Dok se uredski radnici polako vraćaju na svoja radna mjesta i u korporativne rutine, mnogi se od njih pitaju ima li današnja osmosatna organizacija rada smisla. Nagli pomaci u radnim strukturama poput onih koje je izazvala pandemija naglašavaju besmislenost brojnih poslova i dobrog dijela njihove satnice, a možda i otvaraju mogućnosti za drugačiju organizaciju rada i života.
Ukidanjem većine preostalih epidemioloških mjera zaštite stanovništva od pandemije koronavirusa u većem dijelu svijeta dolazi do postepenog (negdje bržeg i lakšeg, negdje uz veći otpor) povratka uredskih radnika/ica na njihova stara ili nova mjesta rada. One/i kojima je rad od kuće bio dobrodošla pojava sada se ponovno moraju privikavati na svakodnevno putovanje na radna mjesta, često samo kako bi u uredima obavljali Zoom sastanke koje su za vrijeme provođenja epidemioloških mjera obavljali u (često improviziranim) kućnim uredima. Za mnoge to znači i povratak u nepregledni niz sastanaka diskutabilne koristi ili mindfulness seminara, kao i povratak pod budno oko nadređenih. Drugi su takvim razvojem događaja zadovoljni; već umorni i depresivni od manjka društvenog kontakta licem u lice i ležernih uredskih ćaskanja ili usamljene pauze za ručak. Ono što u drugom slučaju zvuči zabrinjavajuće jest činjenica da je velikom dijelu zaposlenih radno okruženje jedino mjesto gdje mogu zadovoljiti svoje društvene potrebe. Za takvu situaciju može biti odgovoran niz faktora kao što je potreba za dodatnom zaradom kroz drugi posao ili prekovremeni radni sati, jer porast produktivnosti nije popraćen porastom plaća, rad u kompetitivnom radnom okruženju, ali primjerice i privatne obaveze kao što su djeca ili briga za starije članove obitelji.
9 do 5 ili 9 do 12
Radni obrasci dinamične su društvene kategorije koje se potaknute raznim faktorima drastično mijenjaju kroz vrijeme, pa je za očekivati da će globalna pandemija oblikovati radne navike prema nekom drugačijem obrascu. Međutim, u koju god skupinu pripadali, onu koja želi nastaviti raditi od kuće ili se vratiti u urede, čini se kako je upravljanje vremenom centralno pitanje na putu ka postizanju radnog zadovoljstva. Drugim riječima, to najčešće znači nedostatak slobodnog vremena za većinu radnika/ica. Također, uzmemo li u obzir postojanje onoga što David Graeber u svojoj hvaljenoj knjizi “Bullshit Jobs“ naziva glupim ili besmislenim poslovima, valja se zapitati ima li današnja organizacija rada smisla kao što je nekad možda imala. Pritom naravno postoje manje i više zahtjevni poslovi, no obično je na svima potrebno zadovoljiti vremensku normu od osam ili više radnih sati kako bi radnica opravdala činjenicu da je uopće zaposlena. U situaciji gdje nema korisnog posla koji valja obaviti ali je osoba svejedno dužna ostati na svom mjestu i fingirati zaposlenost, francuska riječ za posao – travail, od latinskog tripalium – sprave za mučenje za koju su zatvorenici vezani te potom živi spaljivani, potencijalno dobiva sasvim novu dimenziju. Preispitivanje radne strukture od osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena nije nova pojava, no nagli pomaci u radnim strukturama poput onih koje je izazvala pandemija otvaraju nove mogućnosti za drugačiju, humaniju organizaciju ljudskih života, možda i s 15-satnim radnim tjednom, kako je svojedobno najavio John Maynard Keynes.
Odgovor na pitanje kako je uopće došlo do toga da vrijeme prodajemo za novac, zapravo je povijest najamnog rada – od seoskih satova srednjeg vijeka preko džepnih satova na odijelu vlasnika tvornice u 19.st., do suvremenih satova za evidenciju radnog vremena – jednom kad je vrijeme podijeljeno u mjerljive jedinice i postalo predmetom prodaje poslodavcu, vrijeme je postalo valuta koja se može trošiti. Premda većini iz današnje perspektive takva organizacija izgleda sasvim prirodno i logično, ona je u današnjem obliku produkt industrijskog kapitalizma koji je na zahtjeve za radnom disciplinom odgovorio moralnom i tehnološkom revolucijom poimanja vremena. U praksi je to značilo racionalizaciju svačijeg vremena kao ograničenog resursa koje je u suštini neovisno o onome što se radi i koliko se nečega proizvodi. Ako ovakvu situaciju promatramo isključivo iz liberalno-ekonomskog stajališta, problema naizgled nema – radništvo će raditi onoliko koliko tržište zahtjeva, a da bi se profit održao ili povećao. Međutim, kako Graeber primjećuje, postoji čitav niz poslova (i to u privatnom sektoru!) koji spadaju u rastući uslužni sektor, a odnose se uglavnom na administrativne poslove poput telemarketinga, odjela podrške, odnosa s javnošću ili ljudskih resursa gdje zaposlenici iako plaćeni za puno radno vrijeme, efektivno rade po tri sata dnevno dok ostatak vremena ili ne rade ništa ili sudjeluju u beznačajnim korporativnim ritualima. Takve poslove naziva besmislenim (bullshit) poslovima. On ih svrstava u nekoliko kategorija poput onih sa svrhom popravka/izgradnje reputacije nadređenih ili disfunkcionalnog poslovnog procesa koji bi se lako mogao automatizirati, ili primjerice poput nepotrebnog administrativnog osoblja koje ne samo da ne olakšava poslovne procese već ih i nepotrebno komplicira. Osim što nemaju nikakvu društvenu korist (prema riječima onih koji ih obavljaju), često se svode na trivijalne administrativne zadatke poput pisanja nepotrebnog izvješća ili izrade vremenika (sic!) koje nitko nikada neće pročitati. Svako tko je radio jedno takvo izvješće da bi zadovoljio administrativnu formu primjerice jednog europskog projekta zna o čemu je riječ.
Graeber takve poslove naziva demoralizirajućim radom, psihološkim nasiljem koje nije objašnjivo samo ekonomskim razlozima. Entuzijasti neoliberalne ekonomije prema definiciji smatraju kako je nemoguće da tržište stvara takve poslove jer ono iznad svega cijeni učinkovitost. Klasični argument ide ovako: ako takvi poslovi i postoje u privatnom sektoru, oni su sigurno produkt državnog intervencionizma u ekonomiju. Međutim, Graeber vrlo uspješno pokazuje kako je u privatnom obrazovnom sektoru SAD-a u periodu od 1975. do 2005. broj administrativnih službenika narastao više nego dvostruko u odnosu na broj administrativnih službenika u javnom obrazovnom sektoru u istom periodu. Dakle, događa se upravo suprotno – javni sektor je pod stalnim političkim pritiskom smanjenja troškova i racionalizacije poslovanja jer je dužan odgovarati javnosti. Kako tržišna računica u ovom slučaju ipak nema smisla, razloge za besmislene poslove stoga treba osim u ekonomskoj sferi potražiti i u moralnoj kao i onoj političkoj.
S krive strane državnog proračuna
Kako je vrijeme moguće kupiti ili prodati za novac, tako ga je moguće i ukrasti. Moralna logika prodaje vremena za novčanu naknadu znači i sljedeće: ako zaposlena osoba radno vrijeme provodi ne radeći, ona krade novac. U lokalnom kontekstu za fenomen sličan besmislenim poslovima imamo pojam “uhljeb“. Međutim, uhljeb nije samo javno-financirani pandan besmislenom poslu, on je aktivna prepreka ekonomskog razvoja: “Uhljebljivanje se odvija po stranačkoj, obiteljskoj ili bilo kojoj trećoj liniji koja se ne preklapa sa sposobnostima radnika, pa ga onda takvog, nekompetentnog, usmjerava prema poslovima kojima nije dorastao ili su, čak, upravo za njega izmišljeni, a zapravo posve nepotrebni.“ U imaginariju lokalnih zagovarača tržišne ekonomije uhljeb postaje stigmatizacijska alatka u službi promicanja vrijednosti neoliberalnog kapitalizma. Kako je u istom imaginariju nemoguće da tržište stvara takva radna mjesta, mora da je riječ o krivici državne intervencije. Premda je teško poreći da država igra ulogu u stvaranju nekih nepotrebnih, besmislenih poslova, čini se ipak kako je taj mehanizam dominantno kapitalističkog porijekla. Obrnuta psihologija u službi je ideološkog rata koji ti isti zagovarači tržišta vode i protiv javno financiranih usluga od stvarne društvene koristi, a koji za svrhu ima prikrivanje krizne naravi kapitalizma. Dovoljno je pogledati nekoliko zadnjih velikih ekonomskih kriza gdje će vrlo brzo postati jasno kako za niti jednu od njih nije odgovorna javna potrošnja usmjerena na socijalne usluge. Pojam je unatoč tome do danas ušao u mejnstrim upotrebu, pa se tako koristi u situacijama kad je definicijski odgovarajući, ali vrlo često i kada to nije – pa je najčešće dovoljno da se osoba nalazi s krive strane državnog proračuna neovisno o tome radi li uistinu društveno koristan posao ili ne.
Bez obzira radi li se o zaposlenju u privatnom ili javnom sektoru, promjene i pomaci koji se događaju u radnim strukturama kao posljedice pandemije, rata ili političkih odluka uz mnoge neizvjesnosti otvaraju i prozore za organizirano radničko djelovanje. Bilo da je riječ o povratku u korporativne rutine uslijed pandemijskog zatišja ili pak o zahtijevanju smislenog zaposlenja, tehnološki napredak uistinu jest mnogima otvorio mogućnost za rad u uvjetima koje ranije nije bilo moguće niti zamisliti. Međutim, tehnološki napredak ne može biti svrha samome sebi, stoga ne preostaje ništa drugo nego ugrabiti i onaj politički.