Stradanja migranata u šumama vezuju se uz navodno neutralne prirodne sile i “odluku” migranata da kroz njih prolaze. Takva razumijevanja zakrivaju moralnu odgovornost za stradanja migranata u šumama koje su od nepristranog prirodnog okoliša pretvorene u važan faktor održavanja režima kontrole granice, “odvraćanja“ i istjerivanja izbjeglica i drugih migranata. Objavljujemo prilagođenu verziju znanstvenog članka Marijane Hameršak i Ive Pleše originalno objavljenog na engleskom jeziku u časopisu Etnološka tribina.
Skriveni migrantski putevi kroz Hrvatsku vode i kroz šumske predjele: kroz šumska područja uz državne granice, ali i kroz šume u unutrašnjosti teritorija1 Za razliku od šuma s vanjske strane granice Europske unije, recimo šuma u okolici Bihaća ili Velike Kladuše, koje su mjesta prisilne statičnosti ljudi u pokretu i njihovog skupljanja snage za uvijek nove pokušaje putovanja prema zapadu, šume u Hrvatskoj ponajprije su prostori kretanja, prolaska, hodanja, svojevrsni poligoni koje u što kraćem roku treba savladati krećući se od jedne do druge točke. Ovakvom se podjelom šumskih područja krajolik koji u biološkom i geomorfološkom smislu inače čini cjelinu (s obzirom na vrste stabala, živi svijet, reljef itd.) razdvaja na dijelove koji se zbog svoje lociranosti u određena društvena i geopolitička okružja mogu međusobno i radikalno razlikovati. Primjerice, s bosanskohercegovačke strane državne granice Plješivica i s njom povezane šume mjesta su improviziranih šatorskih migrantskih naselja, odnosno jungle camps i polazišta za game tj. pokušaje skrivenog prelaska granice; s hrvatske strane granice te su šume mjesta potajnog prolaska, ali i stalnog nadzora.
Šume ljudima u pokretu pružaju zaštitu kao što su je kroz prošlost pružale raznim skupinama na marginama društva, od zbjegova za vrijeme osmanske vlasti do onih iz Drugoga svjetskoga rata, od hajduka do partizana. No osim što se šumske krajolike može vidjeti kao, makar i surova, utočišta i skloništa, ili kao zelene tunele do željenih odredišta, može ih se promatrati i kao poprišta stradanja i nasilja. Tekst koji slijedi, a koji je nastao povezivanjem naših višegodišnjih terenskih istraživanja i javno dostupnih arhivskih, medijskih i drugih izvora, nastoji pokazati kako su šume od nepristranog prirodnog okoliša pretvorene u aktivne činitelje stvaranja i održavanja režima kontrole granice, “odvraćanja“ i istjerivanja izbjeglica i drugih migranata.
Šume nadzora
U šumama se danas, uz odmah uočljive gigantske tornjeve na vrhovima brda i planina, nalaze i drugi više ili manje sofisticirani te više ili manje uočljivi tehnološki proizvodi, poput kamera različitih vrsta, od fotozamki za znanstveno praćenje životinja preko takozvanih lovačkih kamera do kamera postavljenih s ciljem nadzora vanjske granice Europske unije. U svrhu nadzora granice i njezinih šumskih predjela ne koriste se, međutim, samo kamere koje su postavljene s takvim ciljem. Primjerice, kamera koju su na brdu Plešivica iznad Rupe, u blizini hrvatsko-slovenske granice, postavili lovci kako bi pratili aktivnosti medvjeda, snimila je u lipnju 2019. godine grupu migranata koji su “uzvisinu iskoristili za predah na putu preko granice“. U rujnu pak i listopadu 2020. godine snimljene su u Gorskome kotaru fotografije na kojima su “vidljive skupine ilegalnih migranata u kretanju“, kako se to navodi u tekstu huškačkog naslova “Kolone izbjeglica prestravile Gorski kotar: grupe naoružanih ljudi pljačkaju planinare, slučajne prolaznike, provaljuju u vikendice…“. Te su fotografije prvotno objavljene na osobnom fejsbuk-profilu lokalnog čuvara granice koji “redovito objavljuje informacije o kretanju ilegalnih migranata tim krajem Hrvatske“. Iako se o porijeklu snimki iz njegovih izjava ne saznaje mnogo, može se pretpostaviti da je riječ o snimkama nadzorne kamere lokalne šumarije i da se radi, kao i u slučaju lovačke kamere na Plešivici, o neovlaštenom dilanju snimljenim sadržajima. Hrvatske šume, naime, radi zaštite od požara, krađe drva, bacanja glomaznog otpada i sličnog, kamere postavljaju na razna mjesta u šumi: na stabla, kod šumskih stovarišta, uz šumske puteve i drugdje. Po šumama tako strateški raspoređene kamere, koje navodno reagiraju na svaki pokret i snimke šalju na mobilne uređaje nadležnih, ne bi smjele služiti, kako naglašavaju iz Hrvatskih šuma, “klasičnom nadzoru“ ili “kontroli kretanja ljudi“. No ipak, kako je vidljivo iz gore navedenih slučajeva, i snimke se kamera koje su postavljene s drugim svrhama koriste u nekom tipu kontrole ili pokušaja kontrole kretanja, pa makar i neslužbenim putem, odozdo.
U tom kontekstu neformalni pozivi na postavljanje kamera i na privatnim objektima u šumama tumače se na društvenim mrežama ne samo kao pozivi na zaštitu privatnog vlasništva nego i kao pozivi na samoorganiziranu „obranu“ granica. Ideja masovnog nadzora koji se provodi odozdo upisana je i u snimkama s privatnih mobitela koje cirkuliraju društvenim mrežama, često upravo i u grupama u kojima se poziva na masovni nadzor ali i oružane i druge obračune s migrantima. Riječ je o fotografijama ili filmovima koji prikazuju ljude u pokretu uhvaćene na lokacijama njihovog odmora ili prolaza, koje, više ili manje potajno, snimaju izletnici, planinari ili slučajni prolaznici te ih objavljuju u privatnim i javnim grupama. Sudeći po broju i vrstama kamera koje potajno snimaju ljude u pokretu, njihovo je kretanje, dok istodobno i samo mora i nastoji biti potajno, zapravo stalno izloženo promatranju i snimanju.
Za razliku od civilnih praćenja migranata koja se provode “spontano“, državno organizirana praćenja dio su šireg u sekuritizaciju upregnutog nacionalnog i nadnacionalnog sustava kontrole migracija. Mediji i javno dostupne odluke o dodjeli sredstava iz europskih fondova, prije svega Fonda za unutarnju sigurnost i Schengenskog instrumenta, govore o kamerama “ugrađenima” u šumu, ali i mobilnim kamerama i drugim uređajima za snimanje i praćenje, odnosno dnevno/noćnim kamerama, ručnim termovizijskim uređajima, infracrvenim ručnim uređajima binokularne izvedbe, Flir mobilnim kamerama, Bushnell kamerama, termovizijskim kamerama sa žiroskopskim stabilizatorom, senzorskim kamerama malog dometa, kamerama velikog dometa, dronovima, helikopterima, prikolicama i slično. Kako sugerira – s asocijacijama na kakav kabinet čudesa – ovaj nabrajalački niz, sredstva vizualnog tehnološkog nadzora kretanja brojna su i raznolika, a u reakciji na mobilnost tog kretanja i sama, barem neka od njih, teže biti mobilna.
Dalekozori, kamere, dronovi i helikopteri predmeti su koje u izvještajima o protjerivanjima, tzv. pušbekovima, objavljenim na stranicama Border Violence Monitoring Network, spominju i ljudi u pokretu opisujući svoj put kroz šumu odnosno, preciznije, prizore susreta s policijom u šumi ili trenutke koji su im neposredno prethodili. Njihove riječi, citirane ili parafrazirane, dalje u tekstu navodimo u kurzivu. Oni tako spominju uređaj za koji pretpostavljaju da je pomogao u njihovom hvatanju iako ga zapravo nisu vidjeli, kao primjerice kameru kojom su, vjeruju, uhvaćeni na spavanju u šumi. Slično, za noćni dalekozor pretpostavljaju da su njime praćeni s obzirom na to da su ih policajci, činilo se, čekali da iskorače iz šume upravo na mjestu na kojem su doista i iskoračili. Od kamera koje su zapazili u hodu ili odmoru jedna je bila postavljena na stablu, u visini očiju, druga pak na cesti uz šumu, a treća na vrhu stabla blizu rijeke na mjestu gdje ih je uhvatila policija. Ponekad susretu s policijom prethodi uočavanje svjetala za koja ne mogu sa sigurnošću reći kojem uređaju pripadaju: svjetla koja su ugledali netom prije negoli su im prišli policajci u crnim uniformama mogla su biti svjetla baterijske lampe ili pak kamere postavljene na slovenskoj strani granične rijeke.
I dok se statične kamere ili dalekozori koje sa sobom imaju policajci prepoznaju ponajprije vidom, za prepoznavanje drugih, srodnih uređaja, primarni je, osobito noću, organ sluha: dok su hodali kroz šumu, oko ponoći, čuli su kako dron leti iznad njihovih glava te su uskoro ugledali policajce kako trče za njima; nedugo nakon sumraka začuli su zujanje drona koji ih je naciljao izdaleka, a nakon što se približio, lebdio je iznad njih nekoliko minuta – kada su pokušali pobjeći uz brdo, u zasjedi ih je dočekala grupa “komandosa“. Bili dronovi prepoznati primarno po zvuku ili pak po izgledu i letenju, uvijek su povezani s dolaskom policije ili sa zasjedom koja ih uskoro očekuje.
Svijest o tehnologijskom nadziranju šume i drugih puteva kojima se ljudi u pokretu pokušavaju domoći željenih destinacija, vezana uz njihova ili tuđa ranija iskustva, dovodi do prilagođavanja i mijenjanja strategija prolazaka. Tako jedno od svjedočenja o pokušaju prolaska kroz Hrvatsku ističe da je važno pokušati prijeći granicu u prvim jutarnjim satima s obzirom na to da su policijska privođenja duž granice noću nasilnija i k tome potpomognuta s više nadzorne tehnologije: “Da, zato što su noću tu dronovi. Vidiš ih, mislim da ih je deset. Oni te vide. Ne možeš prelaziti granicu noću jer kada te policija uhvati noću, jako te tuku. Slome te“.
Šuma se, dakle, iz različitih perspektiva pokazuje kao hipernadzirana iz zemlje i iz zraka. Sredstva vizualne tehnologije se u kontekstu nadzora granice koriste na specifične načine, ponajprije s ciljem alarmiranja i nadilaženja prostorne distance. Vodeći se informacijama dobivenim putem snimki različitih uređaja, organiziraju se i intervencije, hvatanja, zatvaranja i protjerivanja. Međutim, dio se snimki koristi primarno u dokumentarne svrhe. U literaturi o vizualnom nadzoru na granicama Europske unije posebna pozornost posvećuje se tehnološkim sustavima kao što su EUROSUR ili JORA koji za razliku od tehnološki manje zahtjevnih sustava usmjerenih na alarmiranje u realnom vremenu, vizualni nadzor provode s ciljem arhiviranja i analize budućih rizika. Tu se arhiviranju daje prednost u odnosu na alarmiranje, nadzor ustupa mjesto analizi ili istraživanju, a trenutna intervencija eksperimentiranju i distopijskim scenarijima.
Uz ovo napredno-tehnologijsko naoružavanje šume, na terenu se u protu-migrantske svrhe koriste i bazično-tehničke intervencije. Jedna od takvih jest sječa šume na Plješivici o kojoj se u medijima ponajviše izvještavalo u svibnju 2020. godine i to ponajprije zbog prigovora iz Bosne i Hercegovine da Hrvatske šume sječom obuhvaćaju i šumu sa bosanskohercegovačke strane. Iako se ovim obaranjem stabala, čini se, barem iz laičke perspektive, a rječnikom Zakona o šumama, “remeti gospodarenje šumama i smanjuje buduća vrijednost šume“, ono se, pravno gledano, ne podvodi pod pojam protu-okolišnog djelovanja i pustošenja šume s obzirom na institucije koje ga provode i njegovu svrhu. Naime, prema Zakonu o šumama, šume i šumska zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske mogu se izdvojiti iz šumskogospodarskog područja za “potrebe nadzora državne granice odnosno osiguranja vidljivosti granične crte“ a na zahtjev “središnjeg tijela nadležnog za unutarnje poslove“.
Znakovito je da su se na upit o obaranju stabala na padinama Plješivice iz policije pozvali na tzv. integrirano upravljanje granicom, pojam koji je povijesno snažno vezan uz zaokret migracijskih i graničnih politika Europske unije prema sekuritizaciji i menadžerskim strategijama upravljanja kretanjem ljudi. Radi se, međutim, o (gotovo) praznom označitelju, kišobran pojmu za labavo povezane zakone, politike i aktere koji uključuje i “elemente kao što su pouzdane i redovite analize rizika, poboljšana međuagencijska suradnja i uporaba najsuvremenije tehnologije”. U Hrvatskoj se upravo pod etiketom provedbe Strategije integriranog upravljanja granicom, u “međuagencijskoj suradnji” Ministarstva unutarnjih poslova s Hrvatskim vodama i Hrvatskim šumama, sustavno “čisti” teren, pa je tako od 2016. do 2018. godine samo na području Policijske uprave vukovarsko-srijemske očišćeno oko 163 km odvodnih kanala te cijeli niz “rijeka i potoka uz prirodnu granicu između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine”. Mediji su prenosili samo neke od tih zahvata, s različitim stupnjevima odjeka u javnosti. Uz gore spomenutu sječu plješivičke šume u tom smislu treba spomenuti i sječu vrba i drugog raslinja uz rijeku Unu, također na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Povijesno gledano, strateškasječa šume zbog migranata nadovezuje se na slične zahvate kakvih je bilo i u ovim krajevima, primjerice na tzv. golu sječu šume uz željezničku prugu, cestu i vojne objekte u Gorskome kotaru koju je za Drugog svjetskog rata zbog partizana poduzimala talijanska uprava i kojom je posječeno 850 hektara šume s drvnom masom od 425 000 metara kubnih o čemu piše Dušan Klepac u knjizi Iz šumarske povijesti Gorskoga kotara u sadašnjost. Iz dalje je pak prošlosti, primjerice u pograničnom području Slavonije i Osmanskog carstva, potvrđena metoda zasjeke, o kojoj piše Stanko Andrić u zborniku Slavonske šume kroz povijest, također povezana sa sječom ali ne radi stvaranja “praznog prostora“ nego radi zaprječivanja prolaza oborenim stablima na šumskim putevima. Poput zemljanih nasipa, oborenih stabala i iskopanih jaraka, kao umjetno stvorenih graničnih crta u slavonsko-turskom pograničju i drugdje u ugarsko-hrvatskom srednjovjekovlju, betonski blokovi i druge prepreke postavljene na cestama, makadamima i šumskim putevima u okviru pristupanja Schengenskom prostoru imaju zaustaviti nečije kretanje. Na sličan način i plješiva linija koju su po nalogu MUP-a na Plješivici napravile Hrvatske šume, dobro vidljiva iz zraka i iz podnožja pa i iz grada Bihaća, ima za cilj zaustaviti kretanje neželjenih putnika. Ovdje se ne radi o fizičkoj prepreci koju je teško prijeći, nego o brisanom prostoru na kojemu je neprijatelja – koji doduše nema namjeru okupirati teritorij – lako uočiti. Na važnost bolje uočljivosti upućuje, primjerice, načelnik Uprave za granicu, govoreći o nadzoru migranata koji se nalaze na bosanskohercegovačkom području, a koji je, nakon što su se zbog zatvaranja pojedinih kampova u Bosni i Hercegovini migranti “premjestili“ bliže granici s Hrvatskom, još bolji negoli prije: “s našim sustavima detekcije i promatranja migranata možemo dobro vidjeti situaciju i temeljem tih tehničkih uređaja s kojima raspolažemo reagirati na vrijeme“. Ili kako se to eksplicitno navodi u izvješću o provedbi spomenutog integriranog upravljanja, intervencijama tog tipa doprinosi se “preglednosti državne granice prema Republici Srbiji, Bosni i Hercegovi te operativnoj učinkovitosti tehničke opreme (posebice termovizijskih sustava) i reakcijskoj sposobnosti granične policije prilikom suzbijanja nezakonitih migracija”. Referencom na tehničke uređaje i termovizijske sustave zatvara se tako krug sustava detekcije ljudi u šumama, a tehnološke intervencije koje se u tu svrhu koriste, brojne po vrstama i količini, pokazuju se kao ovisne o povijesno prokušanim, opsežnim, ali tehnološki elementarnim zahvatima.
Šume hvatanja i protjerivanja
U medijima istaknuto mjesto, uz hvatanje krijumčara i razbijanje krijumčarskih lanaca te provale migranata u vikendice, lovačke kuće, planinarske domove i druge objekte, imaju akcije spašavanja. “Policija se pohvalila: spašeno šestero iscrpljenih migranata u šumi kod Plješevice“, “Policija spasila pothlađene migrante kod Aljmaša“, “Dramatično spašavanje: migranti zapeli u dubokom snijegu, policajci na rukama nosili pothlađenu djecu“ – samo su neki od naslova u domaćim medijima koji, u iskušanoj tradiciji kombinacije sućuti i represije, kroz spektakl spašavanja dodaju humanitarni obol kontekstu inače oblikovanom u gotovo isključivo sigurnosnom ključu.
Drugi izvori, od redovitih, mjesečnih aktivističkih izvještaja s terena, preko istraživačko-novinarskih priloga s istupima žrtava, svjedoka, liječnika, pa i policajaca, do naših terenskih uvida, pokazuju da susreti migranata s drugim ljudima u šumi, ponajprije s policijom, imaju i drukčija lica te da se šume u tim susretima pretvaraju u poprišta – suprotno spašavanju – hvatanja, zastrašivanja, ponižavanja i protjerivanja. Tako su šume, prema ranije spomenutim izvještajima, primjerice, šuma u blizini granice, mala cesta u šumi, šumska staza, šuma blizu ceste 1 i druge šume ili područja u njihovoj blizini mjesta na kojima policija presreće ili čeka u zasjedi, detektira, pronalazi, hvatai hapsi ljude u pokretu. Kao jedno od takvih mjesta, preciznije kao mjesto “čekanja migranata“ predstavljen je, u tekstu anonimnog planinara, planinarski dom na Risnjaku u Gorskom kotaru: “Kad smo došli u dnevni boravak planinarskog doma, ugledao sam automatsku pušku na jednom stolu i dvoje specijalaca kako razgovaraju s upraviteljicom doma. U početku nam ništa nije bilo jasno, no ubrzo smo saznali da je specijalna policija postala dio domske svakodnevice. Nismo dobili neko službeno objašnjenje zašto su među nama naoružani specijalci u punoj spremi, ali nam je upraviteljica doma rekla da nas ‘oni čuvaju od izbjeglica’“. Te su večeri specijalci doista i dočekali migrante: “Došlo ih je nekoliko, i tražili su vode, na što im je jedan mlađi par odmah pružio bočicu, te su sjeli na pod premoreni i pili vodu. Mladi par nije ih ni stigao upozoriti na to da su u blizini specijalci, već su specijalci izjurili van na dojavu jedne od osoba koja je vidjela dolazak izbjeglica“.
Kao što kamere u šumi ili u blizini šume signaliziraju ljudima u pokretu mogući skori dolazak policije, tako se i susreti s ljudima, u šumi ili blizu šume, s prolaznicima, lovcima ili pak s posjetiteljima planinarskih domova, kako je to gore opisano, također mogu razumjeti kao znakovi upozorenja. Da ljudi u pokretu takve susrete doživljavaju kao moguću najavu policijskog djelovanja pokazuje nam, primjerice, susret izletnice s migrantima na jednoj od planinarskih staza. Ona nam je, naime, opisujući taj susret, između ostaloga, rekla: jedan se od njih, njihov vodič, spustio na tlo, ruke kao da moli, i molio da ne zovemo policiju. To je, kaže ona: tjelesni stav kojim pokazuje da nije agresivan. Druga nam je pak izletnica prepričala kako je u jednome planinarskome domu svjedočila dolasku migranata: domarica joj je rekla nek ne izlazi, pozvala je te ljude da im da hrane, a ona je išla zvati specijalce, ali ljudi su skužili pa su samo nastavili.
Susreti s ljudima u šumi, u blizini šume ili na drugim mjestima duž migrantskih staza nužno ipak ne uključuju prijave policiji, nego ponekad, dapače, sasvim drukčije, više prijateljsko ponašanje. Izletnica koja nam je opisala svoj susret s kolonom ljudi na planinarskoj stazi i komunikaciju s njihovim vodičem, rekla nam je da su ona i njezin suputnik, usprkos nelagodi zbog nenadanog i neočekivanog susreta u šumi, vodiču dali vodu koju su imali sa sobom i zatim nastavili svoj put. Slični se osvrti, iako su mnogo rjeđi od onih anti-migrantskih, mogu pročitati i u medijima, u tekstovima o migrantskim kretanjima u Hrvatskoj. Tako primjerice jedan od sugovornika u osvrtu na prolazak migranata u šumama oko Rijeke kaže: “Umorni, iscrpljeni, prljavi. Zatražili su vode, jer su bili žedni. Dali smo im pića i hrane i otišli su svojim putem“. Opis susreta iz jednog od izvještaja o pušbeku, dakle ovdje iz perspektive ljudi u pokretu, također upućuje na ponašanje koje bi, da nije kriminalizacije pomaganja i solidarnosti te javne hajke na migrante, bilo zapravo očekivano, pa i tradicijom uspostavljeno pomaganje putniku u nevolji: sreli smo neke dobre ljude koji su sjekli stabla u šumi, koji su nam dali hrane i vode i pokazali nam smjer. Opis tog susreta završava se rečenicom koja daje naslutiti da su drvosječe na ljude u pokretu ostavili poseban dojam: Tu cestu zovemo cestom drvosječa.
Kao što susreti ljudi u pokretu s drugim ljudima u šumi ili drugdje na putu mogu ali i ne moraju u konačnici voditi hvatanju a onda i protjerivanju, tako i šuma sama, odnosno njezin teren, konfiguracija tla i slično može biti element koji će pomoći ili pak odmoći policiji. Izvještaji ponekad sugeriraju da je upravo šuma sa svojim stablima koja pružaju zaštitu od pogleda pomogla u bijegu od policije, ali isto tako i obrnuto, da je svojom konfiguracijom bila od pomoći hvatačima. Ranije spomenuti tekst planinara koji opisuje i akciju specijalne policije kod planinarskog doma također otkriva ulogu prirode i konfiguracije tla, ovoga puta u hvatanju: “Izletjeli su van s pendrecima urlajući ‘lay on the ground’ (‘lezite na pod’) i počeli ih mlatiti. Izbjeglice su počele bježati, na što je jedan od (ili više) policajaca počeo pucati iz oružja, iznad njihovih glava. U toj suludoj situaciji, i strahu, jedan od izbjeglica strčao se niz provaliju i prema izjavi jednog očevica, ‘cijeli se polomio’ (ne možemo biti sigurni kolike su bile ozljede jer nakon toga više nitko od nas nije smio napustiti dom) – te je jedan od šestorice uhvaćenih (kako saznajemo od specijalaca kasnije i idućeg dana)“.
Nakon hvatanja, koje je često praćeno vikanjima i pucnjevima u zrak, mjesto “susreta“ s policijom pretvara se u mjesto daljnjeg policijskog postupanjaprema uhvaćenima. Tako sada policija, primjerice, prema izvještajima, prisiljava ljude da kleče u snijegu, ili da sjede na zemlji koja je mokra od kiše; ispituje ih i pretražuje, zabranjuje im da govore, oduzima im dokumente, telefone, novac i drugu imovinu, razbija telefone i punjače, pali vreće za spavanje i ruksake, koristi suzavac i elektrošokere, prijeti oružjem, pušta pse u njihovu blizinu, fizički nasrće na ljude i tuče ih. Dok su neki od ovih elemenata, primjerice ispitivanje i pretraga, uglavnom rezervirani za presretanje i hvatanje, neki se od njih, poput spaljivanja vreća za spavanje ili odjeće, javljaju i u završnom dijelu “operacije“ pušbek kada dolazi do doslovnog izbacivanja iz Hrvatske i još žešćeg nasilja negoli na lokaciji uhićenja.
Ono što nakon hvatanja, imobilizacije i policijskog postupanja na mjestu uhićenja slijedi, a prije samog izbacivanja, jest prebacivanje migranata do zelene granice. Ponekad je to prebacivanje direktno, a ponekad uključuje dodatne “postaje“, policijsku stanicu ili, primjerice, improvizirani objekt, garažu koja se, kako se kaže u jednome od izvještaja iz 2019. godine, koristi za zatvaranje ljudi u pokretu, osobito u pušbeku: Ona je prljava, tamo nema ni vode ni hrane, nema zahoda, samo prljave boce na hladnom, golom betonskom podu.. Ponekad prebacivanje počinje i izvan Hrvatske, u Sloveniji ili Italiji te tada ono, kao tzv. lančani pušbek, uključuje i više postaja, primjerice, kamp u Italiji, policijsku stanicu u Sloveniji, pa mjesto na kojemu slovenska policija isporučuje ljude hrvatskoj policiji, pa policijsku stanicu u Hrvatskoj itd. Sama vožnja policijskim kombijem, koja se u izvještajima često opisuje kao divlja i bezobzirna, s mnogo ubrzavanja i iznenadnih kočenja, traje kraće onda kada se hvatanje ljudi u pokretu odvija u blizini granične crte i mjesta na zelenoj granici “rezerviranog“ za izbacivanje, a dulje onda kada su ljudi uhvaćeni dublje u teritoriju Hrvatske ili već na samoj granici sa Slovenijom. Način vožnje koji kod putnika izaziva mučninu i povraćanje i neki drugi postupci poput dodatnog hlađenja zraka u kombiju u zimskim, hladnim mjesecima prizivaju slike namjernog iscrpljivanja i mučenja.
Posljednji čin protjerivanja započinje izbacivanjem ljudi iz kombija na zelenoj granici gdje ih, primjerice, kako se navodi u izvještajima, dočekuje veća ili manja grupa ljudi u crnim uniformama i s maskama na licima, i pendrecima ili drugom vrstom oružja, poput grana kao priručnog oružja iz prirode. Opisi nasilnog izbacivanja brojni su, teški i mučni i često se po svom sadržaju razlikuju samo u nijansama. Nakon što su izbačeni iz kombija, jedan po jedan prolaze kroz policijski koridor ili ulaze u policijski krug i bivaju udarani šakama, rukama, nogama i palicama. A nakon što budu protjerani s tog mjesta, mokri, promrzli, umorni i dezorijentirani ponekad moraju opet natrag, kao što je to opisano u sljedećem izvještaju: Njih su trojica trčala 50-ak metara, zaustavila se i sakrila. Čekali su da policajci odu te su se zatim vratili na mjesto pušbeka da izvade svoje ruksake iz rijeke u koju su ih policajci bacili. Kada su opet bili s one strane granice, ugledali su auto koji je dolazio na isto mjesto i zatim ponovno policajce kako tuku drugu trojicu ljudi.
Prilikom pušbekova se, kako sugerira i prethodni citat, kao pomoćno sredstvo koristi i prirodna lokacija na kojoj se pušbek događa. Ljude se tako tjera u vodu – rijeku, rječicu ili potok – koja istodobno predstavlja i granicu koju moraju prijeći i još jednu točku nasilja: policajci ih tjeraju da se kreću prema potoku, udaraju ih palicama po nogama i leđima kako bi bili brži ili ih guraju u rijeku udarcima nogama, uz povike Go Bosnia! Fuck you!. Čak i oni koji uspijevaju pobjeći policajcima i tako izbjeći njihove udarce, ne uspijevaju, bježeći, izbjeći padanje u vodu. Osim vode kao prirodne prepreke koja potpomaže nasilnu akciju uniformiranih ljudi, spominju se u izvještajima i druga oruđa iz prirode, primjerice srušena stabla koja služe zaustavljanju ljudi u bijegu: „prvi policajac te počinje tući. I ti trčiš. I ne vidiš prepreku ovdje i padaš i drugi te počinje tući“. Tako se i drugi elementi iz prirode, zajedno s rijekama, potocima ili strmim brežuljcima niz koje se doslovno gura ljude preko granice, pretvaraju u “prirodna sredstva u asistiranju policajcima“, kako se na krajolike uz granicu referira jedan od aktivističkih izvještaja o pušbekovima u kojemu se naglašava upravo uloga prirode u protjerivanjima migranata iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.
No kakva god bila uloga prirode u nasilju nad migrantima, to jest više ili manje istaknuta, treba naglasiti da je u svemu do sada navedenome ipak primarna te sasvim jasna i nedvosmislena uloga ljudi kao onih koji nad migrantima vrše nasilje, nadziru ih, presreću, hvataju i izbacuju te time dovode u pogibeljne prilike. Za razliku od toga, u nekim je slučajevima teže razaznati ulogu čovjeka, time i ulogu društva odnosno politike, u stradanjima koja su vezana uz prirodu. Primjerice, kada se u izvještajima o pušbekovima govori o hladnoći i snijegu uz to se automatski ne asocira djelovanje čovjeka, nego ih se percipira kao ograničenja koja kretanju nameće priroda: bilo je vrlo teško hodati jer je snijeg bio visok pola metra. Zbog ekstremne hladnoće i predah postaje opasan, a voda za piće smrzava se. Rastopili bismo snijeg kako bismo mogli popiti vode, navodi se u jednom od izvještaja. Mokra odjeća, obuća, osobne stvari, pa i vreće za spavanje, pečati su prirode na mukotrpnom putu, ali i na njegovim postajama i mjestima čekanja: bilo da se radi o čekanju na vodiča, krijumčara ili bolje vremenske uvjete u nekoj od hrvatskih šuma ili o čekanju i pripremi za još jedan game u nekoj od bosanskohercegovačkih šuma u kojima se također spava na zemlji, grije uz vatru, oskudijeva u hrani i moči na snijegu i kiši.
Šume stradanja
U subotu 11. kolovoza 2018. godine grupa ljudi stigla je pješice u Drežnicu, mjesto na jugoistočnoj granici Gorskoga kotara prema Lici, opskrbila se u lokalnom dućanu osnovnim namirnicama i vodom te nastavila dalje prema zapadu. Do večeri su, međutim, kako prenose mediji, “stigli tek do zaseoka Tomići i 5 kilometara dalje, u šumi, odlučili prenoćiti“. U noći je na tome mjestu došlo do odrona kamenja koji je usmrtio dvojicu mladića iz grupe, jednoga – prema mrtvozornikovim riječima pogođenog u područje grudnog koša i trbuha – na licu mjesta, i drugoga koji je naknadno iskrvario. Uzrok smrti ove dvojice mladića u službenoj bi se statistici vodio kao nesretni slučaj. Nasilna smrt, pa i ona nastala nesretnim slučajem, za razliku od tzv. prirodne smrti, posljedica je, kako se to službeno definira, “djelovanja određenog vanjskog uzroka“, u slučaju migranata iz drežničke šume odrona kamenja koje je pokrenula, prema jednoj interpretaciji, kiša, prema drugoj, životinja, a prema obje interpretacije, dakle, elementi iz prirode.
Vremenske prilike, biljni pokrov, konfiguracija terena, divlje životinje, insekti i drugo, sve su to “prirodni elementi“ u velikoj mjeri neovisni od onih društvenih. Za razliku od izravnog nasilja sigurnosno-represivnog aparata u kojemu je jasno vidljiva ljudska uloga, odgovornost za ranjavanja i smrti u okružju prirode ne pripisuje se ljudskom djelovanju. Stradanja migranata u prirodi – od kojih je smrt samo ono najekstremnije – tumače se kao posljedica te prirode i uvjeta u kojima su se ljudi u pokretu našli. Tako i medijski prilog na temelju kojega je ovdje opisan djelić putovanja i stradanja grupe migranata u blizini Drežnice izdvaja upravo prirodu, preciznije šumu, kao izvor opasnosti za one koji su na nju nenavikli te primjećuje da je šuma, “iako izgleda pitoma“, zapravo “jako opasna pogotovo u doba kiše. Odroni kamenja, stabala su svakodnevna pojava (…) a zimi je proći i opstati u ovim šumama praktički nemoguće“.
Ono što diskurs o ugroženosti migranata od prirode, primjerice od balkanske zime kao njihovog neprijatelja ili brojnih rijeka kao nepremostivih prepreka migrantskom kretanju, ne prepoznaje, čak ni iz pozicija koje u humanističkoj empatiji teže blagonaklonosti prema ljudima u pokretu, jesu uzroci migrantskog bivanja u prirodi. Zašto migranti danima hodaju po šumskim putevima? Zašto su im skloništa špilje i podnožja planina? Zašto rijeke prehodavaju ili preplivavaju zavezani konopcima? Zašto su se, konačno, toliki mnogi na putu kroz Hrvatsku utopili u rijekama, stradali pri padu ili umrli od pothlađivanja i iscrpljenosti?
Iako se na prvi pogled čini da ljudi u pokretu sami biraju šumu za mjesto i trasu svojeg kretanja, oni su politikama isključenja (sustavom granica i hijerarhijama pripadnosti i državljanstva, viznim režimom, azilnim sustavom i dr.) u nju gurnuti i istjerani. Oni su toj potencijalno pogibeljnoj prirodi svjesno i namjerno prepušteni, bolje rečeno isporučeni. Time se elementi prirode, uz intervencije i sustave nadzora i hvatanja o kojima je bilo riječi u ovome tekstu, pa i onda kada na prvi pogled nisu ni u kakvom doticaju s društvenim elementima, pokazuju kao usko vezani uz djelovanje čovjeka te kao dio društvene i političke proizvodnje izlaganja migranata potencijalno opasnoj prirodi. Time se, u konačnici, i šume u Hrvatskoj svrstavaju u naoružane krajolike isključenja i smrti poput onih pustinjskih, planinskih, maritimnih ili arhipelaških na nekim drugim meridijanima.2 One su, riječju, krajolici koje se preoblikuje i koristi kao još jedno oružje u opsesivnoj “borbi“ protiv “ilegalnih migracija“. Ta se njihova funkcija, međutim, skriva iza, primjerice, ranije istaknutih povremenih akcija spašavanja, kao i iza dehistoriziranih i depolitiziranih konstrukcija “prirode“. Takva općeprihvaćena razumijevanja prirode, kako se to sažima u literaturi, zakrivaju moralnu odgovornost pojedinaca, politika i društava za stradanja migranata u prirodi tako što ta stradanja vezuju uz navodno neutralne prirodne sile. No ono što se predstavlja kao neutralni prirodni okoliš, kako smo u ovom tekstu nastojale naznačiti, aktivni je faktor mobilizacije u svrhu isključenja i odstranjenja neželjenih.
- Ovaj članak, nastao u okviru znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika, u široj je varijanti objavljen na engleskom jeziku u časopisu Etnološka tribina. [↩]
- Literatura koja se bavi takvim krajolicima uključuje i sljedeće reference: Maurizio Albahari, Crimes of Peace: Mediterranean Migrations at the World’s Deadliest Border, Philadelphia, University of Pennsylvania Press, 2015; Jason De León, The Land of Open Graves: Living and Dying on the Migrant Trail, University of California Press, 2015; Cristina Del Biaggio, Leila Giannetto i Camille Noûs, ur., Refugiées et montagne / Refugees and Mountain. Journal of Alpine Research / Revue de géographie alpine, poseban broj 108-2, 2020. [↩]