Tokom 19. stoljeća u mnogim zemljama je teško i krvavo izboren princip “privatnosti korespondencije”, koji se još uvijek nalazi u mnogim svjetskim ustavima. Tehnološki napredak u komunikaciji, u kombinaciji s takozvanim sigurnosnim prijetnjama, često se koristi kao izgovor za zanemarivanje tog principa. Posljednjih godina u tom zanemarivanju najvažniju ulogu igra izraelski softver Pegasus namijenjen za špijunažu smartfona. Iako su načelno njegova prodaja i korištenje ograničeni, raste broj slučajeva diljem svijeta u kojima se otkrilo korištenje Pegasusa u svrhu nadzora i likvidacije političkih oponenata.
Savršena špijunska naprava: minijaturni mikrofon i kamera uvijek prilijepljeni za ljudsku “metu”, koja uz to dobrovoljno bira da istu napravu koristi za veliku većinu svoje tekstualne, vizualne i glasovne daljinske komunikacije. Radi se naravno o smartfonu, neizostavnom dodatku velike većine pripadnika ljudske vrste na početku 21. stoljeća. Špijunski potencijal smartfona bio je do relativno nedavno pretežno predmet spekulacija. Naposljetku, nije li prisluškivanje telefona nešto što ionako znatno prethodi izumu smartfona? Što se pak tiče npr. presretanja emaila itd. ni to nije nešto osobito novo niti je korisnik išta sigurniji ako koristi kompjuter.
A onda je sredinom prošle godine osamdesetak novinara iz niza medijskih kuća, uključujući The Guardian, Le Monde i izraelski Haaretz, objavilo rezultate svojeg višemjesečnog istraživanja špijunskog softvera Pegasus. Kako se ispostavilo, izraelska firma NSO uspješno je proizvela “savršen” virus za smartfone, koji potpuno preuzima kontrolu nad kamerom, mikrofonom i svim aplikacijama te se uz to lako instalira bez da žrtva mora počiniti ikakav sigurnosni propust. Ovo digitalno oružje korišteno je protiv tisuća političara, novinara, boraca za ljudska prava, odvjetnika itd. diljem svijeta. Neke od žrtava su i ubijene, a njihovoj lakšoj likvidaciji je u više slučajeva vrlo vjerojatno znatno doprinio nadzor koji je obavljen preko Pegasusa.
Da stvar bude neobičnija, među žrtvama su se našle i svjetske ličnosti poput predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, bivšeg francuskog premijera Édouarda Philippea i – njegove supruge. U osnovi, otkad je davne 2016. otkriveno načelno postojanje Pegasusa, broj i raspon i žrtava i počinitelja neprestano se širi u sasvim neočekivanim smjerovima. Činjenica da se o “skandalu” relativno malo piše, osim među sigurnosnim “insajderima” po najvećim svjetskim medijima, posljedica je djelomično i savezničkog statusa Države Izrael te važnosti njezinog privatnog sigurnosnog sektora.
Uloga države
NSO je dakle privatna firma u zemlji koja je jedan od svjetskih lidera u “sigurnosnoj industriji”, što uključuje proizvodnju oružja i špijunskih sustava. Razvoju ove industrije najviše je pomogla državna potpora koja je posljedica činjenice da se Izrael nalazi u razmjerno neprijateljskom okruženju, a još više činjenice da ta zemlja već više od pola stoljeća ilegalno okupira Zapadnu Obalu i drži pod opsadom pojas Gaze. U tim teritorijima živi oko pet miliona obespravljenih Palestinaca čiji položaj Amnesty International od nedavno klasificira kao apartheid. Izrael ih primarno vidi kao “sigurnosni izazov”.
U širokoj lepezi izraelskih “sigurnosnih” firmi, NSO je u samom vrhu, iako je Pegasus njihov jedini poznati proizvod. Njegova efikasnost je tolika da mu navodno ne može konkurirati ni jedan drugi sličan proizvod, čak ni oni koje koriste američke službe. Zato je posljednjih desetak godina upravo Pegasus služio kao svojevrsni “sveti gral” koji su u svom arsenalu poželjele imati razne vlasti i službe, uključujući i one američke. Poslovni model NSO-a načelno je jednostavan. On za Pegasus koji je softver “zatvorenog koda”, što znači da ga nije moguće kopirati, zapravo naplaćuje licencu na mjesečnoj bazi i po broju špijuniranih smartfona.
No u praksi, zato što se u načelu radi o oružju, u odluci o njegovoj prodaji ključnu ulogu ima Država Izrael. Upravo je ona navodno postavila određena pravila igre. Licenca se smije prodavati samo državama, a ne npr. privatnim poduzećima, a navodno mu je onemogućeno i praćenje američkih i izraelskih brojeva. No to posljednje ograničenje novinarskim je otkrićima zapravo demantirano. Pokazalo se da je kontrola tako ozbiljnog oružja, čak i ako vjerujemo u istinitost tvrdnji o originalnim “ograničenjima”, u praksi puno teža.
Lov na disidente
U osnovi, Pegasus se pokazao kao – što bi rekli Amerikanci – klizava padina. On je načelno zamišljen kao krajnje sredstvo, svojevrsna “nuklearna opcija” (zbog svoje intruzivnosti), a sve radi zaštite demokratskih zemalja od najopasnijih prijetnji. No jednom kada npr. SAD-u ili Njemačkoj prodate Pegasus da love pedofile ili teroriste postavlja se pitanje zašto ga ne prodati npr. članici EU i NATO-a Poljskoj ili Španjolskoj. Ako ga već prodajete širem krugu saveznika, zašto ga ne prodati i Meksiku ili npr. Saudijskoj Arabiji, koja ga je naposljetku koristila za lov na kritičara režima i kolumnista Washington Posta Đamala Kašogđija kojeg su saudijski agenti ubili i raskomadali u istanbulskom konzulatu. I tako smo u par koraka došli od lova na pedofile do tranžiranja novinara.
Prava istina o suradnji s različitim diktatorima u lovu na opozicionare još je, međutim, mračnija. Država Izrael je, naime, godinama koristila Pegasus kao sredstvo kupovanja savezništva od više desetaka država. Najistaknutije među njima su sigurno različite arapske apsolutističke monarhije. Izrael je naime proteklih godina sa zemljama poput Emirata, Maroka, Bahreina ili Saudijske Arabije sklopio manje ili više formalno savezništvo. Njime je predviđeno da će se sve te zemlje zajedno orijentirati protiv Irana i dobiti u tome izraelsku pomoć, a zauzvrat se trebaju, zajedno s Izraelom, praviti da njihove arapske sestre i braća Palestinci naprosto ne postoje. Jedan od važnijih dobitaka za arapske diktatore koji pristanu na taj deal bio je i Pegasus.
Očekivano, softver je korišten – koliko je poznato – isključivo protiv demokratskih disidenata. Zanimljivo je, međutim, kako to nije specifikum bliskoistočnih diktatura. Spomenuta Španjolska Pegasus je upotrijebila protiv izabranih predstavnika Katalonije koji vode sasvim miran pokret za samoodređenje koje Španjolska prilično nasilno negira. Dalje na istoku, svoje opozicionare i kritičare Pegasusom su napadali Poljska i Mađarska. Te dvije zemlje osobito su zanimljive jer su one proteklih godina relativno naglo napravile snažan zaokret u palestinskom pitanju.
Samo dio arsenala
One su svoju raniju pro-palestinsku poziciju načelno naslijedile od realsocijalističkih režima, a tamošnje aktualne desničarske vlade redovito i prilično otvoreno koketiraju s antisemitizmom. No unatoč tome, posljednjih je godina osobito Mađarska, a u manjoj mjeri i Poljska, u nekoliko navrata ne samo “držala stranu” Izraelu u pitanjima koje Amnesty smatra dijelovima apartheida, nego i blokirala EU da osudi pojedine prakse Države Izrael. Barem deset mađarskih odvjetnika, više opozicijskih novinara i barem jedan opozicijski političar postali su u istom periodu žrtve Pegasusa. U Poljskoj su ukradene poruke opozicijskih političara čak pažljivo kurirane i objavljene na režimskoj televiziji u sklopu političke kampanje za vladajuću stranku.
Iako ne postoji nikakva dokazana veza s Pegasusom, poznato je da se čelnik Republike Srpske Milorad Dodik u maju 2020. na sjednici Narodne skupštine otvoreno hvalio kako prisluškuje političare opozicije, navodeći detalje o njihovim svađama i pozivajući ih da i oni slušaju njegove razgovore… ako uspiju doći na vlast. Unatoč tome, te unatoč Dodikovoj osobito snažnoj pro-izraelskoj poziciji, nije poznato jesu li vlasti RS-a bile korisnici Pegasusa. To, uostalom, nije ni nužno. Kako povodom otkrića razmjera korištenja Pegasusa poručuju mnogi “sigurnosni stručnjaci”, iako je Pegasus vjerojatno najmoćnije špijunsko oružje i trenutno među poznatijima, on nipošto nije jedini alat sa sličnim mogućnostima.
U samom Izraelu razvila se polemika o tome je li tamošnja policija smjela koristiti Pegasus za nadzor npr. mirovnih aktivista, ali nije ni sporno ni nepoznato da se razni slični alati već godinama standardno koriste za iste potrebe. Špijuniranje građana tako je – suprotno načelnim obećanjima država koje si tepaju da su demokracije – sasvim uobičajeno sredstvo borbe protiv sigurnosnih “ugroza”, ali se bez prevelikih problema lako proširi na političke oponente aktualne garniture na vlasti. Pegasus i brojni drugi softveri poput njega, koji se bez sumnje široko koriste, također su fundamentalno različiti od programa poput PRISM-a otkrivenog 2013.
Privatnost pisma
Njime su američke tajne službe provodile široki nadzor gotovo svih korisnika interneta i to u uskoj suradnji s tehnološkim divovima i telekomunikacijskim tvrtkama. To otkriće prisililo je zviždača Edwarda Snowdena na egzil, ali i potaknulo brojne korisnike interneta na promjenu svojih online navika. Velik broj alata poput Tora, VPN-a, PGP-a, aplikacija poput Signala itd. Razvijen je u međuvremenu ili je njihovo korištenje dodatno popularizirano baš s tim na umu. Ni jedan od njih, međutim, ne vrijedi baš ništa protiv oružja poput Pegasusa. Dio problema ponovo proizlazi iz činjenice da je velika većina smartfona povezana s tvrtkama poput Googla ili Applea, čiji operativni sustav koriste, a što je očita slaba točka svakog “softvera za privatnost”.
No rasprava o tehnološkim divovima, iako inače važna, ne pokriva sve aspekte ove priče. Problem špijuniranja nije primarno tehnički, pa ni rješenje nije tehničko. Tokom 19. stoljeća u mnogim zemljama je teško i krvavo izboren princip “privatnosti korespondencije”, koji se još uvijek nalazi u mnogim svjetskim ustavima. Iako za poštovanje tog principa nikakve fundamentalne razlike nema između kuverte s rukopisnim pismom i smartfona koji koristi aplikaciju za čet, tehnološke razlike ovo tobože zamućuju, a države zloupotrebljavaju. Pitanje stoga, prije svega, nije što u našoj komunikaciji mijenjaju smartfoni, nego koliko je splasnula spremnost na borbu za sigurnost od nadzora i političkog progona u 21. stoljeću.