Rumunjska se prije dva tjedna samoinicijativno obvezala pred SAD-om na povećanje vojne potrošnje s 2 na 2.5% BDP-a. S obzirom na to da tih 0.5% BDP-a ne bi imalo baš nikakvog učinka u slučaju eventualnog ruskog napada, sve miriše na skupu retoričku gestu lojalnosti Washingtonu. Ti su novci mogli i trebali biti potrošeni na potrebe stotina tisuća ukrajinskih izbjeglica koje se nalaze u Rumunjskoj.
Dok su se građani Rumunjske, uz slabašnu pomoć države, trudili da prime sve veći broj očajnih ukrajinskih izbjeglica, rumunjski predsjednik Klaus Iohannis je jasno poručio da bez obzira na to što u državi mogu nedostajati brojne druge stvari, Rumunjska će barem uživati u luksuzu sve većih količina oružja. Dva tjedna nakon početka rata invazijom Rusije na neutralnu zemlju, Rumunjska se obvezala povećati izdvajanja za obranu s 2 na 2.5% BDP-a. Predsjednik Iohannis je to obećao 11. ožujka u društvu i na odobravanje američke vicepredsjednice Kamale Harris koja je posjetila Bukurešt u sklopu istočnoeuropske turneje po zemljama članicama NATO-a.
Kao i uvijek u takvim prilikama, Rumunjska je obećala predstavnici SAD-a da će biti predan i lojalan partner, što i je od 1997. godine kad su te dvije države potpisale Ugovor o strateškom partnerstvu, nakon čega je i 2004. godine slijedilo rumunjsko pristupanje NATO-u. Vodeći se običajima u takvim prigodama, rumunjski premijer i važan član vojnog establišmenta Nicolae Cuica još se jednom zahvalio Sjedinjenim Državama na njihovoj nepokolebljivoj vojnoj podršci. Uglavnom, svi su se međusobno zahvaljivali.
Tijekom trenutnog vihora svjetskog entuzijazma u vojnoj potrošnji, koju promoviraju čak i njemački socijaldemokrati, ovakav tip obveze iz usta desničarskog predsjednika Rumunjske ne mora zvučati kao iznenađenje. Ako se u priču doda i premijer, čovjek iz vojnog miljea koji je izravno sudjelovao u napadima na Irak i Afganistan, razumljivo je zašto se nitko nije previše obazirao na spomenutu obvezu. Nakon objave odluke o povećanju vojne potrošnje nisu se mogli čuti oponirajući glasovi niti ikakve dileme ili pitanja, čak niti iz opozicijskih redova. Izgleda da vojna potrošnja i vanjska politika spadaju među konsenzualne točke rumunjske politike. No, upravo je pristup ovim odlukama koji se zasniva na podrazumijevanju ono što se treba podrobnije ispitati.
Retorika vojne potrošnje
Iohanissova posvećenost snažnijem naoružavanju ne predstavlja nešto novo. Posljednjih je godina opetovano tražio izraženiju vojnu prisutnost NATO snaga na istočnoj granici. Podsjetimo se samo najrecentnijih primjera. Nakon prošlogodišnje mobilizacije ruskih snaga pred vratima Ukrajine zajedno je s predstavnicima Poljske i Baltičkih zemalja zahtijevao militarizaciju granice. Također, nakon aneksije Krima u više navrata je zatražena snažnija vojna kontrola Crnog mora u izvedbi NATO-a.
Ovakav tip politika je Iohannis zapravo naslijedio od prethodnog predsjednika Traiana Basescu koji je također tražio od moćnijih članica NATO-a snažniju prisutnost na Crnom moru. Još 2014. godine, na samom početku rata u istočnoj Ukrajini, rumunjski je predsjednik predložio Europskoj uniji i NATO-u aktivno uključenje u rat protiv Rusije. Agresivno postavljanje Rusije proteklih godine samo je dodatno poguralo ove politike dajući im više legitimacije nego ikad prije: još u prosincu prošle godine kad je Rusija gomilala snage na ukrajinskoj granici izrađivani su planovi za stalnu NATO misiju u Rumunjskoj. S obzirom na invaziju neki od tih planova su prerađeni i aktivirani, a snage NATO-a za brzi odgovor već su raspoređene na rumunjskom teritoriju.
Te snage predstavljaju samo dodatak već postojećoj prisutnosti NATO-a i američke vojske u Rumunjskoj. Tu se prije svega ističu američka zračna baza Mihail Kogalnecianu i centar Deveselu koji predstavlja jednu od ključnih komponenti Aegisa, NATO-ova proturaketnog štita. Upravo je Deveselu, instaliran 2016. godine nakon aneksija Krima i rata u istočnoj Ukrajini, postao jedna od ključnih točki razmirica ionako napetog odnosa Rusije i NATO-a: Rusi su ga smatrali resursom za ofenzivu, a ne potencijalnu obranu. I odbijali su pozive da ga posjete i procijene u prijedlogu uzajamnih znakova transparentnosti.
U takvom se kontekstu rumunjsko obvezivanje na veću vojnu potrošnju čini u neku ruku čudnim. Na kraju krajeva, pitanje je kako bi tih 0.5% BDP-a preveniralo eventualni ruski napad na NATO snage. U slučaju takvog apokaliptičnog scenarija, rumunjski bi doprinos obrani, ma koliko iskren i entuzijastičan, bio samo kap u moru.
Teško se i ne zapitati ne bi li bilo korisnije taj postotak preusmjeriti na potrebe 520.000 ukrajinskih izbjeglica koje se nalaze u Rumunjskoj; ili, alternativno, ponuditi pomoć Moldaviji koja sa svojih 2,6 milijuna stanovnika trenutno skrbi o 300.000 izbjeglica. Kako god gledali na te prijedloge, neosporno je da je Rumunjska suočena s najvećim izbjegličkim valom još od Drugog svjetskog rata i da će joj, ako se rat u Ukrajini nastavi, biti potrebna pomoć pri prijemu novih izbjeglica.
Sve u svemu, čini se da cilj povećanog vojnog proračuna nije efikasnija zaštita Rumunja ili čak samih Ukrajinaca. Unatoč realnim učincima – preusmjeravanju fondova koji su se mogli koristiti za humanitarne svrhe – sve upućuje na to da mu je svrha manje-više retoričke prirode. Radi se zapravo o uvjeravanju rumunjskog strateškog partnera, Sjedinjenih Država, da je partnerstvo ozbiljno i duboko i da je Rumunjska posvećena striktnoj provedbi američkih politika u istočnoj europi.
Nažalost, većina rumunjskih diplomatskih napora oko Ukrajine od 2014. naovamo obitavala je u retoričkim prostoru, s tim da pravi adresat nije bila Ukrajina ili šira istočnoeuropska zajednica, već SAD. Sve do Majdana 2014. i ruskog uključenja u rat u Ukrajini, bilateralni odnosi između Rumunjske i Ukrajine sastojali su se samo od niza zbrkanih pravnih i diplomatskih čarki: one su se ticale granice, rumunjske manjine u Ukrajini i dijeljenih prirodnih resursa. To su sve bili sitni konflikti, povremeni izljevi pristojnog animoziteta koji su bili iznimka u inače potpunoj ravnodušnosti Rumunjske prema istočnom susjedu.
Ponovno otkrivena Ukrajina
Čini se da je Rumunjska 2014. iznova otkrila Ukrajinu i to u sasvim novom svjetlu. Otkako su se vlade u Kijevu profilirale kao proeuropske i bliske NATO-u, Rumunjska se angažirala oko prijama Ukrajine u euroatlantske integracije, pokrenula zajedničke projekte u domeni cyber sigurnosti i pružila financijsku i logističku podršku. Još važnije, 2015. je zajedno s Poljskom pokrenula inicijativu “Bukureštanska devetka” kojoj je cilj bio značajnije lobiranje za ulazak Ukrajine te Gruzije i Moldavije u NATO. “Bukureštansku devetku” čine sve bivše zemlje istočnog bloka koje su sad članice NATO-a: Bugarska, Češka, Slovačka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska i Rumunjska. Njihovi sigurnosni izazovi s obzirom na ratobornu Rusiju u susjedstvu učinili su ih prirodnim saveznikom Ukrajine u trenutku u kojem joj je narušen teritorijalni integritet. Te sigurnosne prijetnje učinile su “Bukureštansku devetku” skloniju politikama Washingtona nego Pariza ili Berlina.
Jasno je da rumunjska diplomacija, kao ni diplomacije “Bukureštanske devetke”, nikad nisu ni sanjale o razvijanju autonomnog sigurnosnog okvira, otklonjenog od američkih interesa. Nikad se nisu ni trudili razviti kanale komunikacije i pregovora s regionalnim partnerima koji bi istovremeno očuvali ukrajinski integritet i nezavisnost te istodobno izbjegli današnji konflikt. Čak ni u slučaju unutarnjih NATO razmirica između SAD-a i zemalja zapadne Europe nisu uspjeli zauzeti bilo kakvu autonomnu poziciju ili poziciju koja ne prihvaća stavove Washingtona bez pogovora. Još od 2014. sva se diplomatska imaginacija Rumunjske kad je u pitanju istočna Europa svela na intenzivniju militarizaciju kao magično rješenje za sve potencijalne konflikte. To se ogleda i u trenutnoj spremnosti predsjednika Iohannisa da vojnu potrošnju postavi kao prioritet.
Je li moguće razviti sigurnosni okvir za istočnu Europu koji se ne bi zasnivao na povećanoj militarizaciji? Za Bukurešt odgovor na ovo pitanje ne postoji jer ono nikad nije ni bilo postavljeno. I nije to slučaj samo u Rumunjskoj. U nijednoj drugoj članici “Bukureštanske devetka” nikad se nije pitanje sigurnosti u postsocijalističkom periodu razmatralo van NATO-a ili militarizacije istočnih granica. Također, potpuno je posljednjih desetljeća bila odsutno i bilo kakvo zamišljanje drukčijeg NATO-a: takvog koji bi, recimo, radio sve što je moguće da se izbjegne patnja Ukrajine. Naravno, zamišljanje takvih drugačijih sigurnosnih struktura ne jamči postojanje resursa za njihovu izgradnju. No, činiti sve što je moguće znači upravo to: činiti sve što je stvarno moguće u datom trenutku. A ono što je moguće u ovim groznim vremenima jest izbjegavanje dodatne vojne potrošnje koja je prema svim scenarijima totalno neefikasna i rasipnička. Ono što je sigurno moguće jest da se taj novac preusmjeri prema onima koji ga najviše trebaju: ukrajinskim izbjeglicama.