri u tržište i liberalne procedure kao najbolje alokatore dobara i političkih mišljenja. Uvjerljivost oksimoronskog karaktera sintagme proizlazila je iz militantnosti predstavnika tog centra: tržište i liberalne procedure su jedini “normalni” ekonomski i politički instituti, a sve ostalo, bilo desno bilo lijevo, predstavlja ekstrem. Radilo se o dominantnoj ideologiji devedesetih i nultih – sve do financijske krize 2008. godine. Narednih godina se širi dijapazon dostojnih političkih pozicija, a to širenje Putin u spomenutom intervjuu naziva “zastarjelošću liberalizma”. Povijesna ironija je u tome da je svojim potezom opovrgnuo tu dijagnozu i dodatno ojačao ekstremni centar. Naime, invazijom na Ukrajinu je, barem privremeno, ideološki “zadavio” ekstremnu desnicu na europskom zapadu, a ekstremnu desnicu na europskom istoku, također barem privremeno, pomirio s briselskim centrom. Ta pomirba znači dodatnu integraciju određenih desnih ideoloških elemenata u službeni liberalni narativ, a posljedična militarizacija dodatnu podršku ekstremnosti centra. Bliska budućnost će nam vjerojatno donijeti “pacifikaciju” krajnje desnice integracijom u europski ideološki projekt te kriminalizaciju ljevice ako ne pristane na integraciju. Pritom je teško zamisliti da neće pristati jer je ionako posljednjih desetljeća postala taocem “europejstva”. Politički će centar, navodni jamac demokracije, vrlo izgledno tu istu demokraciju svesti na kozmetiku.