U četvrtak, 31. ožujka, održana je online tribina “Kako do rada po mjeri čovjeka za sezonske radnike?“ u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) u sklopu projekta “Rad po mjeri čovjeka“. Nakon uvodne riječi Josipa Miličevića iz SSSH, sociologinja Katarina Jaklin (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i pravnica Sunčica Brnardić (SSSH) održale su izlaganja o sezonskom radu, a nakon toga je uslijedila diskusija koju je moderirao Darko Šeperić iz SSSH, u kojoj su sudjelovale Rozana Duplančić iz Sindikata trgovine Hrvatske (STH), Sunčica Benović iz Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH) i Davor Vrbek iz Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj, duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (PPDIV).
Katarina Jaklin u svom je izlaganju predstavila neke službene podatke o sezonskom radu u Hrvatskoj, na primjer činjenicu da je sezonski rad važan faktor velike raširenosti rada na određeno u Hrvatskoj, jer se i sezonski radnici vode kao zaposleni na određeno. Od 2015. naovamo udio sezonskog rada je u porastu, uz iznimku posljednjih dviju “korona-sezona“. Sektori s najvećim udjelom sezonskih radnika među svim zaposlenima u sektoru su turizam, trgovina, poljoprivreda i šumarstvo, umjetnost, zabava i rekreacija, ali sektor s daleko najviše sezonskih radnika je svakako turizam. Jaklin je nakon toga potanko predstavila rezultate istraživanja sezonskog rada koje je proveo Institut za društvena istraživanja na ljeto 2021. putem intervjua s 23 sezonskih radnika/ica. Glavni dojam koji proizlazi iz tih svjedočanstava je da se gotovo podrazumijeva da je preduvjet sezonskog rada pristanak na kršenje radničkih prava, poput neprijavljenog rada, isplata cijele ili dijela plaće na ruke, lošeg odnos poslodavaca prema radnicima, neadekvatnog smještaja, nepostojanja slobodnih dana, rada u predugim smjenama i slično.
Jeste li došle raditi ili odmarati?
Iskustva sudionika sa smještajem, plaćom i uvjetima rada na sezoni su podijeljena, pa je tako nekima smještaj bio bolji nego kod kuće, ali bilo je i primjera onih koji su čitavu sezonu morali držati stvari u koferima jer nisu imali ormare, pa ni toplu vodu, Internet, WC i slično. U svjedočanstvima se ispostavilo postojanje razlike između većih i manjih poslodavaca – kod većih (npr. velikih hotelskih lanaca) uvjeti su često bolji nego kod manjih privatnika. Što se tiče prekovremenih sati, iskustva su također raznolika, neki su imali uređenije satnice dok su drugi radili i po 13 sati dnevno. Situacija je slična i po pitanju slobodnih dana: neki su ih imali, dok su drugi radili po tri mjeseca bez ijednog slobodnog dana. Postoje i slučajevi u kojima se iznimno moglo dobiti dan ili dva slobodno, ali uz komentar od poslodavca “Jeste li ovdje došle raditi ili odmarati?“, koji podrazumijeva da na sezoni u pravilu nema slobodnih dana. Slično je i kod mogućnosti bolovanja: veći hotelski lanci ga dopuštaju svojim zaposlenicima, dok su drugi sudionici rekli da za bolovanje nema šanse na sezoni.
Razina plaće sezonskih radnika često nije usklađena s razinom odgovornosti, brojem radnih sati i intenzitetom posla, npr. neke sobarice i pomoćne kuharice rade dodatne poslove koje ne spadaju u opis njihove pozicije, ili rade poslove nadređenih, što se ne ogleda u iznosu njihove plaće. Jedna sudionica je izjavila da je dobivala neto plaću 6.000 kn, ali kad je izračunala broj radnih sati, ispalo je da joj je satnica 16 kn, a jedan sudionik-kuhar je izjavio da se za njegovu plaću od 12.000 kn podrazumijeva po 12-15 radnih sati dnevno. Ukratko, sezona može donijeti dobru zaradu, ali ta plaća i dalje ne odgovara intenzitetu posla, a također (osim u slučaju stalnih sezonaca), ta zarada i dalje nije dovoljna za život u ostatku godine ukoliko radnici odmah ne pronađu novi posao.
Veliki problem sezonskog rada je i plaćanje “na ruke“: dok neki (opet najčešće velike kompanije) plaćaju plaće na račun u skladu sa stvarnim brojem radnih sati, drugi poslodavci isplaćuju na ruke čitavu plaću ili njezin dio, a radnike prijavljuju na minimalac. Neki sudionici su tražili da dobiju cijelu plaću na račun, a na to su im poslodavci odgovorili da su im preveliki doprinosi i da će im pola dati na ruke. Na taj način se radnicima prepušta odgovornost, odnosno odluka žele li veću plaću a da ne budu prijavljeni, ili manju plaću uz prijavu. To također, naravno, nosi i velik rizik jer ne postoji nikakav dokument koji radniku, ukoliko pristane na prvu varijantu, garantira isplatu dogovorene plaće “na ruke“ – jedan je sudionik dogovorio s poslodavcem plaću od 1.000 eura, a na kraju je dobio 6.000 kn uz obrazloženje da promet nije bio očekivano velik. Osim toga, takvi aranžmani nose negativne posljedice po socijalna i druga prava za radnike, kroz utjecaj na staž i buduće iznose mirovina, ostvarivanje prava na naknadu za nezaposlenost, kao i kredita i drugih financijskih usluga banaka. Čak i za one sezonske radnike koji su prijavljeni, utjecaj isprekidanog radnog vijeka na staž i mirovine je negativan.
Kad se radi o perspektivi za uvođenje kontrole i unapređenje radničkih prava sezonskih radnika, neki sudionici su iskazali neznanje i neupoznatost sa samim postojanjem radničkih prava, drugi su svjesni da im se krše prava, ali smatraju da ništa nije moguće promijeniti. Prisutno je veliko nepovjerenje u institucije koje bi nešto mogle promijeniti, pogotovo kad se radi o manjim poduzećima gdje radnici nisu ni na koji način zaštićeni, a riječima jedne sudionice, inspekcije koje bi trebale provoditi kontrolu radnih uvjeta se pojave i samo kažu “Došla je, neka radi“.
Jaklin je zaključila da hrvatsko tržište rada karakterizira paradoks strateškog usmjerenja prema turizmu i istovremene potpune nebrige za radnike koji bi tu sezonu trebali iznijeti. Dok su mediji puno naslova o tome kako nitko ne želi raditi i privlače se strani radnici, istovremeno se ne osigurava minimum radničkih prava i pristojne plaće, a ne postoje ni mjesta na koja se radnici kojima su prava prekršena mogu javiti. Još jedan paradoksalni element je i to da sama sezona ovisi o postojanju većeg broja nezaposlenih radnika, a istovremeno većina tih radnika ne uspijeva ostvariti naknadu za nezaposlenost nakon završetka sezone. Ukratko, možemo reći da se radi o izrazito nesigurnom i nekvalitetnom obliku rada koji je “esencijalan“ za ostvarivanje (ne samo) turističke sezone.
Pravni okvir
Pravnica Sunčica Brnardić u svom je izlaganju iznijela analizu pravnog okvira sezonskog rada u Hrvatskoj. Za sezonske radnike ne postoji poseban ugovor za sezonski rad, već se sklapa običan ugovor na određeno, prema kojemu se primjenjuju sve odredbe Zakona o radu i sve odredbe koje se odnose na zapošljavanje na određeno vrijeme, uključujući i pravo na jednako postupanje, osposobljavanje i usavršavanje pod istim uvjetima, kao i obavijest o otvorenim natječajima. Ipak, postoje neke iznimke poput većeg fonda tjednog broja radnih sati u preraspodjeli (do 60 radnih sati tjedno), i kraćeg dnevnog odmora za sezonske radnike koji rade dvokratno. Brnardić je istaknula da postoji institut ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove (tzv. stalni sezonci) koji predviđa sklapanje ugovora koji obvezuje poslodavca da će uplaćivati doprinos za produženo mirovinsko osiguranje i rok u kojem je poslodavac dužan ponuditi radniku sklapanje ugovora za rad u idućoj sezoni. Od 2015. postoji mjera aktivne politike zapošljavanja koja subvencionira poslodavcima trošak tog produženog mirovinskog osiguranja, a sezonski radnici dobivaju financijsku naknadu u razdoblju kada ne rade. Poslodavac može ostvariti pravo na korištenje te mjere za onoliko sezonaca koliko ima trajno zaposlenih (na neodređeno).
Brnardić je na kraju izlaganja istaknula da je ključno pitanje kako osigurati kvalitetnije radne uvjete i sigurnost rada, uključujući i socijalnu sigurnost sezosnkih radnika u razdobljima kada ne rade. U potrazi za odgovorima Brnardić je istražila primjere drugih zakonodavstava, konkretno primjer Španjolske i Grčke. U Grčkoj i Španjolskoj poslodavac ima obavezu zaposliti radnika koji je radio u prethodnoj sezoni (ukoliko radnik to želi), a za nepoštivanje te obaveze poslodavac mora imati opravdan razlog (Grčka) i može tražiti zaštitu na sudu (Španjolska). U Grčkoj sezonski radnici uvijek imaju pravo na otpremninu, bez obzira na to je li radni odnos prekinut za vrijeme sezone ili tako da poslodavac ne zaposli radnika u idućoj sezoni, a također imaju pravo na posebnu sezonski dodatak za prehranu koji se jednokratno isplaćuje u jesenskim mjesecima. Također, u Španjolskoj su potrebni kraći periodi trajanja zaposlenja za ostvarivanje naknade za nezaposlenost.
Ništa bez sindikata
Uz moderaturu Darka Šeperića iz SSSH, u raspravi su predstavnici sindikata predstavili primjere iz prakse u vezi zaštite prava sezonskih radnika u trgovini, turizmu i poljoprivredi. Njihova iskustva potvrđuju razliku između većih i manjih poslodavaca i koju su isticali i sudionici istraživanja. Rozana Duplančić (Sindikat trgovine Hrvatske) ispričala je kako su kod poslodavaca u sektoru trgovine kod kojih djeluje sindikat bolji uvjeti rada, postoje kolektivni ugovori, a sezonski radnici imaju prava kao i ostali radnici – na primjer sudjeluju u stimulacijama ako bilježe rast prometa, dobivaju naknadu za život odvojen od obitelji. Duplančić je istaknula da im se ponekad obrate radnici koji nisu bili sindikalno organizirani, koje tad sindikat upućuje nadležnim inspekcijama. Duplančić kaže da je potrebno širim zakonskim okvirom poboljšati njihove uvjete.
Sunčica Benović iz Sindikata usluga i turizma Hrvatske ispričala je da u većini većih hotelskih kuća postoje kolektivni ugovori i često se koristi institut stalnog sezonca, a postoj i granski kolektivni ugovor. Sezonski radnici, uključujući i stalne sezonce i strane radnike imaju zajamčena sva prava, uključujući i dva obroka dnevno. Benović je istaknula problem lošeg tretmana stranih radnika iz Makedonije, koji su često prevareni tako da npr. dogovore određene uvjete s poslodavcem u Hrvatskoj, a kada dođu ne dobiju ono što su dogovorili, zbog čega je STUH pokrenuo projekt suradnje sa sindikatom turizma u Makedoniji u kojem STUH upućuje makedonske radnike poslodavcima za koje provjereno znaju da imaju dobre radne uvjete i plaće. Benović je istaknula da je potrebno osigurati stalni sezoncima otpremninu kao i ostalim radnicima, i pravo na zapošljavanje na neodređeno vrijeme za one koji rade dugo za istog poslodavca – npr. neki rade po 10 godina za istog poslodavca, a onda u idućoj sezoni poslodavac zaposli novog radnika.
Davor Vrbek iz Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj, duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (PPDIV) predstavio je stanje u svom sektoru, u kojem je broj sezonaca u porastu i ugovori o radu na određeno su puno češći od ugovora na neodređeno. Taj je sektor postao neatraktivan domaćem stanovništvu zbog izrazito niskih primanja, kaže Vrbek, pa dolazi sve više strane radne snage. Vrbek je istaknuo da su uvjeti rada za te radnike iznimno nesigurni, da dobivaju iznimno kratke ugovore o radu zbog kojih nimalo ne mogu planirati budućnost i ne znaju hoće li sutra raditi ili ne. Sindikalno organiziranje tih radnika je teško jer su u strahu da im se neće produžiti ugovori ako uđu u sindikat – nekima se u startu „preporučuje“ da se ne učlane u sindikat. Vrbek je rekao da problem rada na crno u poljoprivredi nije iskorijenjen uvođenjem “vaučera“ (dnevnih vrijednosnih kupona kojima se na dnevnoj osnovi plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje, za zaštitu zdravlja na radu i zapošljavanje), ni a vaučeri po Vrbeku nisu imali nikakav pozitivan utjecaj ni na uvjete rada.
Iz svih izlaganja kao zajednička nit ističe se razlika između većih i manjih poslodavaca, odnosno potreba da se poboljšaju uvjeti i zaštita onih radnika koji nisu zaštićeni članstvom u sindikatu, kolektivnim ugovorom itd. Također, sudionici su se složili da mnogi poslodavci koriste ugovore na određeno iako ne posluju tipično sezonski – primjera ima i u drugim sektorima, ali možda je najslikovitiji primjer trgovine, u kojoj vrlo mali broj poslovnica radi isključivo ljeti. Zbog povećanja prometa u ljetnim mjesecima na određenim lokacijama zapošljavaju se sezonski radnici, međutim, postoji ogroman manjak zaposlenih u trgovini generalno, zbog čega se sindikati zalažu za maksimalno suzbijanje zapošljavanja na određeno vrijeme i za zapošljavanje na neodređeno. Kroničan manjak radnika se tako prikazuje kao sezonalnost poslovanja. Jedan od zaključaka rasprave bio je da je potrebno donijeti regulativu sa ciljem smanjenja korištenja sezonskog rada tamo gdje to nije potrebno.