Povodom Svjetskog dana zdravlja koji se obilježava ovaj tjedan (7. travnja), Ana Vračar piše o materijalu za slavlje: kozmetičke pobjede na polju odgovora na pandemiju na Zapadu, dok u zemljama globalnog Juga cjepiva i lijekovi za Covid-19 nisu dostupni, a rat je, osim poskupljenja hrane i energenata, u državama čija opskrba hranom ovisi o Rusiji i Ukrajini već doveo i do povećanih stopa gladi. Sretan svjetski dan zdravlja!
Prošle su 72 godine od prvog obilježavanja Svjetskog dana zdravlja, kada se na poticaj Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pažnja svijeta skreće na važnost prava na zdravlje i faktore koji na njega utječu. Posljednje dvije godine, Svjetski dan zdravlja održava se usred jedne od najozbiljnijih pandemija u povijesti SZO, pa je bilo za očekivati da će zdravlje dobiti nešto više pažnje nego što je to inače bio slučaj. Međutim, dok je vidljivost zdravstvenih tema u ovom periodu svakako porasla, ista vidljivost nije dovela do nikakvih praktičnih pomaka nabolje.
Propala solidarnost
Tako smo od marta 2020. godine dosta slušali o važnosti koju solidarnost na globalnoj razini igra za odgovor na pandemiju. Taj argument su zastupali svi od vodstva SZO do visokih dužnosnika EU, jedni od malobrojnih koji su zaista mogli utjecati na to da medicinski proizvodi za Covid-19 budu dostupni u cijelom svijetu, a time i na broj smrtnih slučajeva i drugih posljedica pandemije. Umjesto toga, isti su se ljudi, čak i prije nego što su postala dostupna prva cjepiva, bacili na stvaranje nepotrebnih zaliha – što je srozalo dostupnost cjepiva u zemljama globalnog Juga.
Dobrim dijelom zbog načina na koji su bogate zemlje odlučile pristupiti pandemiji, treći pandemijski Svjetski dan zdravlja dočekujemo s brojem mrtvih koji se kreće od 6 (prema službenoj procjeni SZO) do 20 milijuna mrtvih (prema drugim procjenama, uključujući People’s Vaccine Alliance). U tu evidenciju treba uključiti još i milijune onih koji žive s posljedicama koronavirusa; kao i one koji zbog sporog odgovora na pandemiju nisu mogli održavati praktički nikakve društvene kontakte pa se sada suočavaju s problemima mentalnog zdravlja; djecu koja su izgubila dvije godine socijalizacije i obrazovanja, a među kojima se procjenjuje da se čak 11 milijuna djevojčica vjerojatno nikada neće vratiti u formalni sustav obrazovanja; i oboljele od drugih bolesti, uključujući tuberkulozu i rak, kojima je skrb postala još nedostupnija nego što je to bila ranije.
Unatoč šarenim kampanjama na društvenim medijima, 73. Svjetski dan zdravlja dočekujemo u nimalo vedrim okolnostima. Čak i ako se države s visokom stopom procijepljenosti trenutno ponašaju kao da je pandemija već gotova, opasnost od novih sojeva i njihovih posljedica još uvijek ostaje visoka, pogotovo u onim državama gdje cjepiva nema dovoljno. To je, recimo, slučaj u afričkoj regiji, gdje je u potpunosti cijepljeno jedva 15%, a sveukupno oko 20% stanovništva. Nedostupnost cjepiva u ne-zapadnim državama izlaže ih novim pritiscima na zdravstvene sustave koji su ovako i onako iscrpljeni dosadašnjim tijekom pandemije i nedostatkom financiranja koji se proteže godinama prije toga, a za kojeg su zaslužne upravo Europa i Sjeverna Amerika.
Kompromitirani prijedlog
Ono na što bogate države također računaju kao sredstvo za ublažavanje posljedica pandemije jest i povećana dostupnost lijekova za Covid-19. Proteklih mjeseci farmaceutske kuće su razvile nekoliko lijekova koji mogu olakšati nošenje s koronavirusom i smanjiti broj hospitalizacija. Međutim, situacija s dostupnošću tih lijekova praktički je ista kao kada su u pitanju cjepiva: njihova je cijena izuzetno visoka, a čak i tako, bogate su zemlje unaprijed kupile sve ono što su farmaceutske kompanije u stanju proizvesti do kraja 2022. Na taj se način one ljude koji su već najizloženiji rizicima zaraze zbog nedostatka cijepljenja izložilo dodatnom riziku, jer neće imati pristup lijekovima koji mogu ublažiti bolest. Za to vrijeme, na Zapadu će ljudi na raspolaganju imati širok spektar kako cjepiva, tako i lijekova.
Apsurd ovakvog pristupa zorno nam je dočarao proces nabavke cjepiva, gdje su zemlje globalnog Sjevera nabavile toliko doza da im je istekao rok trajanja prije nego što su iskorištene. Tu spada i Hrvatska, koja je do sada morala uništiti 275 tisuća doza cjepiva jer nisu iskorištena u predviđenom roku, a u skladištima čuva još oko 2 milijuna doza. I dok se krivnju za višak pokušalo prebaciti na ljude koji se ne žele cijepiti, elegantno izbjegavajući razgovor o kvaliteti zdravstvenog odgoja i njegovom utjecaju na spremnost na cijepljenje, izgleda da se iz ovog iskustva na razini EU nije izvuklo nikakve korisne lekcije.
Godinu i pol nakon što se na dnevnom redu Svjetske trgovinske organizacije (STO) našao prijedlog za privremenom suspenzijom određenih prava intelektualnog vlasništva za medicinske proizvode za Covid-19, početkom marta 2022. u javnost je procurila verzija kompromisa o kojem raspravlja grupa od četiri članice STO: Indija, Južna Afrika, Sjedinjene Američke Države i EU. Originalni prijedlog suspenzije jedno je od mogućih rješenja na nejednaku dostupnost cjepiva, testova i lijekova za koronavirus: kada bi bio prihvaćen, države u različitim dijelovima svijeta mogle bi upogoniti vlastite proizvodne kapacitete (kojih, za razliku od onoga što se tvrdi, ima) i tako nadoknadile bar dio proizvoda koje su bogate države pokrale.
Kompromis koji je procurio, s druge strane, ne predviđa ni približno isto. Tekst u izglednom autorstvu EU odnosi se isključivo na korištenje postojećih fleksibilnosti Sporazuma o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva (TRIPS) kada su u pitanju cjepiva za Covid-19, ali ne i dijagnostička sredstva ili lijekovi. Također, mogle bi ga koristiti samo države koje su zaslužne za manje od 10% izvoza medicinskih proizvoda na globalnoj razini – što bi iz igre odmah izbacilo Kinu, a s vremenom, izgledno, i Indiju. Rješenje koje EU pokušava podvaliti kao kompromis je ustvari toliko loše da uvodi čak i veće restrikcije u odnosu na one koje već postoje prema TRIPS-u, upozorili su iz dobrog dijela organizacija koje se bave pristupom lijekovima.
I kada bi se pomislilo da je to valjda to što se tiče zapadnog potkopavanja tuđeg zdravlja i prava na zdravlje, na postojeće stanje nadograđuju se i posljedice rata u Ukrajini. Osim onih očitih, u vidu uništavanja zdravstvene infrastrukture i smrti zdravstvenih radnika, možemo govoriti i o onima koji će reperkusije imati po cijeli svijet, uključujući odgovor na pandemiju. Dan nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda glasala o rezoluciji kojom se osuđuje napad Ruske Federacije na Ukrajinu, litavska vlada odlučila je poništiti odluku o donaciji skoro pola milijuna doza cjepiva Bangladešu, koji je glasao suzdržano po pitanju iste rezolucije.
Sankcije i glad: nova prijetnja zdravlju
Primjer Litve je za sada jedini tog tipa, ali s obzirom da se SAD i saveznici ne libe nametati sankcije znajući da one imaju poguban utjecaj na zdravlje i život tisuća ljudi, ne bi se trebalo iznenaditi ako idućih mjeseci čujemo za slične poteze. Ako se usredotočimo isključivo na probleme koji su zbog sankcija nastali tijekom ove pandemije, vidjet ćemo da je pristup medicinskim proizvodima za Covid-19 u Iranu bio moguć isključivo zbog zemalja poput Kube, jer su sankcije išle toliko daleko da su otežavale sudjelovanje u COVAX-u, mehanizmu čiji je cilj bio upravo omogućiti bolji pristup cjepivima u zemljama Trećeg svijeta. A Kuba se sama, pak, zbog blokade SAD-a, suočila s nedostatkom injekcija potrebnih za administraciju lokalno razvijenih i proizvedenih cjepiva.
Konačno, ne smije se zaboraviti ni na to da, dok vlade SAD-a i EU pozivaju na solidarnost s narodom Ukrajine tako što će se pristati na više cijene energenata i hrane – a da pritom ne predlažu ozbiljne mehanizme koje će radnicama i radnicima olakšati nošenje s tim povećanjima – ostatak svijeta se zbog situacije u Ukrajini već sada susreće s nešto ozbiljnijim problemima. One države čija opskrba hranom uvelike ovisi o Rusiji i Ukrajini, kao što su to države Središnje Azije i Bliskog Istoka, već sada traže način kako odgovoriti na neminovni porast cijena hrane i prateće stope gladi.
S obzirom da je glad, isto kao i dostupnost pitke vode – kojoj adekvatan pristup nema čak 80% ruralnog stanovništva Afrike – dosta ozbiljna determinanta zdravlja, postavlja se pitanje što ovog Svjetskog dana zdravlja točno obilježavamo: kozmetičke pobjede na polju odgovora na pandemiju na Zapadu sasvim sigurno nisu dovoljno da pomislimo da pravo na zdravlje u praksi uživa bilo kakvu vrstu zaštite ili podrške.