Omiljena meta desnice u borbi protiv takozvane woke kulture je trend poticanja rasne, etničke i rodne raznolikosti među zaposlenicima. Trend i borba su najzastupljeniji u Sjedinjenim Američkim Državama, ali lako se na društvenim mrežama mogu pronaći “ispovijesti” naših radnika u ovdašnjim ispostavama multinacionalnih kompanija koji su nezadovoljnim uvođenjem praksi poput anketa o različitosti. Desnica, naime, smatra da je poticanje stvaranja raznolikijih radnih kolektiva neopravdan: da se zasniva na nasilnom “ispravljanju” normalnih društvenih procesa, da ugrožava meritokraciju, da propagira specifične političke vrijednosti i da reproducira “ideološki nepotizam”.
Slične argumente desnica koristi i u kritici suvremene filmske industrije pa tako ne propušta istaknuti da se, na primjer, u Netflixovim produkcijama “nasilno” uvodi prevelik broj ne-bijelih ili ne-heteroseksualnih likova bez ikakvog društvenog opravdanja. Takva kritika pati od očitog nedostatka. Svakome s minimalnim poznavanjem povijesnih procesa je i više nego poznato da su različite manjine bile podzastupljene u kulturnoj proizvodnji, kao i da se manjinski status prilično često poklapao sa slabijim socioekonomskim statusom. Svi relevantni povijesni i suvremeni podaci će pokazati veću razinu nezaposlenosti među manjinama te izraženu podzastupljenost na vodećim pozicijama. Radi se o društvenim nepravdama koje je nužno ispravljati. Svi oni koji se protive ispravljanju ili smatraju da je nepovoljan položaj određene društvene grupe naprosto prirodan sami si lijepe očite političke etikete. Od mizoginije do rasizma.
No to ne znači da je svaka metoda ispravlja učinkovita. Desnica je procesu poticanja raznolikosti ipak namirisala sumnjivi aspekt. Naime, korporativna borba protiv diskriminacije je uglavnom licemjerna: nije organska, ne proizlazi iz zajednice i često smjera ka oblikovanju imidža za nova tržišta, a nerijetko služi i tome da se pitanja funkcioniranja radnog kolektiva svedu na pitanja različitosti, a ne na pitanje zajedničkog interesa i sindikalnog udruživanja. U takvim okolnostima ne čudi što će se nekom radniku, pripadniku većinske demografske grupe, učiniti da mu uvjete na radnom mjestu ugrožava “nasilno” ubacivanje rasno ili etnički drukčijih kolega, a ne samovolja poslodavca koju oblikuju konkurentski pritisci i trendovi na tržištu. Drugim riječima, potrebna nam je klasna raznolikost na vodećim pozicijama i u proizvodnji i distribuciji znanja koje nikad nije politički neutralno.
Ovih je dana objavljeno istraživanje o socioekonomskoj pozadini doktoranada ekonomije u SAD-u. S obzirom na oskudnost podataka, socioekonomska pozadina je određivana završenim stupnjem obrazovanja roditelja. Sasvim je očekivano da doktorandi općenito klasnim porijeklom značajno odstupaju od opće populacije te nešto manje od diplomskih studenata. No, studija je otkrila da socioekonomska pozadina doktoranada ekonomije u priličnoj mjeri odudara od one doktoranada na ostalim znanstvenim smjerovima. Razlozi variraju i nisu do kraja razaznatljivi, ali ono što je sigurno jest da puno snažniji doprinos u objašnjavanju svijeta i davanju naputaka za njegovo funkcioniranje imaju članovi viših klasa. Ne znamo kakvi su podaci za Europu i Hrvatsku, vjerojatno nešto povoljniji, ali sigurno je da odstupanja nisu toliko presudna. Međutim, presudno je da se klasni sastav onih koji nam govore što je ekonomija i onih koji njome upravljaju promijeni. Jer onda ni borba protiv diskriminacije neće biti samo korporativna strategija.