Liječnici, suci i sveučilišni profesori spadaju u kremu javnog sektora, ali nerijetko predstavljaju i znatnu prijetnju njegovom funkcioniranju. Sve tri profesije značajno koriste beneficiju sjedenja u po dvije fotelje – javnoj i privatnoj. Pritom kroz svoje profesijske cehove i društveno-politički utjecaj pomno paze da se te unosne prilike ne ugroze bez obzira na štetu po javni sektor i njegove korisnike.
Postoji nešto politički veoma značajno što u Hrvatskoj vezuje liječnike, suce i sveučilišne profesore. Status je to na tržištu rada, te njihov specifičan odnos prema javnom sektoru. Ta zanimanja su inače bila elitna još u davnini, skupa s još nekolicinom drugih. Suvremene prilike izdvojile su ih mimo i ponad sviju ostalih unosnih namještenja.
Liječnik, sudac i profesor, naime, ovdje raspolažu mogućnošću sjedenja u po dvije fotelje – javnoj i privatnoj. Štoviše, oni tu beneficiju pomno uređuju kroz svoje profesijske cehove i jak utjecaj na državne zakonodavne i egzekutivne vlasti. Na koncu se u tako himeričnoj poziciji najuže društvene elite ogleda i određena proturječnost sistema. No pogledajmo malo najprije stanje u svakom od navedenih zanimanja pojedinačno, radi preciznijeg svođenja na zajednički nazivnik.
Bilokacija
Liječnici iz hrvatskih javnih ustanova, općepoznato je, rade paralelno u raznim privatnim klinikama i ordinacijama. Fuš im je donekle bio ometen u težim razdobljima aktualne pandemije, ali ne i dokrajčen. Budući da su sami sebi gazde, pa se među njima najčešće regrutiraju i sektorski ministri i direktori bolnica, nema tko stati na kraj uvriježenoj praksi bilokacije.
Sposobnost fizičkog pojavljivanja na više mjesta, jedini je način obavljanja dvaju takvih poslova odjednom. Nije lako biti liječnik ni u jednom izdanju, kamoli u dva simultana. Ako ne vladaju paranormalnim svijetom, to znači da jedno od tih dvaju radnih mjesta jednostavno biva zanemareno. Nije tajna koje, jer hrvatski javnozdravstveni sektor kronično pati od nedostatka visokokvalificirane radne snage, tj. doktora. Ne samo onih koji su emigrirali preko granice. Nedostaju i oni koji su i dalje redovno zaposleni u našim javnim bolnicama.
Nije tajna, rekosmo, i svi predobro znaju da ogroman broj liječnika u Hrvatskoj otaljava svoje radne obaveze u matičnoj ustanovi, e da bi uredno izvršio one tezgaroške. Privatne ustanove ne bi na ovako malenom tržištu ni postojale, ili bi se brojale na prste, da javni sektor ne održava gro kadra na stalnoj plaći i obaveznim davanjima.
Također, da ga ne reproducira studijski, specijalizacijski, iskustveno. No tako prosperira isključivo privatnik, dok sve ostalo ima podršku uglavnom samo u funkciji supstrata za taj interes. Naravno, relacija je dugoročno neodrživa i po javno zdravstvo i po javnofinancijsko zdravlje. Zato se svako toliko pojavi neka inicijativa za ukidanje nemoguće situacije, ali se u pravilu izjalovljuje tj. opstruira. Zadnji primjer smo vidjeli krajem prošle godine, s nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Tad se nakratko prvo bila u draftu pojavila odredba kojom se liječnicima konačno zabranjuje izrazito udvajanje radnog angažmana. Ubrzo je netragom iščezla, bez objašnjenja, i sve se vratilo na staro. Privatni vlasnici zdravstvenih ustanova su protrljali ruke, liječnici odahnuli, lobiji se povukli natrag u sjenu.
Tezga
Proteklih smo tjedana svjedočili jednoj sličnoj reakciji u krilu pravosudne struke. Novi predsjednik Vrhovnog suda RH zatražio je od svih sudaca županijskih i visokih sudova da polože račun o svojim izvansudskim radnim te plaćenim aktivnostima. Pažnju šireg publikuma odmah je privukao njihov dojmljivo masovan otpor. Impresivna je bila i odlučnost kojom svoju državnu službu brane u prvom redu prebendarski, nalik feudalnom kleru s garantiranim prihodom od nadarbine.
Bilo da tezgare u konzaltingu ili edukaciji ili arbitražama, hrvatski suci ne žele da im uvid vanjske posle imaju ni šefovi samog vrha državno-pravosudne vertikale. Ne tiče se to jedino podataka o iznosima honorara, nego i potencijalno direktnog sukoba interesa. Sudački lobi odupro se tako zasad i vlastitim autoritetima, dakle, u ime jačeg materijalnog statusa ukupne branše.
Ugroženi status ukupnog društva nije im toliko na srcu, ali na tom stajalištu definitivno nisu usamljeni. Pored spomenutih liječnika, u istoj odvojenoj zajednici ili zajedničkoj odvojenici zatekli su se još i sveučilišni profesori. Točnije, nastavnici na sveučilištima u širem rasponu, jer šansu za tezgu u privatnom visokoškolskom sektoru imaju i npr. docenti. Da ne govorimo o medicinsko-fakultetskom kadru koji nerijetko radi i po bolnicama. Ipak, ni za koga nitko, pa ni nadležno ministarstvo, ne prikuplja podatke o tome na koliko je tko radnih mjesta angažiran. Propise određuju sama sveučilišta, svako za sebe, a statistiku uopće ne vode.
Kao i u prethodna dva primjera, generalno je znano da ključni akteri takvu povlasticu zlorabe upravo obilato. Nauštrb matičnih im javnih institucija, dabome, ali ne isključivo u privatnom sektoru. Oni svoje ekstraprihode osiguravaju i pod okriljem drugih javnih sveučilišta ili veleučilišta u nekom gradu na distanci od par sati vožnje.
Cinizam
U tu igru debljanja zarade pojedinaca uvučene su, međusobno konkurentski, očito, i same javne ustanove ili čak gradovi. Sa svojim visokim školama i bolnicama, oni sami tako izrastaju u tržišne subjekte, diktirajući osebujan politički ritam vlastitom kadru u pobrojanim strukama. Kompeticija poput te može afirmirati potentnije od njih, a mahom su to oni s boljim startnim pozicijama i konjunkturama, ali i dotući slabije. Neke gradove tržište osuđuje stoga na polagan i pouzdan krah.
Tržište, evidentno je, ne može ništa bez javnih resursa, a slobodniji bi duh to nazvao i parazitiranjem. Liječnici i suci i profesori ponašaju se upravo onako kao što se predbacuje da čine notorni uhljebi, ili pak radništvo iz mitova i legendi o upokojenom socijalizmu ovih prostora. Radništvo koje navodno nije držalo do stečenih političkih vrijednosti, te ih je vremenom tragično proćerdalo.
Intrigira pritom spoznaja da naš crème de la crème ispoljava prononsirani socijalistički mentalitet s etiketom uhljebničke egocentričnosti, dok radnici od kraja prošlog stoljeća sve više zadobivaju onaj (neo)liberalni, makar suicidalan. Bilo kako bilo, evidentno se na primjeru ovih triju zanimanja dade ustanoviti kako su za uzurpiranje javnog interesa s privatnih polazišta cinično poslužila nekadašnja najviđenija mjesta iz državnih sustava. Odnosno, baš onih u kojima je država i na zapadu nekoć imala glavnu riječ o mjestu i opsegu službovanja.