Pomalo se neočekivano u hrvatski javni prostor neposredno pred Uskrs ponovo vratila tema Udbe. Dakako, uvijek ona negdje tinja i ne treba previše povoda da se rasplamsa, ali ovaj put je povod bio iznenađujući. Grupa umirovljenih hrvatskih generala predvođena Antom Gotovinom obznanila je da će od predsjednika Zorana Milanovića zatražiti pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Riječ je o poznatom Udbinom dvojcu koji je nakon peripetija oko izručenja u Njemačkoj osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne zbog politički motiviranog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj.
Generali u svojoj molbi navode da bi Perković i Mustač trebali biti pomilovani zbog zasluga i doprinosa u obrani Hrvatske. Drugim riječima, dovoljno su učinili devedesetih za domovinu da im se otpuste prijašnji grijesi. Unatoč tome što među potpisnicima ima generala sa snažnom reputacijom među domoljubima, uslijedile su oštre reakcije. Te reakcije polaze od uvriježene pretpostavke da je Udba postojala samo zato da bi likvidirala Hrvate i da ne postoji nikakav naknadni doprinos hrvatstvu kao takvom koji može „izbrisati” staž u toj instituciji. Ukratko, došlo je do određenog raskola na domoljubnoj desnici, a prvenstveno se tiče definiranja domoljubne meritokracije.
Podijelimo za potrebe ovog kratkog članka domoljube po ovom pitanju na „pragmatične” i „autentične”. Pragmatičnima, dakle, ne smetaju previše biografije zaslužnih. Ili u nešto prepoznatljivijoj varijanti: ne smeta ih di su zaslužni bili prije ’91. već samo di su bili ’91. Oni su nastavljači Tuđmanove političke pomirbe koja sve bivše ideološke sporove ostavlja na oltaru domovine. Autentični domoljubi nisu pak zadovoljni ovakvim tipom meritokracije. Oni smatraju da zaslužuju više jer su oduvijek bili isključivo za nezavisnu Hrvatsku. A pogotovo da zaslužuju više od onih koji su likvidirali njihove suborce – uglavnom ustaške teroriste – diljem Europe. Taj spor nije novi. Ova ustaško-udbaška melodrama temeljni je žanr suvremene hrvatske državnosti od samog početka.
Naime, nemali broj bivših članova „službe”, ali i šireg upravljačkog kadra, promijenio je stranu i poslao važan oslonac nove vlasti početkom devedesetih: uključujući Perkovića i Mustača. Kao što je u HDZ-u važnu ulogu igrala i ustaška emigracija. Dok su potonji smatrali da donose nužnu dubinsku antikomunističku legitimaciju, drugi su smatrali da donose nužni logističko-upravljački kontinuitet. Savršen par, reklo bi se. Ali problemi se nisu mogli tek tako eliminirati. Posrijedi nije bio samo ideološko-logistički sukob već i sukob oko definiranja državnosti. Ako se prepozna nezaobilazna uloga bivših „partijaca”, uključujući i „udbaše” onda je priča o „stvaranju” Hrvatske prilično prazna: nitko ju nije stvorio, bila je tu. Samim tim i toliko spominjana lustracija više liči na samoozljeđivanje nego na ideološko čišćenje.
Ono što se traži za Perkovića i Mustača nimalo ne odudara od onoga u čemu uživaju ustaše, uključujući „hosovce”: sudjelovanje u Domovinskom ratu njihove ideološke pozicije i djelovanje prije rata čini nevažnima i rehabilitira ih. Protivljenje rehabilitaciji „udbaša” ne zasniva se toliko na nekom konzistentnom stavu već na ugrožavanju uloge Domovinskog rata kao mehanizma političkog legitimiranja ustaša. Ako se njih dvojica pomiluju zbog zasluga u ratu, onda sama definicija hrvatskoj državnosti na (ustaškoj) desnici više nema smisla: 1941. pod plaštom 1991. više ne funkcionira.
U krajnjoj liniji, zaboli nas briga za Perkovića i Mustača, državne ubojice iste kao one CIA-ine ili James Bond, ali novi zaplet u ustaško-udbaškoj melodrami veseli svakoga tko ne fetišizira hrvatsku državnost kao takvu.