U zagrebačkoj “džamiji”, prostoru Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), još nekoliko dana možete pogledati izložbu Jurice Pušenjaka, zasnovanu na portretima narodnih heroja i heroina Jugoslavije. Pušenjakov rad ne samo da predstavlja zanimljiv umjetnički tretman našeg antifašističkog nasljeđa već poprima i jasne elemente institucionalne kritike zagrebačkog galerijskog sustava.
Vjernu publiku suvremene likovne scene u Hrvatskoj, ali i regionalno, zasigurno je prilično zaintrigirala vijest koja je u pandemijsko vrijeme punila stupce političkih tjednika pa i naslovne stranice lifestyle magazina: mladi akademski umjetnik Jurica Pušenjak namjerio se naslikati 1.315 portreta narodnih heroja Jugoslavije. Najavljeni ver sacrum portretistike heroina i heroja socijalističke revolucije i antifašističke borbe, kakvu je hrvatska umjetnost imala u ranom poratnom razdoblju, ponajviše između 1945. i 1952. kada se razvijala hrvatska/jugoslavenska inačica socijalističkog realizma, može se pogledati na nedavno otvorenoj izložbi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU). A riječ je o nezaobilaznom radu suvremene produkcije i to iz nekoliko razloga.
Prvi i najvažniji razlog nalazimo u autentičnosti društvenog angažmana Jurice Pušenjaka, mladog slikara kojemu je ovo ujedno i prva samostalna izložba. Naime, Pušenjak je donedavno bio student slikarstva zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti gdje se tradicionalni mediji tzv. lijepe umjetnost još uvijek podučavaju tradicionalno i u prilično živom diskursu koji afirmira isključivo autonomiju umjetničkog stvaranja. Stoga je Pušenjakova slikarska praksa u otklonu od dominantne struje i možemo je čitati kao iskaz društveno odgovornog umjetnika koji veliki, angažirani narativ svog rada izvodi iz društvenog konteksta i izravno u njega intervenira.
Dva lica Pušenjakovog memorijala
Taj mladi umjetnik sliku afirmira u proširenom smislu, odvaja je od plohe zida i koristi kao ključni element prostorne instalacije samouvjereno demonstrirajući vladanje izložbenim žanrom, uvažavajući njezine spacijalne i višeslojne prikazivačke sustave. Središtem izložbenog prostora HDLU-a dominira osam metara dugačak i tri metra visok rad koji svojom monumentalnošću i formom podsjeća na partizanske memorijale ― sve one porušene i sustavno uništavane spomenike antifašističkoj borbi diljem zemlje. U njemu se stapa niz umjetničkih i neumjetničkih referenci, a obuhvaćaju suvremenu kritiku historijskog revizionizma i “mračnu” društvenu klimu koja po tom pitanju desetljećima vlada našim prostorima, zatim memorijalne prakse jugoslavenskog socijalističkog projekta, u partizanskoj umjetnosti afirmirani ekspresionizam i njegove neo i neoneo inačice, bad painting, figuration libre, enformel, novu sliku, socrealizam, pop art i brojne druge prakse, gradeći pritom prilično dirljiv i moćan vizualni narativ.
Šareno lice Pušenjakovog memorijala čine portreti narodnih heroja Jugoslavije izvedeni cijelim nizom slikarskih strategija kakve poznajemo u razvoju povijesti figurativnog prikaza moderne i postmoderne umjetnosti. To “klizanje po površini različitih stilova” čini vizualnu povijest razvoja figurativne slike i, sasvim intimnu, Pušenjakovu pohvalu figurativnom slikarstvu. Suvremeni, gotovo Instagram format svakog portreta izveden u dimenzijama 10 puta 10 centimetara, umjetnik repetitivno slaže u koloristički dinamičnu kompoziciju velikog formata.
Ispred memorijala nalazi se postament na koji je smješten ključni pisani izvor korišten prilikom višegodišnjeg, gotovo redovnički posvećenog slikanja portreta narodnih heroina, knjigu enciklopedijskog karaktera pod naslovom “Narodni heroji Jugoslavije”. Naličje memorijala je crno, s debelim, enformelskim nanosima boje ispod kojih tek mjestimice izvire tekst. Ostaje otvoreno što se nalazi na prvom, crnom bojom premazanom sloju, no gesta skrivanja teksta crnilom može se čitati i kao komentar na historijski revizionizam, uspon konzervativnih politika, negiranja zločina fašističkog pokreta u tzv. NDH, ali i odnosa prema memorijalnoj baštini antifašističke borbe u zemlji.
I napokon, rad pod nazivom “Uragan” posljednji element instalacije, izveden u nešto većem formatu, portret je Rudolfa Pušenjaka Uragana, slikarevog pretka, partizana koji je s 15. divizijom prvi ušao u oslobođenu Ljubljanu. Usamljen na zidu i suočen s naličjem memorijala funkcionira i kao podsjetnik na individualni angažman epskih razmjera.
Heroji koje volimo vraćeni kući
Dok je Pušenjak izložbom istupio kao društveno odgovorni kulturni radnik, etablirani ravnatelji i voditelji galerija i muzeja u Zagrebu, kako ćemo vidjeti, svoje izlagačke prostore više ili manje spretno štite kao utvrde hegemonističke kulture. Njima promocija izložbe s angažiranim narativnim slojem koji artikulira Pušenjak nije u interesu. Naime, ova izložba ima i svoju pretpovijest. Prvotni prijedlog izlaganja instalacije “Heroji” bio je odbijen, odnosno grubo ignoriran od strane zagrebačke Galerije Studentskog centra (SC) gdje se kroz posebno profiliran i financiran program “Oni dolaze” trebaju predstavljati upravo prve izložbe studenata i tek diplomiranih umjetnika. Kustosica Galerije SC, Ksenija Barunica koja navodno “podržava mlade autore/ice koji žele unutar svojih prijedloga iskoristiti interdisciplinarne mogućnosti prostora” nije se udostojila ni odgovoriti mladom umjetniku na njegov prijedlog. I hvala joj na tome.
Splet širih okolnosti tako je omogućio slikaru da svoju prvu izložbu otvori u prostoru koji je za povijest antifašističke borbe i socijalističke revolucije važno mjesto u urbanom tkivu grada, ali i da nakon desetljeća izbivanja heroje koje volimo konačno vrati kući. Naime, monumentalni prostor Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) danas se nalazi na Trgu žrtava fašizma, a koji je u vrijeme okupacije grada od 1941.-1945. funkcionirao je kao stratište i prostor manifestacije svih užasa fašističkog terora tzv. NDH. Na tadašnjem zloglasnom Trgu III/Trgu Kulina bana, vješali su antifašiste i komuniste sve do oslobođenja Zagreba u maju 1945. godine.
Zbog te povijesne činjenice od 1947. na tom Trgu svoj prostor nalazi Muzej revolucije naroda Hrvatske kojeg pak nakon gotovo pola stoljeća djelovanja, nove kulturne politike, u sklopu prvog vala revizionizma, gase. Vrijedni artefakti Muzeja revolucije sredinom 90ih prelaze iz javno dostupnog izlagačkog prostora u mračan fundus Hrvatskog povijesnog muzeja. Zadovoljni načinom njihove obrade, interpretacije i izlaganja u posljednja tri desetljeća mogu biti samo oni kojima je u interesu kreirati kulturu zaborava kad je antifašistička povijest u pitanju. U svakom slučaju, navedene crtice iz moderne i suvremene povijesti malog zagrebačkog trga u središtu grada Pušenjakovom radu dodale su kompleksan site specific sloj.
Od memorijala do intervencije: pogled u cipele
I Tomislav Buntak, ravnatelj HDLU-a (ujedno i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu), sudeći po govoru koji je održao na otvorenju izložbe, pokazao je nesnalaženje u susretu s nativnim slojevima Pušenjakovih “Heroja”. U svom govoru jasno je razdvojio umjetnikovo bavljenje slikarstvom (koje tumači kao “praznik umjetnosti”) od likovnog (kon)teksta. Njegov pokušaj da instalaciju uokviri “teorijom dvaju totalitarizama”, kroz nevješti pokušaj skicoznog predstavljanja povijesti prenamjena Meštrovićevog paviljona tijekom 20. stoljeća primorala je publiku da pristojnim gledanjem u cipele istrpi neuvjerljiv revizionistički vic. Nelagoda je bila time veća jer se govor ravnatelja kosio s primarnom intencijom umjetnika.
Pritom, Buntak je zbivanja iz razdoblja Drugog svjetskog rata prilično zamaglio i sveo na anegdotu o prenamjeni prostora Meštrovićevog paviljona u džamiju, a više se usredotočio na Muzej revolucije, u koji, kako smo mogli čuti, on i drugi “pošteni Zagrepčani nikada nisu kročili”. Prava je šteta da je taj uvaženi umjetnik propustio životnu priliku posjetiti muzejsku instituciju socijalističkog društva u kojoj se, s jasnom odgojno-obrazovnom intencijom, izlagala povijest radničkog pokreta i posebice njegov doprinos borbi protiv fašizma. Tamo su se, uz ostalo, mogli vidjeti i načini na koje su se teme antifašizma provlačile kroz modernu umjetnost, u različitim oblikovnim paradigmama i to iz ruke velikih slikara poput Marijana Detonija, Krste Hegedušića, Ismeta Mujezinovića ― da nabrojimo samo neke od njih.
U tom slijedu događanja Pušenjakov memorijal poprima jasne elemente institucionalne kritike kojim se lako testiraju (ne)mogućnosti medijacije postmoderne antifašističke slike u zagrebačkom galerijskom sustavu.