Iza nas su još jedni izbori nakon kojih Europa može “odahnuti”. U drugom je krugu francuskih predsjedničkih izbora Emmanuel Macron, kandidat desnog centra, pobijedio kandidatkinju ekstremne desnice Marine Le Pen. Razlika se čini relativno komotnom premda su ankete predviđale tješniju utrku: Macron je osvojio 58% glasova, a Le Pen 42%. No, ako ih postavimo u malo širi povijesni kontekst lako je prepoznati razloge za brigu. Prije točno 20 godina neočekivano je u drugom krugu završio otac jučerašnje kandidatkinje, Jean-Marie Le Pen. U nadmetanju sa Jacques Chiracom i općom mobilizacijom otac Le Pen je osvojio tek 18% glasova. Na izborima prije pet godina isti su se kandidati sučelili u drugom krugu kao i jučer, a Marine Le Pen je osvojila 34% glasova, a Macron 66%.
Odstranimo li brojne druge aspekte francuske politike i svedemo ju na odnose snaga između centra i obitelji Le Pen kao predstavnika krajnje desnice, uočljivo je da potonja postaje prihvatljivija sve većem broju birača. Ne treba biti isuviše analitički promućuran da se primijeti kako vlast centra predstavlja plodno tlo za rast desnice. I da je pitanje vremena kad će desnica napraviti iskorak zasnovan na tome da pozivi na sprječavanje njihova osvajanja vlasti neće biti toliko dojmljivi kao razočaranje obnašanjem vlasti u izvedbi centra. No, u tako pojednostavljenoj dinamici ipak neke stvari izmiču i valja ih dodatno naglasiti. Macron se svojim islamofobnim i autoritarnim politikama nesumnjivo približio desnici i tako značajno ublažio “nepremostive” ideološke razlike. S druge strane, Le Pen je još davno napravila značajan otklon od očevih najreakcionarnijih politika, ali i od svojih poruka otprije pet godina. Taj je pomak definitivno više plod prilagođavanja političkim uzusima i sklonostima biračkog tijela, nego iskrenog napuštanja prethodnih stavova, ali očito djeluje. Tako da treba biti oprezan oko dijagnoze šire orijentacije francuskog društva prema desnici. A njenom pomaku je sigurno pridonijela i pojava ekstremnijeg kandidata na desnici, Erica Zemmoura.
Također, Le Pen je u drugom krugu značajno više pažnje posvećivala ekonomskim problemima radničke klase nego takozvanim identitetskim pitanjima. Pored Macronova elitizma, dodatni iskorak u tom smjeru joj je omogućila prosta činjenica neulaska Jean-Luc Mélenchona u drugi krug. No, njegovo minimalno zaostajanje za Le Pen u prvom krugu nije samo njoj omogućilo naknadni snažniji ulazak na “lijevi teren” već su i glasovi koji je osvojio kandidat ljevice u bitnome odlučivali o ishodu drugog kruga. Naime, Mélenchon je osvojio 22% glasova. Unatoč tome što je neposredno nakon objave svojim biračim poručio “nijedan glas za Le Pen”, liberalni mediji diljem Europe su strahovali od prelijevanja “ekstremističkih” glasova s lijeva na desno. I ne samo da su strahovali nego to u velikoj mjeri misle i nakon izbora. Tako u današnjem izvještaju Financial Timesa stoji da će Macron vladati izuzetno podijeljenim društvom s obzirom na to da su “polovicu glasova u prvom krugu osvojili nacionalistički, euroskeptični kandidati ekstremne desnice ili ljevice”.
Liberalni ekstremni centar, naravno, živi od zajedničke demonizacije ljevice i desnice, ali ovaj put se mora suočiti s činjenicom da ga je “ekstremna ljevica” spasila od blamaže i dolaska desnice na vlast. Naime, prema istraživanju agencije Ipsos, 41% Melenchonovih glasača u drugom krugu je odlučilo na različite načine ne podržati nijednog kandidata, njih 42% je glasalo za Macrona, a tek njih 17% za Le Pen. Dakle, ne samo da glasovi nisu otišli Le Pen po liniji zajedničkog ekstremizma već je broj Mélenchonovih glasača koji su zaokružili Macrona, sudeći prema krajnjim omjerima, bio značajan, ako ne i presudan faktor njegove komotnije pobjede. A ti su glasači izašli na birališta snažno začepljenog nosa. Na upit o razlozima glasanja za Macrona njih čak 91% je potvrdilo da su to učinili zato da Le Pen ne dođe na vlast, a njih tek 9% jer misle da bi bio dobar predsjednik. Dakle, na kraju nije pretjerano reći da je “ekstremna” ljevica začepljenog nosa spasila Macrona i Europu. Idući put to vjerojatno neće biti slučaj. Osim ako ljevica ne uđe u drugi krug i osvoji vlast.