S televizijskih ekrana nam svakodnevno razne dimenzije društvene i političke stvarnosti u Hrvatskoj i u svijetu tumači, uz pokoju iznimku, sasvim nova ergela stručnjaka u kojoj prednjače “komunikacijski stučnjaci”. Oni su proizvod nove legitimacijske strukture: mreže uglavnom privatnih studija komunikacija, brendiranja, reputacijskog rizika, upravljanja doživljajima, menadžmenta, kreativnosti, turizma… O tome kakav sadržaj proizvode piše Dean Duda.
Kontinuirano praćenje zgusnutoga povijesnog vremena u posljednjih nekoliko mjeseci izbacilo je u prvi plan niz zanimljivih profesija koje u najširem rasponu polivalentno zadovoljavaju sve aktualne medijske potrebe. Doduše, možda je leksem “profesija” ponešto pretjeran jer se, sudeći po klasičnim televizijskim potpisima sudionika (ono što na ekranu piše kad se lik pojavi u kadru i započne), stvar svodi isključivo na “stručnjake” i u znatno manjoj mjeri na “analitičare” i “komentatore”, što ne znači da se promijenio sudionik nego samo njegovo imenovanje. Inflacija odrednice “stručnjak”, unatoč kontingenciji tituliranja, indikator je određenih procesa kojima se mentalne figure propinju iz neposredne sfere proizvodnje. Sirenski zov epohalnog zbivanja prikovao nas je uz news-programe, htjeli to ili ne, jer makabrično ludilo ekskluzivnog događaja izaziva anksioznu znatiželju, uza svu nelagodu njegova posredovanja i aktere koji u tome sudjeluju.
Naime, mjesecima televizijskim ekranima – konkretno na dva programa koji pokušavaju održati pakleni pogon news-ritma: N1, potpuno, već po žanrovskoj samodefiniciji, i HTV4, radnim tjednom svakodnevno, barem do županijskih panorama ili uključujući i njih – paradiraju “vojni stručnjaci”, “sigurnosni stručnjaci”, “stručnjaci za obrambenu i sigurnosnu politiku”, “stručnjaci za međunarodne odnose”, “geopolitički stručnjaci”, “stručnjaci za hibridno ratovanje”, “komunikacijski stručnjaci”, “informacijski stručnjaci” i, napokon, “energetski stručnjaci” odnosno “stručnjaci za energiju”, “energetsku politiku” i energetiku kao takvu (to je ono kad je u emisiji i Davor Štern) uz naravno pokojeg “analitičara” i “komentatora”.
Sveukupno ih je desetak, najviše dvanaest, većina se pojavljuje u gotovo svim pobrojanim stručnim ulogama, jedan eksplicitno u svima, uz distinktivnost ponekog novog lica, pored Šterna, u području “energetske politike”, bez ikakve podrobnije legitimacije što ih takvima čini i čime se zapravo kad je “profesija” u pitanju bave i kako zarađuju za život. Među njima usput tituliranjem proviri i poneki docent ili docentica, profesor nečeg – izabranoj temi ili nekom njezinu aspektu – komplementarnog, ionako već otprije poznat zainteresiranoj javnosti u pokušajima smislenog tumačenja svijeta ili pak igranja uloge javnog intelektualca (kao na primjer Tvrtko Jakovina i Dejan Jović na N1).
Sistemska proizvodnja “stručnjaka”
Dakle, jedina dva domaća tzv. news-programa, u prvom redu distribucijski prikraćen i punopogonski N1 i napola repetitivan HTV4, uglavnom dijele usluge tih desetak do najviše dvanaest angažmana, pa tako redovite panel-emisije poput “Otvorenog” znaju već gotovo dva mjeseca nalikovati okupljanju iste družine, svaki put s drukčijim “stručnim” ulogom u temi koja igra ulogu u ukrajinskoj problematici (uloga društvenih mreža u hibridnom ratovanju, pad drona u Zagrebu, izbori u Mađarskoj, Srbiji i Francuskoj, i u kakvoj su vezi s Ukrajinom), još jednom pa još jednom, u ritmu njezine tragične ratne, sigurnosne, geopolitičke, međunarodne, obrambene, komunikacijske i energetske dinamike. Zahvaljujući njima naučili smo što je “rasputica”, kad je i kako Putin nervozan, koje lice nedostaje u recentnom kremaljskom kadru, kako je izvedbeno iskustvo pomoglo ukrajinskom predsjedniku Zelenskom da bude uvjerljiv, tko je u odijelu a tko u uniformi, tko na prvoj liniji a tko udaljen u zaštićenom bunkeru i kakva se poruka tako šalje, ali i što je s našim nekadašnjim atomskim skloništima, kad je zamišljeno i izgrađeno ono što se danas zove JANAF i kojim trasama raspolaže. U klasičnoj lingvistici teksta, koja razlikuje temu i remu, poznato i novo u iskazu, reklo bi se da smo četiri petine otprilike znali, a jednu novu naučili. Nije pritom riječ o ukrajinskoj geografiji i osvježavanju događaja iz 2014., nego o dnevnoj dinamici trenutnih okolnosti i doslovno, bez navodnika, validnim stručnim informacijama (u tom smislu reme u iskazu klasa iznad svih jest Goran Redžepović na Telegramu).
Kontinuitet praćenja ukrajinske situacije zahtijeva da se zainteresirani gledatelj/pratitelj pobliže upozna s ljudima i “stručnjacima” koji nam o njoj svakodnevno izlažu svoje meritorno mišljenje, ali budući da nikad nisu potpisani institucionalnom licencom nego isključivo plutajućom i polivalentnom “stručnom”, zavirivanje pod poklopac motora njihovih struka i zanimanja otkriva čitavu jednu tektoniku koja je puzajući razrasla nešto kroz javni, a uvelike kroz privatni visokoškolski i obrazovni sektor, i to u rasponu od Edwarda Bernaysa preko Verna do Libertasa, od Londona preko Zaprešića do Velike Gorice, od katoličkih sveučilišta preko poslovnih škola do medijskih stručnjaka s dugogodišnjim iskustvom, uz zanimljive studijske programe, pokoji doktorski program i usput skrpane sadržaje u kojima naših spomenutih deset ili najviše dvanaest s vojskom sličnih omogućuje studentima više nego štošta.
Recimo, kompetencije poslovnog menadžmenta i komunikacije, kulture, medija i menadžmenta, upravljanja krizom i rješavanje kriznih situacija, kao i niz korisnih vještina za javni i televizijski nastup. Riječ je dakle o tihoj tektonici, a tek onda o našim akterima i njihovoj vidljivosti, jer posrijedi je, barem kad je riječ o akademskom aranžmanu, kišobransko područje informacijskih i komunikacijskih znanosti koje, ispričavam se na usporedbi, u trenutnim okolnostima i rasporedu snaga, nije ništa drukčije od svojedobne eksplozije studija povijesti po mjeri prvog doktora i povjesničara u nezaboravnoj drugoj polovici 1990-ih, ali i nakon toga. Jedna je razlika, doduše, bitna: brojni studiji povijesti izrasli su isključivo uz pomoć javnog novca, a ovo komunikacijsko bujanje skoro pa ravnomjerno počiva na javnim resursima i privatnoj inicijativi. O tom području informacijsko-komunikacijskih krušaka i jabuka (uz par jasnih dignitetnih i dinstiktivnih područja), trebalo bi jednom prilikom reći i ponešto do srži bolno i svakako radno-dnevno frustrirajuće za one ozbiljne koji su se nečijim škarama zatekli među boranijom koja im često radi o glavi.
I stoga se u tišini polako ustrojio i još se uvijek ustrojava sistem, njegovi akteri izlaze iz sjene, a okolnosti im omogućuju da bez otpora trasiraju put. Što svjesni, što u čudu prilike koja im se otvorila, participiraju i rukovode generalnim diskurzom koji istodobno, gotovo bourdieuovski, ujedno i kao dijagnostički proizvod i kao dijagnoza, javno političko polje prevodi u poligon za blebetanje. U tom se polju iskusniji novinari N1, suočeni s analizom simptomatike koja proizvodi simptomatiku, pokazuju podjednako nemuštima (uz poneku vrijednu iznimku i razumljivi zamor ljudskog materijala zbog repetitivnosti), kao i njihove kolege s javne televizije, uz realno nizak plafon tamošnjeg hadezeovskog novinarstva, dok navodno moderiraju kojekakva otvorena i slične panele.
Komunikacija umjesto politike
Dakle, danas u Hrvatskoj postoji otprilike petnaestak studijskih programa u kojima se komunikacija u različitim aranžmanima, u manjini javno, u većini privatno (cca 10-15.000 kn po semestru), što uz rizik, menadžment, krizne situacije, pa zatim medije, diplomaciju, turizam i kreativnosti svake vrste, može studirati. Slast prolaženja kroz studijske programe i ishode učenja zapravo ne postoji jer se sve svodi na isto uz klatno koje ide od ekonomije i kulture do međunarodnih odnosa, i započinje s dječjom brojalicom pošiljatelj – poruka – primatelj. Iako bi komparativna analiza bila prijeko potrebna i svakako dobrodošla, osobito sa stajališta tzv. ishoda učenja i distribucije opterećenja, onima koji izdaju licence za takve programe do toga nije stalo. S druge pak strane takvim navodno lukrativno-praktičnim oblicima studiranja koji su, je li, euroamerički trend, svaki je prigovor izlišan jer su oni skoro pa jedinstvena “škola za život”, dok je za pitanje o Freudovu nećaku Bernaysu i United Fruit Company adresa izravno u Guatemali, a koga posredno zanima fikcionalni odgovor naći će ga u “Surovim/Burnim vremenima” Marija Vargasa Llose, romanu iz 2019., u zagrebačkom ili beogradskom nakladničkom prijevodu 2020.
Razlike su u svakom slučaju neznatne, samo su naglasci drukčije raspoređeni. Jedni više vole kolegij o lobiranju i međunarodnim odnosima, drugi o medijima i teroru, treći su uveli brendiranje na društvenim mrežama, četvrte zanima Hrvatska kao brend (Skoko, naravno), peti znaju kako se upravlja doživljajem u turizmu, a šesti su posvećeni “reputacijskom riziku”, njegovoj dinamici i sanaciji. U tim rasadnicima komunikacijskih stručnjaka u nastavničkim ulogama često se pojavljuju ista imena, a neki vinovnici ozbiljno premašuju u privatnom aranžmanu duplu normu koju inače odrađuju na svom matičnom radnom mjestu na nekom javnom društveno-humanističkom fakultetu. I tu se stvara i ozakonjuje repetitivni diskurz, čitava jedna skoro pa Platon vs. sofisti 2.0 disciplina, koju posljednjih mjeseci imamo priliku slušati u povodu ukrajinskog slučaja i, donekle, domaće politike.
Problem, međutim, nije ni u čemu dosad spomenutom jer takvo stanje stvari nitko ne vidi problematičnim, pa stoga problema zapravo nema. Ili da se poslužimo njihovim riječima: kakvu poruku zapravo šalju? Odnosno na razini abecede: zašto se rasprava o političkom što i kako, pretvorila u jedino i samo kako? I to na najbanalniji mogući način. I zašto ćemo ubuduće sva manje slušati ili gledati politiku, a sve više praznjikavu tehnologiju koja politikom upravlja, određuje njezin takt i simbolički model pojavljivanja?
Iz trenutno raspoloživih okolnosti mogu se zaključiti najmanje tri stvari. Prvo: da su sadržajnu raspravu o politici, koliko god ona u našim prilikama bila moguća, zamijenili oni koji političare savjetuju kako da komuniciraju i to ide do činjenice da čak s njima zajedno sjede po studijima i raspravljaju, a mi iz naznaka razabiremo historijat ili aktualne odnose i aranžmane. Uglavnom uvijek jedni te isti. Često se pojavljuju u studijima i troše medijsko vrijeme na interpretaciju političke situacije, dakle, ono što su barem do jučer radili politički novinari, danas su preuzeli “komunikacijski stručnjaci”. Zato umjesto koliko-toliko sadržajnog razgovora o političkim idejama, medijski prilozi nalikuju raspredanju uz kavu i neobavezno čavrljanje o političkim akcidentalijama, dijelom kao dvorski komploti i raspleti, kao svojevrstan žanr popularne kulture u koju se, kao i u nogomet, razumiju svi i svatko.
Drugo: da se rasprava o političkom sadržaju pretvara u raspravu o načinu posredovanja političkog sadržaja, pa svi klasični parametri minimalne političke analitike padaju u vodu. Naravno da nitko ne dvoji da je posredovanje važno, ali je jednako barem važan i politički sadržaj koji, iako ga rijetko ima, potone u drugi plan (Možemo! kao primjer?). Kad bi se, primjerice, podrobnije razložile sve one dimne bombe u komunikacijskom pripetavanju Plenkovića i Milanovića, gotovo da bi se od njega dalo napraviti pokaznu vježbu.
Treće: svaki “komunikacijski” pristup politici gotovo da nameće odnos u kojemu komunikacija uvjetuje politiku ili se u najmanju ruku politika svodi na komunikaciju jer je ambalaža važnija od sadržaja. Zato politike ima razmjerno sve manje u odnosu na komunikaciju, pa otud i inflacija silnih “stručnjaka”. Sve dok im validna sadržajna “rasputica” ne izazove “reputacijski rizik”. Pa kako bude.