London je dobio Muzej neoliberalizma čiji eksponati daju satiričan pregled njegovih posljedica: od društvenih igara i kvizova u kojima natjecatelji nastoje uništiti javno zdravstvo ili željeznicu do donirane boce urina radnika u Amazonovom skladištu. Muzej je otvoren tik prije izbijanja pandemije, zbog koje je tek u posljednje vrijeme zaživio. Muzej je osnovao umjetnik Darren Cullen, a ideju za muzej je dobio kad je čuo da David Cameron namjerava financirati osnivanje muzeja u čast Margaret Thatcher. Cullen je 2015. započeo rad na projektu s kustosom Gavinom Grindonom, s kojim je surađivao na Banksyjevom projektu distopijskog tematskog parka “Dismaland“. U početku su namjeravali napraviti muzej tačerizma, ali prema Cullenovoj prošlotjednoj izjavi za The Quietus, na kraju su ga odlučili proširiti jer su shvatili da ne mogu govoriti o Thatcher a da ne spomenu “dečke iz Chicaga“, Pinocheta i pojam neoliberalizma: “Nismo željeli napraviti muzej Margaret Thatcher u stilu, evo, ovo je torbica koju je nosila. Ne radi se o tome da je jedna zla povijesna figura došla na lošu ideju, već o tome da ju je podupirala ideologija koju i dalje zastupaju mnogi u političkom establišmentu diljem svijeta“.
Cullen je dobio sredstva za izgradnju jedne verzije muzeja u Brightonu, a 2019. ga je odlučio preseliti u London. Putem Crowdfundera skupio je novac da preseli i postavi muzej ispred svog studija u Lewishamu u šoping centru Leegate. “Nešto slično nikada ne bi dobilo službenu podršku, tako da smo to morali sami napraviti. A reakcije su nevjerojatne.“ Među eksponatima nalazi se prava boca urina koju je donirao anonimni radnik Amazona, kao referenca na skandal koji je izbio 2018. kad je anonimni novinar otkrio da radnici u Amazonovom skladištu uriniraju u boce u strahu od otkaza ukoliko odu na pauzu; ilustracije o privatizaciji zdravstva, društvena igra o privatizaciji željeznice “UK Rail Monopoly“; ogromne liste nekoć javnih, a danas privatiziranih institucija, kao i ekran na kojem se može pogledati kviz “The PFI Game“ koji se izruguje partnerstvima javnih i privatnih kompanija koja dovode do monopola privatnih kompanija u određivanju cijena.
“Jedna od poruka koje želimo prenijeti kroz muzej je to da je neoliberalizam u osnovi klasna solidarnost i organiziranost – ali bogatih. Između 1950. i 1980. nejednakost je bila relativno mala jer su radnici stekli veću moć kroz sindikate i organiziranje. Kao odgovor na to, vladajuće klase su se sjedinile u promicanju neoliberalnih ideja kroz koje će učvrstiti svoju poziciju gomilanjem bogatstva i moći“, rekao je Cullen. “Nejednakost u prihodima sada je veća nego što je bila od 1920., i što imamo manje moći da se tome odupremo, to je situacija gora“. Sestrinski projekt je i “Hell Bus“, koji Cullen iduće godine vozi na Glastonbury festival. U autobusu će serija instalacija skretati pozornost posjetitelja na aktivnosti naftne kompanije Shell: “Autobus je pokušaj da se istakne apsurdnost greenwashing propagande tako da bude nemoguće vidjeti pravu reklamu za ta sranja a da ne prasneš u smijeh. Kad god se naftna kompanija pokuša predstaviti kao rješenje, trebalo bi je ušutkati smijehom“, izjavio je Cullen. „Jer u stvarnosti oni još uvijek traže nova nalazišta nafte i plina, i dalje otvaraju nove bušotine, lobiraju za frakiranje, naftu iz škriljevca i nove naftovode, i samo neprestano proširuju svoje poslovanje“.
Cullen, poznatiji pod nazivom Spelling Mistakes Cost Lives, smatra da angažirana umjetnost može biti samo podrška aktivizmu: “Može zainteresirati ljude za aktivizam, može pomoći prenijeti ideje i podići moral ljudima koji se osobno izlažu kroz aktivizam. Umjetnost je dio borbe, ali ima sporednu ulogu.“ Cullen, rođen 1983., kao tinejdžer je radio kao dostavljač novina kao što su Daily Mail, Express i The Sun i, kako kaže, pod njihovim utjecajem čak je razmatrao da se uključi u ekstremno desnu stranku UKIP. U međuvremenu je, kako kaže, sazrio i preobratio se pod utjecajem literature s kojom je došao u kontakt tijekom studija u Glasgowu. U svom radu nastoji i druge potaknuti da promijene perspektivu, a najčešće preuzima formate komercijalnog i političkog oglašavanja kako bi bombardirao publiku satiriziranim prikazom društva.