Domaći medijski komentatori prozvali su Anu Đurić Konstraktu “Marinom Abramović našeg doba”. Nina Gojić piše o razlici između ovih dviju umjetnica, od kojih je jedna opjevala i sprda se s vlastitim i tuđim prekarijatom, dok ga druga eksploatira.
Najveće i najzabavnije muzičko iznenađenje koje se ovoj regiji dogodilo u posljednjih nekoliko tjedana definitivno je pobjeda pjesme In Corpore Sano Ane Đurić Konstrakte na Beoviziji. Mnogi su odmah uočili i vezu između nje i Marine Abramović, o kojoj je već pisala Mima Simić u izvrsnom tekstu za portal Kulturpunkt. Mima je ondje detektirala jasnu referencu koju Konstrakta svjesno uspostavlja prema Marini Abramović ne samo najpopularnijim citatom da “umetnica mora biti zdrava”, već i s obzirom na druge Marinine radove, s fokusom na iščitavanje načina (samo)reprezentacije postjugoslavenskog i balkanskog prostora u opusima ovih dvaju umjetnica koje ne mogu biti različitije.
Upravo na toj činjenici želim se zadržati u ovom tekstu i razumjeti kako ove dvije osobe, vezane mjestom podrijetla, jednim citatom i iznenadnom popularnošću Konstrakte koja je preko noći prerasla u medijsku senzaciju, funkcioniraju kao predstavnice dvaju suštinski različitih principa po kojima je kultura prisutna u društvu. No prije toga, kao fusnotu Miminom tekstu podcrtala bih da je tema proturječja i kompleksnosti postjugoslavenskog prostora puno temeljitije obrađena u Konstraktinom dvanaestominutnom Triptihu nego u bilo kojem radu Marine Abramović kojim je željela tematizirati svoje porijeklo. Marinini radovi, poput performansa u kojem leži u zapaljenoj petokrakoj zvijezdi od pruća ili si isti taj simbol urezuje u trbuh, precizno epitomiziraju banalnost teze o disidentstvu (koja u njezinom slučaju niti nije točna) i objelodanjuje njezinu auto-egzotizaciju kojoj će i kasnije pribjegavati i na njoj nastaviti kapitalizirati tijekom svoje dugovječne karijere. No priča o banalnosti i samoljublju tu tek započinje.
Narcistički princip elitističke kulture
Teško da postoji razvikanija umjetnička ličnost koja je potekla s ovih prostora od Marine Abramović. Da bi se uvažilo sve načine na koje je značajno doprinijela razvoju umjetnosti performansa, ali i pobrojalo sve izuzetno problematične točke njezinog djelovanja, bio bi potreban cijeli zasebni rad koji bi podjednaku pažnju dao hermeneutičkim metodama u pristupu njenom radu, kao i kritičkoj teoriji kojom bi se kontekstualiziralo slabosti kojima oni (ne) komuniciraju sa svojim kontekstom. U nedostatku tog prostora, ovdje ćemo podsjetiti na neke od prijepornih točaka zbog kojih je vrijedno suprotstaviti te principe onima koje prakticira Konstrakta.
Osim ranije spomenute auto-egzotizacije, čitav Marinin opus posljednjih desetljeća temelji se na megalomanijskoj autofetišizaciji maskiranoj u interes kako čuvati znanje o izvedbenim umjetnostima koje po svojoj prirodi zahtijevaju živu prisutnost publike i izvođača i izmiču namjeri arhiviranja. Kruna tog trenda svakako je bila izložba u njujorškoj MoMA-i 2010. godine na kojoj je Marina angažirala niz drugih umjetnika da ponovo izvedu njezine najpoznatije radove, dok je ona izvodila jedini performans koji nije mogao izvoditi nitko drugi. Čitava tri mjeseca koliko je trajala izložba, posjetitelji su mogli gledati nadomjestke za Marinu, a Marinu samu moglo se gledati u oči ako se dovoljno dugo čekalo u redu pred muzejom. Uz sav analitički trud, ne mogu domisliti uvjerljiv način čitanja tog performansa osim detektirati da se puno više radi o krajnjem narcizmu nego o kojekakvim tematizacijama prisutnosti ili pomicanju granica iskustva gledanja i svjedočenja izvedbenih umjetnosti. Posebno uzme li se u obzir pojava koja obično ide ruku pod ruku s fenomenom narcisoidnih umjetnika, a to je problem eksploatacije drugih, uvijek mlađih i uvijek manje afirmiranih umjetnika.
Naime, kad je riječ o angažiranju drugih umjetnika u sklopu svojeg rada, uz Marinu su vezane optužbe za njihov loš tretman: očekivanje besplatnog rada i ponižavanje raznih vrsta. Ukratko, iz ovih primjera jasno je da samoprozvana “baka umjetnosti performansa” itekako koristi svoj status kako bi legitimirala neplaćen ili poražavajuće slabo plaćen rad činjenicom koja bi, iz njene perspektive, valjda trebala biti dovoljna: nečiji kredibilitet u CV-ju potvrđuje se time da je osoba bila blagoslovljena poznanstvom s Marinom. Da je naša baka performansa sasvim suglasna s tim modelom rada potvrđuje i činjenica da je uslijed optužbi protiv belgijskog redatelja Jana Fabrea za seksualno maltretiranje i mobbing1 javno podržala svojeg kolegu i to baš floskulom da dobra umjetnost sve nadilazi. Ali tko određuje što je dobra umjetnost i koja joj je cijena?
Kao cinični odgovor na to pitanje, podsjetit ću da je retrospektivna izložba Marine Abramović Čistač održana 2019. godine u beogradskom Muzeju savremene umetnosti koštala otprilike 1,3 milijuna eura, a po nekim procjenama i više. Bilo kako bilo, za izložbu je potrošen iznos koji ta institucija inače potroši u godinu dana svojeg normalnog djelovanja, a kao dodatni kuriozitet dodat ću da je izložba financijski podržana i naručena od najviših instanci srpskih vlasti, to jest, premijerka Ana Brnabić dala je sve od sebe da bi omogućila Marinin povratak nakon skoro pola stoljeća izbivanja iz rodnog kraja. Srpska javnost bila je podijeljena izložbom, a glavni argumenti onih koji su taj potez kritizirali ticali su se navedenih troškova koji se nalaze u nesrazmjeru s bilo kojim drugim izdvajanjima za kulturu, ali mnogi komentari istaknuli su i kako je Marinin potez poslužio kao legitimacija trenutne srpske vlasti. Zašto je itko bio iznenađen ostaje nepoznanicom jer Marina nikad nije bila u jakoj opoziciji ni prema jednom režimu u kojem je obitavala. Dapače, svoju političku neodgovornost, ali i ignoranciju, još je jednom potvrdila prije nekoliko dana kad je, u povodu ponovnog izvođenja gore spomenutog performansa iz MoMA-e radi prikupljanja dobrotvornih sredstava za žrtve rata u Ukrajini, izjavila da ona potječe iz Jugoslavije koju je svojedobno napao Sovjetski Savez. Toliko o Marini.
Inkluzivni princip kulture u službi javnog dobra
Osim Mime Simić, na temu usporedbe djela Marine i Konstrakte bilo je još komentara u domaćim tiskovinama, ali oni se, doduše, ne mogu pohvaliti ni približnom razinom lucidnosti i informiranosti kao u Miminim tekstu. Primjerice, Bojan Stilin s T-portala nazvat će Konstraktu Marinom Abramović našeg doba, njezin Triptih “neskriveno pretencioznim”, a zaključiti tekst komentarom da nije sramota zaraditi za zdravstveno osiguranje preko Eurosonga.
Krenimo od kraja. Koliko god bio ciničan, zaključak o plaćanju privatnog zdravstvenog osiguranja ne može biti promašeniji jer je i sama Konstrakta više puta isticala da “umetnica” koja u njezinoj pjesmi mora biti zdrava, a nema knjižicu, stoji za sve nezaštićene grupe ljudi koji nemaju osnovno pravo na zdravstveno osiguranje. Konstrakta je u svojim javnim istupima jasna i nedvosmislena oko toga da bi bilo poželjno da svi imaju jednak pristup zdravstvenom osiguranju. Dapače, upravo je ta činjenica, koju mnogi do tad nisu znali, bio jedan od razloga zašto je pjesma postala toliki hit i zašto je, na neki način, njezina neočekivana pobjeda postala razlogom optimizma da će rezultati nadolazećih srpskih parlamentarnih izbora biti isto tako neočekivani. A kako je uopće moguće da je podatak da jedan broj ljudi – umjetnika – nema pravo na osnovno zdravstveno osiguranje izazvao toliku zapanjenost, a osobito uzme li se u obzir da se tu skupinu u domaćem kontekstu često voli diskreditirati oznakama uhljeba, parazita na državnom novcu i opaskom o tržišnoj neisplativosti? Možda jer je jedno od pozitivnih nasljeđa “bivše države” to da se u javnoj percepciji pravo na zdravlje ipak još uvijek smatra osnovnim ljudskim pravom koje bi trebalo biti zajamčeno i dostupno svima pod jednakim uvjetima, kao što bi to trebali biti i drugi javni servisi, pa i kultura. Iako je u Hrvatskoj situacija za umjetnike bez stalnih oblika zaposlenja nešto bolja nego u Srbiji2, ipak je loša i zaslužuje da se na njoj kratko zadržimo.
Primjerice, samostalni umjetnici koji su članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika ostvaruju pravo na plaćeno osnovno zdravstveno osiguranje, ali nemaju pravo na bolovanje prije 42. dana bolesti. Ovaj poražavajući podatak nije se promijenio niti tijekom pandemije, a samo je endemska hrvatska birokratska glupost mogla iznjedriti paradoks da kontakti zaraženih zbog izolacije imaju pravo na naknadu od HZZO-a, dok oboljeli od Covida-19 to pravo nemaju (osim ako im komplikacije s bolešću ne potraju bar ta famozna 42 dana). Dodatno, honorarni kulturni radnici koji nisu članovi HZSU ostvaruju pravo na zdravstveno osiguranje temeljem nezaposlenog statusa s obzirom na to da se rad preko autorskih ugovora iz perspektive države ne smatra radom. Zbog toga, najavljena zdravstvena reforma mogla bi dodatno oštetiti upravo one među samostalnim umjetnicima koji su već sad u nepovoljnijoj poziciji. Naime, prema toj reformi oni bi izgubili pravo na osnovno zdravstveno osiguranje i tako se našli opjevani u Konstraktinoj pobjedničkoj pjesmi. I sigurno si u tim uvjetima ne bi mogli priuštiti potplaćeni rad za Marinu Abramović, kad bi te prilike i bilo.
Za kraj, osvrnimo se i na druge promašaje Stilinovog teksta, poput ovoga o “neskrivenoj pretencioznosti” Konstraktinog Triptiha. Čitav tekst odiše diskurzivnim oslanjanjem na autoru samorazumljivu, a ustvari pogrešnu i po pitanju vlastitog kompleksa superiornosti neosviještenu, podjelu između “nas i njih”, pri čemu smo valjda mi ti “kulturnjaci i progresivci” koji se kasnije izrijekom spominju u kontekstu usporedbe Konstrakte i Marine, a oni su estrada, “cece i lukasi”. Ova vrsta podjele još je jedna od slijepih točaka koje su se ponavljale u brojnim napisima i analizama fenomena Konstrakte. Jelena Veljača, primjerice, izjavit će: “Ali Ana Đurić nije camp: ona je poput najelegantnije umjetničke misli”. Kao da se camp i umjetnička misao nužno nalaze na suprotnim stranama i kao da camp nije sposoban poslužiti analitičkoj kompleksnosti. Iako ga je još 1960-ih Susan Sontag označila depolitiziranim, camp to već odavno nije, za što se u najvećoj mjeri pobrinula čitava grana povijesti (pop)kulture i umjetnosti feminističkog i queer predznaka, a koja je u velikoj mjeri koristila slične strategije kao i Konstrakta: uvući se u kontekste koji imaju znatno veći doseg od uskog kruga publike suvremene umjetnosti zato da bi se osvojio i otvorio novi prostor političke artikulacije. Pritom je Konstrakta u više navrata odbila davati jednoznačne interpretacije svojih pjesama i ponavljala da je interpretacija individualna stvar te da ona kao autorica nije ta koja može dati konačne odgovore na pitanje o čemu je to ili čime se ona bavi. To nije ni pretenciozno, niti je ideološki neopredijeljeno, već je osnova za građenje povjerenja između autorice i publike. U svakom kontekstu jednako, bilo da je mjesto tog susreta MoMA ili Eurovizija. Vrijednost Konstraktine geste nalazi se upravo u tome što odavno neučinkovitu podjelu na visoku kulturu za elite i popularnu kulturu za mase istovremeno potvrđuje i ismijava podmećući je kao kamen o koji će se opet spotaknuti oni koji još uvijek u tu podjelu iz nekog razloga vjeruju.
I zato Konstrakta nije svjesno pretenciozna niti je suvremena inačica Marine Abramović, nego je osoba s odličnim smislom za humor i autoironiju, i s vrlo balansiranim senzibilitetom za tanke i uzbudljive granice između popa, treša, umjetnosti i promišljene društvene kritike, a ništa od toga ne bi se moglo ustanoviti za Marinu Abramović, čak i njenom odnosu s Lady Gagom usprkos. Jer jedno je opjevati i sprdati se s vlastitim i tuđim prekarijatom, a drugo je tuđi prekarijat eksploatirati i pretencioznim radovima doprinositi tome da suvremena umjetnost često (i opravdano) postaje predmet sprdnje. Stoga, učinimo Konstrakti uslugu kakvu zaslužuje, nemojmo ju stavljati u isti koš s Marinom. Njih dvije stoje u određenoj relaciji, ali ona definitivno nije analogijska. I zato drugim putem dolazim do istog zaključka kao i Mima pa neka i naša dva teksta završe istim riječima: “dajem sto Marina Abramović za jednu Konstraktu, na repeatu, da se smijemo, i plačemo, do posljednjeg takta.”
- Za primjer kako se Jan Fabre snašao u domaćem kontekstu, preporučujem tekst Vedrane Klepice koja je u ono vrijeme iz prve ruke izvijestila o toj temi [↩]
- Za odnos države Srbije prema zdravstveno marginaliziranim osobama preporučujem tekst Igora Koruge pisan iz perspektive imunokompromitirane osobe i umjetnika koji nije stalno zaposlen [↩]