Ovu nedjelju nas očekuju izbori u dvije susjedne zemlje, Srbiji i Mađarskoj. Osim što se održavaju isti dan, srpski i mađarski izbori dijele i neke druge sličnosti najbolje personificirane u glavnim likovima oba izborna ciklusa: Aleksandru Vučiću i Viktoru Orbanu. Njihove kampanje su se čak u jednom momentu i spojile prilikom Orbanovog posjeta Vojvodini gdje je došao kako bi Vučiću, zajedno s tamošnjim mađarskim političkim vođom Istvánom Pásztorom, priskrbio i glasove najveće nacionalne manjine u Vojvodini. Osim što je Orbanov i Vučićev put brzim vlakom između Novog Sada i Beograda postao uapamćen po mahanju praznim livadama i peronima te time postao viralni hit u državi i inozemstvu, on je i simbolički ukazao na sličnost između ove dvije političke pojave, njihovih modela vlasti, a i geopolitičkih pozicija u kojima su se našli tijekom rata u Ukrajini koji se podudara s njihovim političkim kampanjama.
I Orban i Vučić su zarobili svoje države, njihove institucije, medijske kuće i pravosuđe ušutkujući svaki oblik kritike i stvarajući svoju vojsku poslušnika koja svakodnevno sa malih ekrana, portala i novina dokazuje svoju vjernost vođama. Istovremeno, obojica kao svoju najvažniju “komparativnu prednost” ističu upravo vlastitu upravljačku i državničku sposobnost u usporedbi s vlastima prije njih. Oni su, prema toj logici, svojim modelom vlasti doveli prosperitet i napredak u državu koja je praktički bila uništena nesposobnošću svojih prethodnika. Istovremeno, tobože vlastitom mudrošću geopolitički balansiraju između istoka i zapada i uspijevaju pozicionirati vlastite nacije kao nositelje mira i stabilnosti (Vučićev izborni slogan). Jedan to predstavlja kao svoje političko poslanje s ciljem obrane stare, kršćanske i konzervativne Europe (Orban), dok drugi u tome vidi vlastiti usud, ali i sudbinu koja mu je namijenjena kao srpskom spasitelju koji se svakodnevno suočava sa teškim, gotovo solomonskim pitanjima i rješenjima koja su se posebice intenzivirala zapadnim uvođenjem sankcija Rusiji (Vučić).
I Orbanov i Vučićev model vlasti bi se lako dao svesti pod kategoriju autoritarnog neoliberalizma. Naime riječ je o terminu koji se u političkoj sociologiji koristi da bi ukazao na ulogu državnog represivng aparata i parastruktura u održavanju neoliberalizma kao ekonomske doktrine i politike čak i u vremenu u kojem je njegova neupitnost dovedena u pitanje, odnosno poslije ekonomske krize 2008. što odgovara i vremenu u kojem su obojica naših protagonista došla na vlast. I dok je iz izvještaja medijskog mainstreama prilično jasno što se misli pod Vučićevim i Orbanovim autoritarizmom, ekonomsko naličje njihovog modela vlasti ostaje potpuno zanemareno. To se možda najbolje vidi kroz olako korištenje etikete “iliberalni režimi” koja se isključivo usredotočava na demokratske deficite određene političke vlasti i ispušta iz vida njihove ekonomske aspekte.
A ukratko, karakteristike Orban-Vučićeva modela vlasti u ekonomskoj sferi bi bile: zasnivanje rasta na stranim investicijama koje su često i državno subvencionirane. Te investicije su obično u sektorima i segmentima proizvodnje koji traže niskokvalificiranu i slabo plaćenu radnu snagu. Primjerice, autoindustrija u Mađarskoj kao bitna industrijska grana se svodi isključivo na montiranje dijelova koji su razvijeni i proizvedeni u zapadnoeuropskim zemljama, odnosno Njemačkoj. Oba režima sustavno rade na deregulaciji rada što je u Mađarskoj 2019. izvelo sindikate i radnike na ulice nakon predloženog Zakona o radu (ZOR) koji je drastično povećao zakonski limit na prekomjerne radne sate. U Mađarskoj je postojao kosenzus da je do takvog zakonskog prijedloga došlo upravo u dogovoru sa njemačkom autoindustrijom. U Srbiji ZOR prati iste tendencije s ciljem privlačenja stranih investicija koje Vučić predstavlja kao svoju rođenu djecu u patetičnim ispadima u izbornoj kampanji. U konačnici, oba modela vlasti služe zemljama europskog centra i njihovoj biznis klasi kao industrijsko zaleđe u koje će preseliti manje sofisticiran dio proizvodnje.
Zemlje centra su Vučiču dopustile da bez većih problema razvija ovaj svoj model, Orbanu također iako su posljednjih godina kritike i konkretne mjere protiv Orbana nešto jasnije i to samo zato što on sjedi na Europskom vijeću pa svojim postupcima remeti zajedničke europske politike i briselske liberalne kosenzuse. Međutim, da li će ova dva modela nastaviti svoj “razvojni put” trenutno više ovisi o tamošnjoj opozciji nego o zemljama centra i njihovoj (ne)zainteresiranosti za Mađarsku i Srbiju. U oba slučaja, upravo je slaba opozicija veliki razlog zašto su oba režima uspjela da suvereno vladaju cijelu deceniju. Kako sada stvari stoje, teško da će uspjeti maknuti Vučića i Orbana s vlasti, ali bi bar mogli dodatno nagristi njihove režime i otežati im suvereno vladanje u idućem mandatu.