Zapažen broj internetskih šaljivdžija nije propustio nakon početka rata u Ukrajini sugerirati svojim pratiteljima na društvenim mrežama da je “pandemija nestala”. Iza te pošalice, naravno, stoji pretpostavka da je prije ruske invazije činjeničnost pandemije bila upitna. Ili da je barem bio upitan toliki strah od pandemije koji su generirali mediji i politika radi tko zna kakvih interesa. Takva lucidna društvena kritika koja razotkriva sprege različitih interesa stajala je i iza onih pošalica po kojima se virus pojavljuje nakon ponoći – do kada su radili ugostiteljski objekti.
Epidemiološke mjere su znale biti nelogične i to uglavnom zbog pogodovanja određenim skupinama, ali u svim mjerama koje ne uključuju potpuni lokdaun može se pronaći doza nelogičnosti. Ne zato što oni koji su ih donosili nužno oskudijevaju s logikom već zato što se pri implementaciji parcijalnih mjera negdje mora povući granica. Je li “logičnije” dopustiti 20% ili 40% popunjenih mjesta u kinu? Je li “logičnije” da ugostiteljski objekti rade do 23 ili do 24 sata? Je li “logičniji” razmak od dva ili od tri metra? Ta će, dakle, granica neminovno zvučati glupo – ali samo ako pretpostavimo da je njen cilj potpuna zaštita pučanstva od zaraze, a ne smanjivanje rizika od zaraze u svrhu manjeg opterećenja zdravstvenog sustava. Po tom pristupu svaka regulacija društvenog života – od prometa do nogometne utakmice – može zvučati glupo jer ne jamči neki tip izvjesnosti koji nam je iz nekog razloga potreban.
Osim što je kritika epidemioloških mjera zasnovana na “logici” pogrešna zbog same prirode i cilja mjera, ona je usput generirala sporne političke stavove i dijagnoze. Nećemo ulaziti u one najluđe, dovoljno se osvrnuti na one “legitimne” i rasprostranjene prilično i među ljudima koje nikako ne možemo svrstati u korona-skeptike ili militantne protivnike mjera kao takvih. Njih je, naime, procjena o nelogičnosti ili arbitrarnosti mjera nerijetko vodila do stava po kojem će režimi i vlade iskoristiti pandemiju za jačanje autoritarnih tendencija. Naprosto, sve se može podvaliti pod epidemiološke mjere i mogu trajati dokle god to vladajući žele. Ili mogu poslužiti kao inspiracija za daljnji rast kontrole nad građanima: kao da postoji neki prirodni put od covid potvrda do kontrole kretanja kao takvog. Danas, kad se širom Europe ukidaju mjere i potvrde, nigdje ne nailazimo na autoritarnije režime nego što su to bili prije uvođenja pandemije.
Greška, inspirirana manjkavom analizom epidemioloških mjera, sastojala se u psihologizaciji države: omililo joj se pa bi još. Zato i ne čudi da isti oni koji su vrištali o nelogičnosti mjera i gušenju sloboda danas prvi viču, uz sugestivno namigivanje, da je, eto, “pandemija nestala”. Kako to, kao što bi rekao pjesnik, da je država do prije koji mjesec “koristila” pandemiju u autoritarne svrhe, a danas joj naprosto više ne treba? Kako to? Takav zaokret možemo objasniti jedino psihologizacijom – tretirajući državi kao pojedinca sa svojim hirovima – ili još dubljim zaronom u teorije zavjere. Suvislo političko objašnjenje naprosto ne postoji. Korijen problema se nalazi u spomenutom pristupu i kritici epidemioloških mjera: ako ih smatraš nelogičnima po sebi onda te politička logika neće daleko odvesti.