Domaći intelektualci ruske građane proglašavaju nezainteresiranim kukavicama ravnodušnima prema onome što njihova vlast radi u Ukrajini. Takve tvrdnje ne samo da ne uzimaju u obzir kontekst razvoja autoritarnog režima i depolitizacije ruskog društva, već su i empirijski neutemeljene. Ivo Alebić za Bilten piše o rasponu stavova prema Putinu koji postoje iza slike “bezvoljnog” Rusa.
Sudeći po Jutarnjem listu, ruski je čovjek potpuno politički nezainteresirano biće. Izdanje od subote (23. travnja) najprije na dvije velike stranice donosi članak pod naslovom “Nevidljive žrtve Putinove agresije” o “običnim, nevidljivim, bezimenim ljudima” iz Rusije koji već neko vrijeme žive u inozemstvu ili su se tamo zatekli kad je započela ruska invazija na Ukrajinu. U Hrvatskoj su to zaposlenici bojkotiranog Lukoila ili Sberbanke, koji diplomatskim riječima, uz maksimalan oprez, objašnjavaju rat. To su i voditeljice ruskog ansambla ili vlasnice zalogajnica koje zadržavaju apolitičan stav te se “ne žele petljati u politiku”, a ako se kojim slučajem i jave na telefonski poziv, onda odgovaraju, poput pijanistice Gubajduline, za Ruse klasičnim fatalističkim riječima: “Tako je, kako je!”.
Zatim odmah na idućoj stranici slijedi prevedeni razgovor sa Slavenkom Drakulić, koji je hrvatska spisateljica dala za nezavisnu medijsku kuću Novi glas Ukrajine, uz podnaslov istaknut masnim slovima: “Ruski su građani ravnodušni prema onome što njihova vlast radi u Ukrajini”. Ovaj se put pak donosi uvid o tome kakvi su Rusi unutar vlastite države. Na pitanje novinarke je li rusko društvo sposobno prihvatiti kolektivnu krivicu, Drakulić odgovara: “…Ili, uzmite Rusiju danas, tamošnji građani evidentno su ravnodušni prema onome što njihova vlast radi u Ukrajini. Tome su razlog strah i nedostatak informacija, to je istina. Možda bismo mogli reći da su to olakotne okolnosti. No, kako god bilo, oni se u velikoj mjeri ponašaju nezainteresirano.”
Na stranu što spisateljica upotrebljava neprecizne termine (“nezainteresiran”, “ravnodušan”), koji su više iskaz subjektivnog dojma nego pouzdanih uvida, što ignorira iznimno jaku opoziciju na najrazličitijim društvenim i kulturnim razinama unutar Rusije, kao i što previđa oštre reakcije svojih ruskih kolega pisaca i spisateljica, najproblematičnija je lakoća s kojom Drakulić iznosi generalni sud o “običnim” Rusima, bez podataka s terena i bez ikakvih ograda. Nedavno se i ugledni politolog Dražen Lalić na televiziji N1 šovinistički zapitao: “Kako da Rusi ne budu kukavice kada im je usađen podanički mentalitet?”, implicirajući ropski mentalitet i nedostatak morala kod Rusa. Tako nastaje jedna nediverzificirana masa ruskih građana koji navodno jednako razmišljaju, čime postaju krivci za rat te nose kolektivnu odgovornost za događaje u Ukrajini.
Ušutkani otpor
U svijetu postoji dijelom opravdana slika o političkoj nezainteresiranosti ruskog naroda. Zapadni intelektualci, kao i javnost općenito, često optužuju Ruse za to što nisu na vrijeme svrgnuli Putina, što su glasali za njega na izborima te što danas nedovoljno protestiraju protiv rata. No interpretirati to kao ravnodušnost i kukavičluk, a da se prethodno ne pokuša analizirati kontekst razvoja autoritarnog režima i prateće masovne depolitizacije ruskog društva u proteklih dvadeset godina, svakako se može čitati kao populizam i šovinizam naših intelektualaca. Mnogi ruski građani koji su sudjelovali u prosvjedima, izražavali kritike na internetu te pokušavali izbjeći “novogovor” na sveučilištima i školama na vlastitoj su koži osjetili užasne posljedice. Posjećivali su ih, piše Sabine Fischer, pripadnici državne sigurnosti, dobivali su službena upozorenja poslodavaca i prijetnje, a u nekim su slučajevima bili i fizički napadnuti. Školski i sveučilišni profesori te novinari dobivali su otkaze. Zakoni protiv “dezinformacija o specijalnoj operaciji” i “diskreditacije oružanih snaga” odigrali su svoju ulogu u ušutkivanju otpora.
“Sve jača državna represija”, prema članku njemačkog Instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku, “postigla je dva cilja: zastrašile su rastuću manjinu u zemlji koja je spremna na prosvjed. I razbile su oporbene strukture koje su još postojale na političkoj razini u civilnom društvu. Danas je teško zamisliti da se mogu organizirati veliki protesti kao što su bili oni protiv aneksije Krima i rata u Donbasu 2014. i 2015. godine.” Tome treba dodati i važan ekonomsko-politički kontekst Putinovog uspona. Kako ukazuje njemački povjesničar Odd Arne Westad u knjizi “Povijest hladnog rata”, ekonomska je tranzicija 1990-ih “za većinu Rusa nedvojbeno bila potpuna katastrofa”. Taj traumatični kontekst u dobroj je mjeri kreirao Zapad koji je “čestitao Jeljcinu na njegovoj ekonomskoj reformi”, a naposljetku i doveo na vlast Putina koji je ruskim građanima ponudio kakvu-takvu stabilnost i ekonomski napredak a zauzvrat tražio od njih da se što manje miješaju u politiku. Zbog toga ne čudi da je povjerenje u institucije među ruskim građanima jedno od najnižih na svijetu, jer su naviknuti na ideju da njihovo mišljenje nema nikakav utjecaj, da je bolje ne bakćati se s politikom jer to neće donijeti ništa dobro osim problema za njih i njihove bližnje. Javno odobravanje Putina i njegovih radnji zapravo je samo izraz površne lojalnosti iza koje se krije veliko razočarenje u mogućnost promjene i šarolik spektar odnosa prema vlasti.
Ratne ankete
Može li se trenutno doći do stvarnog mišljenja ruskih građana o ratu u Ukrajini? Prema nedavnim rezultatima VCIOM-a (Sveruskog instituta za javno mnijenje) i FOM-a (Fonda za javno mnijenje), 71% odnosno 65% ispitanika krajem je veljače i početkom ožujka podržalo “rusku specijalnu vojnu operaciju”. Tu treba podsjetiti da VCIOM i FOM kontrolira ruska država (prva pripada državi, a potonja predsjednikovoj upravi). Russian Field, privatna istraživačka agencija, krajem veljače izvijestila je da 58,8% Rusa podržava “rusku vojnu akciju u Ukrajini”. No sociolozi kritiziraju te ankete ukazujući na njihovu nepouzdanost. Kako pokazuje članak “In Russia, opinion polls are a political weapon” Maksima Aljukova, treba uzeti u obzir nekoliko važnih točaka kad se raspravlja o javnom mnijenju u autoritarnoj zemlji koja je u ratu.
Prvo, istraživanja su javnog mnijenja u autoritarnim zemljama diskutabilna. U autokracijama ljudi žele sakriti svoja mišljenja i dati društveno poželjne odgovore koji su u skladu sa službenim stavom vlade da bi izbjegli represiju, s obzirom na to da ne vjeruju da im istraživači garantiraju anonimnost. Ruski sociolog Grigorij Judin u intervjuu “Rusi su ljuti zbog rata” daje primjere u kojima su državni službenici na poslu dobivali instrukcije od svojih upravitelja kako moraju ispuniti anketu. Da ne bi izgubili svoj posao ili bili uhićeni, oni su bili prisiljeni odobravati rat. Drugo, istraživanje je javnog mnijenja u ratu uvijek problematično. Ljudi i javni diskurs oblikovani su snažnim emocijama, polarizirani su i podijeljeni. Mnogi odgovaraju na pitanja na način na koji ne bi u normalnim okolnostima. Oni koji nemaju čvrsta mišljenja prisiljeni su zauzimati stavove i kategorički odobravati ili ne odobravati vrlo drastične mjere. Korisno se prisjetiti istraživanja javnog mnijenja objavljenog u knjizi “Hrvatska u izborima 1990.” na koje se poziva politolog Dejan Jović. Prema navedenim podacima, 1990. je svega 11% hrvatskih građana bilo za nezavisnu Hrvatsku, a godinu dana kasnije, njih se preko 90% zbog rata izjasnilo za nezavisnu Hrvatsku. U tom smislu bilo bi zanimljivo vidjeti što su Rusi mislili o svojim susjedima Ukrajincima prije početka rusko-ukrajinske krize. Ispitivanje provedeno tik prije ruskog napada na Ukrajinu, sredinom veljače, pokazalo je da je tada samo 36% ruskih ispitanika smatralo da bi bilo ispravno da Rusija upotrijebi vojnu silu kako bi ujedinila Rusiju i Ukrajinu.
Na kraju, rezultati svake ankete ovise i o njezinoj strukturi, ponuđenim odgovorima i formulacijama pitanja koja mogu djelovati sugestivno na onaj dio ispitanika čije se mišljenje ne uklapa u ponuđene odgovore; na one koji imaju nejasan osjećaj, ali ga ne bi mogli artikulirati bez pitanja; one koji uopće ne znaju što se događa, ali osjećaju potrebu da daju neki odgovor samo zato što ih se pita. Treba uzeti u obzir i to da je broj ruskih građana koji žele sudjelovati u istraživanjima pao sa 33% na 25% od početka rata. Imajući sve navedeno na umu, rezultate ispitivanja ruskog javnog mnijenja potrebno je uzeti kao približne referentne točke, umjesto da se, kao što rade Jutarnji list i Drakulić, predstavljaju kao “evidentno” monolitna i čvrsta cjelina.
Između dva pola
Na važne nijanse između stava za i protiv rata ukazuje zanimljivo istraživanje Laboratorija javne sociologije, neovisnog kolektiva ruskih istraživača, prikazano u članku “Putin’s People – or Are They?” Natalije Saveljejeve. Laboratorij je prikupio i analizirao više od 134 intervjua s prosječnim trajanjem od 40-50 minuta, a odgovori sudionika su se grupirali u nekoliko “frakcija”. “Frakciju rata” čini dio ispitanika koji definitivno podupiru sukob. Oni kažu da “znaju” zbog čega je rat započet te ga podržavaju. “Frakcija mira” je užasnuta ratom i ne vidi opravdanja za nasilje. Mnogi iz te grupe nisu se priključili antiratnim prosvjedima jer se boje užasnih posljedica represije. Oni će izaći na ulice, smatra Grigorij Judin, “čim se iskristalizira način kojim se može izmijeniti situacija u državi”.
Između dva pola – “frakcije rata” i “frakcije mira” koje imaju jasno mišljenje o ratu – postoje mnogi čiji stavovi balansiraju između podrške i protivljenja. Ključno je obilježje te treće grupe to da oni izbjegavaju kategorički “politički” sud, pritom ne toliko zbog straha, koliko zbog toga što svijet u kojem političari donose odluke percipiraju kao njima dalek i zatvoren. Rezultati istraživanja pokazuju da su ti ljudi, koji u situaciji ankete stavljaju kvačicu za “specijalnu operaciju u Ukrajini”, zapravo nezadovoljni ratom, uznemireni sukobom i žrtvama te im je žao što se ukrajinski životi i gradovi uništavaju.
Rusko je društvo u vrlo složenom i teškom trenutku. Istraživački rad na terenu pokazuje da se ne može napraviti jednodimenzionalan portret “ravnodušnog” i “nezainteresiranog” ruskog građanina kakav nam nudi Jutarnji list. Iza “bezvoljnog” Rusa, suvremenog Oblomova zatvorenog unutar svoja četiri zida, postoje različite vrste podrške ili protivljenja ruskom predsjedniku. Svaka simplifikacija i generaliziranje ruskog naroda put je prema još većem nerazumijevanju između Zapada i Rusije. Umjesto da osuđujemo sve Ruse zbog njihove tobožnje kolektivne odgovornosti za rat, trebali bismo se zapitati o užasnim posljedicama autoritarnih tendencija, kako u Rusiji, tako i u drugim europskim državama. Pogotovo ako znamo da depolitizacija u vidu sve manjeg broja građana iz nižih klasa koji izlaze na izbore već neko vrijeme uzima maha i u zapadnoeuropskim državama.