Ruskom invazijom na Ukrajinu iz tridesetogodišnjeg sna “probudile” su se hladnoratovske analitike, politike i sentimenti. Mnogi su u taj arhiv posegnuli bez ikakvih rezervi: politika Vladimira Putina predstavlja obnavljanje Sovjetskog Saveza. Ti su manevri često završavali u krajnje esencijalističkim predodžbama ruske politike i kulture koje današnje poteze Kremlja vide kao izraze iste one totalitarne “ruske duše” koja je upravljala i carskim i boljševičkim odlukama. Pozadinska dijagnoza glasi da Rusi zapravo nikad nisu imali veze s Europom. Bez obzira na to što ta dijagnoza pada na najbanalnijoj provjeri – i aristokratske i boljševičke elite bile su itekako “europeizirane” što kontaktima, što obrazovanjem i idejama – ona se polako uklapa u prešutni konsenzus.
Dakako, postoji pregršt onih analitičara i komentatora u mejnstrim štampi koji nisu slijepo slijedili primamljivi interpretacijski zov hladnoratovskih teorija, ali i dalje nisu uspijevali nadići taj okvir. I to ne zato što nisu pružili nijansiranije predodžbe ruske povijesti i politike. Naprotiv, može se pronaći na tisuće “skrolova” zanimljivog i poučnog materijala. Ostajanje unutar hladnoratovskog okvira rezultat je “homogenizacije” Zapada koja je rezultirala jačanjem one stare kolonijalne ideje po kojoj Zapad jest svijet. Jačanje ne implicira svjesno preuzimanje te ideje. Ono se uglavnom događa nesvjesno kao učinak koordinacije i odlučnosti zapadnih vlada kad je u pitanje kažnjavanje Rusije zbog agresije na Ukrajinu. “Spontana” osuda ruske politike i hitro aktiviranje sankcija stvorili su sliku o snažnom i povezanom Zapadu koji upravlja svijetom i jest zapravo svijet.
Međutim, u takvoj slici svijeta često promiču prilično očite stvari. Većina članica UN-a je prihvatila rezoluciju o “ruskoj agresiji na Ukrajinu”: 141 zemlja je glasala za, 35 ih je bilo suzdržano, a tek je njih pet glasalo protiv. Svijet, dakle, nije tako daleko od konsenzusa kad je riječ o političkoj ocjeni ruske invazije. No, spremnost na sudjelovanje u sankcijama protiv Moskve nije baš tako raširena kao spremnost na izražavanje diplomatske podrške mirovnim naporima i osudi rata. Naime, u sankcijama sudjeluju: SAD, EU, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Južna Koreja, Švicarska, Japan, Australija, Novi Zeland, Tajvan i Singapur. Veliki broj najvećih i najmnogoljudnijih zemalja svijeta poput Kine, Indije, Brazila, Bangladeša, Pakistana i Indonezije nije se priključio sankcijama. Pozadine iza odluka o nesudjelovanju variraju donekle od zemlje do zemlje, ali kako upozorava politički ekonomist David Alder u nedavnom članku u Guardianu, one nemaju veze s nekakvim izostankom empatije prema ukrajinskom narodu.
Adler u članku navodi argumente predstavnika latinoameričkih i afričkih zemalja koje su osudile agresiju, ali ne žele sudjelovati u sankcijama. Pa tako argentinski ministar vanjskih poslova smatra da sankcije nisu mehanizam koji može donijeti mir i harmoniju. Iz Afrike pak stižu poruke koje prizivaju kolonijalnu prošlost: naprosto više ne žele biti pijuni u rukama europskih zemalja, a bilo kakve “zajedničke politike” u ovakvom odnosu snaga znače nastavak takvog tipa podređenosti. I upozoravaju da neutralnost ne znači i indiferentnost već drukčije kreiranje politika. Naravno, odmah se nameće, a i Adler je evocira, ideja reinkarnacije Nesvrstanih kao političke organizacije. Oni postoji formalno i dalje, ali nedavna konferencija u Beogradu dovoljno sugerira njenu moć i funkciju. No, bez obzira na prirodu eventualnog novog institucionalnog oblika povezivanja zemalja Globalnog Juga, kako glasi uvriježeni naziv za tu heterogenu skupinu zemalja koje nisu baš sklone američkom tutorstvu, one moraju biti uključene u procese odlučivanja o globalnim pitanjima i svjetskom poretku.
Unatoč snazi koju je Zapad demonstrirao bacanjem ruske ekonomije na koljena u nekoliko dana putem financijskih oružja, ne-uključivanje ostatka svijeta u koordinaciju globalnih politika moglo bi kreirati ogromne probleme. Pogotovo u kontekstu logističko-infrastrukturne međuovisnosti. Te probleme je nedavno u objavi na Twitteru najbolje sažela ekonomistica Isabella M. Weber: “Kako možemo imati međunarodno koordinirane sankcije tolikog obujma, a da istovremeno nemamo međunarodno koordinirane mjere za stabilizaciju globalnih tržišta hrane, energije i roba? Pitam za svijet.” Weber ne upućuje samo na izostanak plana već i na očitu činjenicu koju iznova treba ponavljati: Zapad nije svijet. Ovakve brutalne sankcije prema zemlji koja igra bitnu ulogu u globalnoj ekonomiji kad su resursi u pitanju moraju biti praćene razvijanjem alternativnih planova i globalnom koordinacijom. Pogotovo ako nije izvjesno da mogu pridonijeti apsolutnom prioritetu: završetku invazije i rata.
P.S. U prilog boljem razumijevanju situacije i povijesti nastanka sankcija kao oblika financijskog oružja, predlažemo da, ako imate vremena, u ruke uzmete jednu od trenutno najtraženijih i najkomentiranijih knjiga. Riječ je o studiji povjesničara Nicholasa J. Muldera: “The Economic Weapon: The Rise of Sanctions as a Tool of Modern War”, objavljenoj početkom ove godine. Dostupna je na stranicama koje dekomodificiraju znanje.