Početak ruske invazije na Ukrajini omogućio je najjednostavniji analitički tejk u nedavnoj hrvatskoj političkoj povijesti: rat je spasio Andreja Plenkovića. Naime, netom prije nego što je Vladimir Putin odlučio poslati vojsku preko ukrajinske granice hrvatska se javnost bavila najnovijom aferom Plenkovićeve vlade. Ovaj put su posrijedi bile nezakonite subvencije ili u nešto direktnijem jeziku: političko protežiranje provincijske sitne buržoazije. Ni prvo ni zadnje kad je HDZ u pitanju. Nije pretjerano reći da oslonjenost cijele mreže manjih i srednjih firmi na javne proračune na svim razinama vlasti na ovaj ili onaj način predstavlja jedan od ključnih mehanizama vladavine HDZ-a.
Takav tip oslonjenosti pretpostavlja i povezanost te sitne i srednje buržoazije s političkim i upravljačkim kadrovima u HDZ-u širom zemlje. Ti kadrovi, osim što služe kao figure u privatno-partijskim partnerstvima poguranim javnim novcem, moraju imati i svoje ljude na što višim pozicijama. Među te više pozicije nesumnjivo spadaju i one ministarske. Premda u HDZ-u oduvijek postoji, doduše trenutno latentni, ideološki sukob između konzervativnijeg – da ne kažemo ustaškog – i onog centrističkog, tehnokratskog krila, neslužbene stranačke frakcije ne razlikuju se baš prema političkim idejama. Frakcije su više podijeljenje geografski i regionalno: po županijama i izbornim jedinicama. Administrativna podjela na županije u kombinaciji s dugovječnosti pojedinih načelnika i gradonačelnika stvorila je snažnu polugu pritiska prema centrali u Zagrebu. U slučaju da se čelništvo stranke odluči na ignoriranje želja lokalnih moćnika – regionalnih frakcija – oni uvijek mogu priprijetiti napuštanjem stranke. A to napuštanje ima cijenu: gubitak nezanemarivog broja birača i javnih resursa u pojedinim sredinama.
Pored tih regionalnih frakcija postoje i one obiteljsko-interesne zasnovane na utjecajima važnijih kadrova koji trenutno djeluju nešto povučenije. Bez obzira na različite temelje i načine djelovanja tih frakcija, one imaju slične apetite. Kako bi se ti apetite zadovoljilo svaka od tih frakcija mora dobiti pokoje ministarsko mjesto. I pritom je gotovo pa nevažno o kojem se ministarstvu radi i je li kadar predložen za ministarsko mjesto kompetentan za upravljanje tim resorom. Ili bilo kojim resorom. Naime, neuvjerljivo zvuče sva ostala objašnjenja imenovanja, na primjer, Marija Banožića na mjesto ministra obrane. Njegovo imenovanje može se jedino objasniti zadovoljavanjem apetita određene frakcije unutar HDZ-a. Vjerojatno bi i ta frakcija htjela da imaju kompetentnijeg kandidata, ali kadrovska reprodukcija u HDZ-u naprosto takvo što onemogućuje. Priče o tome da Plenković bira nekompetentne ministre kako bi izgledao pametnije, osim što zvuči kao jeftina psihologizacije raspodjele resursa, podrazumijevaju i nepostojanje jakih regionalnih frakcija.
HDZ naprosto funkcionira po sistemu kvota. Ovisno o snazi ili trenutnim odnosima moći ta i ta frakcija dobije toliko i toliko ministara, državnih tajnika ili direktora javnih poduzeća. Taj ključ prevladava i kompetencije kandidata su tu manje važne. Važno je valjda samo da ministar financija nije budala. Oni nisu tu da svojim upravljanjem doprinesu kvaliteti naših života već da stabiliziraju odnose između različitih regionalnih frakcija HDZ-a. I da na momente učine da Zoran Milanović zvuči kao racionalan i odmjeren političar. I svima je jasno da vladavina po sistemu kvota destabilizira društveni i politički život u zemlji. Valja samo pogledati reakcije vladajućih na pad sovjetske bespilotne letjelice u Zagrebu. No, ta destabilizacija nije dovoljna za poraz HDZ-a. I to Plenković jako dobro zna. Jer destabilizacija samog HDZ-a, utjelovljena u frakcijskim ratovima koji naknadno dobivaju ideološke premaze, mogla bi biti još gora za samu državu. Zašto? Zar ne bi to dovelo do demokratizacije i boljeg upravljanja? Možda u dugom roku. I nužno. Ali HDZ se toliko stopio s državom u institucionalnom smislu da nas mogu prešutno ucjenjivati. Sandra Benčić je u pravu kada tvrdi da smo svi taoci HDZ-a i da ga se moramo riješiti da država konačno “prodiše” u upravljačkom smislu. Međutim, što ako su se HDZ i država toliko stopili da se moramo riješiti same države? Pogotovo ako bi htjeli nešto mijenjati i na ekonomskom planu.