Rat u Ukrajini bliži traje skoro mjesec dana. To znači da je prošlo dovoljno vremena da je većina onih koji konzumiraju medije što profesionalno što kao tzv. obična publika, usvojilo kakve takve protokole praćenja samih ratnih dešavanja. Obično nakon prvog šoka i intenzivnog praćenja svakog metra proboja ruske vojske ili pak tik-tok videa ukrajinskih dobrovoljaca koji taj isti proboj nastoje zaustaviti, naša građanska pažnja se ipak adekvatnije raspodijelila jer, u najmanju ruku, i dalje nas čeka naš privatni mirnodopski život sa svim svojim svakodnevnim obavezama i rasporedima u kojem se nema vremena za praćenje rata iz minute u minutu. To nužno znači da smo se primorani u informiranju sve više oslanjati na one sadržaje do kojih je najlakše doći.
U hrvatskom medijskom prostoru taj sadržaj do kojeg je najlakše doći često je upravo na stranicama Jutarnjeg lista. I bit ću vrlo otvoren, vaš autor nekim neobjašnjivim automatizmom zna tamo često završiti. Nekad, u vremenu dok nije bilo paywallova (hvala bogu na tome!), znao sam i otići dalje od naslova zaintrigiran ludilima koje sam tamo nalazio, a onda još više diskrepancijom između naslova i onoga što stoji u tekstu. Ono što sam tad naučio, dok sam još “čitao” Jutarnji list, jeste činjenica da je većina međunarodnog sadržaja na tim stranicama zapravo (nemušti) prijevod ili kompilacija vijesti britanskih dnevnih novina, odnosno portala. I to ne Guardiana koji (u građanskim krugovima, nota bene) slovi kao pristojno liberalno glasilo ili pak Independenta koji je poznat po svojim profesionalnim izvjestiteljima s ratnih žarišta. Ne! Jutarnji list isključivo prenosi tekstove Daily Maila i Telegrapha. Sumnjam da se to promijenilo zadnjih nekoliko tjedana, a pogotovo otkad je jedna ovakav međunarodni sukob postao tzv. prijelomna vijest.
E sad, kakva su to glasila i kakve su to njihove vijesti da iziskuju da im se posveti posebna pažnja i upozorenje. I jedan i drugi su, jer teško je utvrditi razliku između ova dva medija, notorna konzervativna, torijevska glasila kojima je omiljeni sport denunciranje ostataka ljevice u Velikoj Britaniji. Drugim riječima, predstavnici britanske više klase koji srednju klasu hrane sadržajem kao u tabloidima za radničku klasu, samo s malo više kartica teksta. Nakon što su zajedno s medijima u vlasništvu Ruperta Murdocha (tabloid The Sun) prvo posmicali sindikalni pokret osamdesetih, onda su dali sve od sebe da se idućih nekoliko decenija ne ponovi iole realna lijeva alternativa u Ujedinjenom Kraljevstvu. A kad se to dogodilo dolaskom na čelo Laburista Jeremya Corbyna, on im je postao jedina meta i vijest kojom su se bavili godinama. Na vanjsko-političkom planu, ova dva medija su ono što se u američkom političkom žargonu zove warmongering, iliti ratni huškači. To u realnosti znači da se na stranicama ovih medija rat događa onda i kad ga nema, a kad ga doista ima – možete samo zamisliti kakvo je to ludilo. U ovom slučaju, sve je još dodatno okićeno rusofobijom koja je postala svojevrsni standard među britanskim konzervativnim glasilima posljednjih nekoliko godina.
Naravno, cijela ova priča ne počinje ni sa Ukrajinom ni sa Daily Mailom i Telegraphom, nego sa hrvatskim medijima koji nekritički prenose bilo kakav sadržaj da bi popunili vlastite stranice. To pogotovo dođe do izražaja u vremenu međunarodnih sukoba kao što je rat u Ukrajini kada se ispostavi da u godinama devastiranom sektoru koji je svoje gastro kolumniste obasipao ogromnim honorarima, a potplaćivao novinare koji im proizvode većinu sadržaja, nema netko da napiše suvislu vijest koja nije istovremeno širenje panike, stvaranje anksioznih napada i bazično dezinformiranje. Takvom medijskom sustavu ne preostaje ništa drugo nego da provuče tekst s loših britanskih portala kroz google translator i isporuči svojim napaćenim čitateljima kao relevantnu vijest za koju još trebaju platiti i mjesečnu pretplatu. U svakom slučaju, ne otvarajte Jutarnji list. Zahvalit ćete mi kasnije.