Dan poslije Međunarodnog praznika rada i dan prije Svjetskog dana slobode medija, sindikati koji djeluju u sektoru medija, organizirali su okrugli stol na kojem su najavili svoj ulazak u proces pregovaranja granskog kolektivnog ugovora za medijske radnike što je prvi pokušaj nakon deset godina da se kroz ovakav institut propišu i zaštite minimalna zagarantirana prava radnika u ovom sektoru. Sindikalnu koordinaciju koja ulazi u ove pregovore, zasad čine Sindikat novinara Hrvatske (SNH), Sindikat odgoja, kulture i medija (SOMK) te Sindikat grafičara i medija (SGIM) i prema riječima predstavnika ovih sindikata, Hrvatskog udruzi poslodavaca (HUP) je poslan zahtjev za otvaranjem pregovora i trenutno se iščekuje odgovor druge strane, odnosno predstavnika poslodavaca u medijima i početak pregovaračkog procesa.
Uz najavu pregovaranja, okrugli stol je iskorišten da bi se još jednom upozorilo na stanje radničkih prava u medijima, kao i na nevoljkost države, primarno Ministarstva kulture i medija, da se bavi pitanjem rada u medijima koji je izrazito izložen nesigurnosti i prekarnosti, ali i niskoj razini sindikalne organiziranosti. Kako je istakla Maja Sever, predsjednica SNH-a, danas jedino dvije javne medijske kuće, HINA i HRT, imaju svoje kolektivne ugovore. S druge strane, vlasnici privatnih medija čine sve kako bi izbjegli i samo pregovaranje o kolektivnom ugovoru, a kamo li potpisivanje i obvezivanje na njegove odredbe. Istovremeno, privatne medijske kuće, pogotovo one koje nisu nastale privatizacijom nekad javnih firmi, imaju jako slabu sindikalnu organiziranost. To se prije svega odnosi na privatne TV kuće, ali i radijske postaje. Mediji koji su pak naslijedili kakvu takvu sindikalnu strukturu i organizaciju iz vremena kada nisu bili privatni, suočavaju se sa antisindikalnim taktikama vlasnika koji za cilj obično imaju dodatno razmrviti sindikalno članstvo i time onemogućiti njihove zahtjeve i akcije. Najbolji primjer za to je Večernji list koji je zadnji veliki mediji u kojem se uspio organizirati štrajk prije točno 11 godina. Štrajk u Večernjaku je pokrenut uslijed odbijanja uprave da produlji važeći kolektivni ugovor, ali je nažalost završio bez postizanja dogovora i povlačenjem sindikata. Tada se kao uspješna antisindikalna taktika pokazala deregulacija rada kroz uvođenje honorarnih suradnika u novinama, tzv. RPO-ovaca što je utjecalo i na smanjenje sindikalnog članstva i na njihovu pregovaračku snagu.
Na okruglom stolu, kao i u sličnim prilikama, opet je istaknuto koliko je važno educirati radnike, pogotovo mlade, o njihovim pravima i važnosti sindikalnih organizacija u zaštiti tih prava. Ponovilo se još jednom da bi granski kolektivni ugovor napokon regulirao postojeći kaos koji postoji u sektoru, uredio radno vrijeme i plaćanje prekovremenih sati, omogućio egzistencijalnu stabilnost radnicima, ali i perspektivu za osobni razvoj, rast plaća i nagrade koji proizlaze iz minulog rada. Naravno, s druge strane pregovaračkog stola imamo vlasnike medija koje će učiniti sve da izbjegnu ovakav razvoj događaja. Ono što radničku stranu stavlja u nešto povoljniji položaj nego prije deset godina kad se zadnji put pokušalo ispregovarati ovakav tip ugovora, jeste stanje na tržištu rada. Novinari i medijski radnici jednostavno nisu više spremni i dalje raditi u takvim uvjetima i za tako niske plaće. Odljev radne snage u zapadne zemlje nije mogao zaobići ni ovaj sektor iako vjerojatno manje nego druge jer je rad u medijima, bar onaj novinarski, ipak kulturno specifičan i određen – jezikom. S druge strane, aura koja se stvarala oko novinarstva i novinara napokon je iščezla, dijelom uslijed tehnološkog razvoja koji omogućuje svima da stvaraju medijski sadržaj, dijelom i zbog pada relevantnosti i konzumacije sadržaja koji tradicionalni mediji proizvode što je utjecalo i na smanjenje socijalnog kapitala koji se vezuje uz ovaj tip poslova. Danas djeca na Tik Toku mogu proizvesti kvalitetniji medijski sadržaj od prime time emisija RTL-a. Tako je da ona radna snaga koja bi prije par godina i završila na nekoj nisko plaćenoj novinarskoj poziciji na kojoj bi transkribirali struje svijesti predsjednika republike ili učesnika reality showa, danas svjesna da se može lako “prekvalificirati” i raditi bolje plaćene poslove na tržištima rada van Hrvatske. Medijski gazda, za razliku od gazde u građevinskom sektoru, ne može tek tako lako dovesti Filipince i Nepalce da rade za njih i proizvode medijski sadržaj na standardnom hrvatskom jeziku.
U ovakvom kontekstu, manevarski prostor vlasnika medija je nešto suženiji, ali i dalje dovoljno širok da se izbjegne bilo kakve obaveze koje bi povećale materijalne izdatke usmjerene prema radnicima. Kako je istaknuto na samoj konferenciji, uloga politike je u tom slučaju vrlo bitna s obzirom na interesnu spregu političke i medijske kaste. Ukoliko država, odnosno HDZ, vidi vlastiti interes u regulaciji prava radnika u medijskom sektoru, onda bi se i tijek ovih pregovora mogao promijeniti. U tom slučaju, vlasnicima medija ostaje zadnja opcija, a to je iskorištavanje vlastitih stranica za kritiziranje vlasti. I to je zapravo realna slika pregovaračkih strana. Medijski sindikati su tu, nažalost, manje bitni akteri, a osnovno pitanje jest: da li je država koja regulira medije spremna stati na stranu regulacije rada i radnika u medijima. Jer sve dok postoji poluskriveni interesni dogovor između vlasnika medija i politike, odnosno HDZ-a u ovom slučaju, medijski radnici će biti oni koji će ispaštati.