Političke slabosti suvremene ljevice su brojne, a jedna od onih koja se uglavnom zaboravlja je prekomjerna oslonjenost na sudsku praksu i sudove općenito kao jamce održivosti i provedivosti određenih političkih dostignuća ili ideja. Inspiriran nedavnim britanskim primjerima vezanim uz imigraciju, belgijski povjesničar i politički teoretičar mlađe generacije Antun Jäger početkom tjedna je u Guardianu ponudio kratku i preciznu analizu tog fenomena. Pritom je Jager ponudio primjere iz različitih zemalja i ukazao na povijesne uzroke i političke posljedice sudskih odluka kao političkih utočišta.
Sve češće oslanjanje na sudove u borbi protiv desničarskih agendi ili nastojanja opozivanja stečenih prava i pravno etabliranih političkih vrijednosti proizlazi u prvom redu iz slabijeg društvenog i političkog utjecaja ljevice. Taj slabiji utjecaj je ponajviše primjetan u atrofiranju onih organizacija civilnog društva poput stranaka, sindikata i klubova koji su ljevici jamčili društvenu autentičnost i usađenost u strukture svakodnevice. Ne samo da su jamčile imidž već i političku snagu. Ljevica je osvajanjem vlasti, industrijskim akcijama ili masovnim prosvjedima mogla oblikovati zakonske promjene bez pomoći sudova koji su se uvijek činili kao zadnja opcija. Danas, tvrdi Jäger, kad je ljevica slaba i neorganizirana, popunjena mahom profesionalcima među kojima glavne uloge često imaju akademici i odvjetnici, sudske se procedure čine “prirodnim” odabirom metode borbe za, primjerice, osnovna ljudska prava.
I ta izrazitija oslonjenost na sudove u proteklih tridesetak godina imala je svoju povijesnu dinamiku. U prvom desetljeću nakon pada komunizma, neovisno je sudstvo uz tržišnu ekonomiju bilo glavni sastojak lekcija o demokraciji koje su se izvozile na istok, ali i u krugove reformirane ljevice na zapadu. Ta je demokratska euforija u narednim desetljećima donekle splasnula i otkrilo se, kao i u liberalnom civilnom društvu, da sudstvo nije rezervirano samo za ljude liberalnih političkih sklonosti. Naravno, ono je oduvijek bilo premreženo različitim političkim interesima i sami zakoni kojima su se vodili su produkti političkih borbi, a ne neutralnim umom shvaćenog smisla društva. Kako upozorava Jäger, ti nas uvidi ne smiju pretvoriti u političke cinike kad je u pitanju sudska praksa. Ona može biti itekako efektivno oruđe naprednih snaga, ali ne može postati politička alternativa. Jer alternativa se gradi na održivim institucijama, a ne na moralnoj svijesti sudaca.
No, nije prekomjerna vjera u sudove samo indikator slabosti ljevice već i ključni resurs desnice u suvremenoj političkoj borbi. Metoda je sasvim jednostavna: netko na desnici predloži neku ekstremnu mjeru ili zaokret u odnosu na dotadašnju političku normalnost, a ljevica u nastojanju da spriječi donošenje odluka koje bi ugrozile živote, primjerice, migranata ili trudnica, posegne za sudskom zaštitom. Nema u toj sudskoj zaštiti ništa problematično po sebi, ali ona postaje materijal za izgradnju političkog narativa na desnici: mi nudimo autentične prijedloge “odozdo”, zastupamo stavove naroda, a lijeve elite brane realizaciju tih prijedloga i stavova birokratskim sudskim postupcima i tako zapravo guše politički život oslanjajući se na svoje veze i privilegije. Taj je narativ usko povezan i s onim o lijevim kulturnim elitama koje navodno određuje što je napredno, a što nazadno, što dopušteno, a što nedopustivo. Taj je narativ pogrešan kao interpretacija svijeta, ali efikasan kao političko oružje raskrinkavanja ljevice (za tu svrhu prigodno poistovjećene s liberalima) kao političke opcije lišene masovne podrške i društvenih institucija integriranih u svakodnevicu. Argumenti desnice se relativno lako mogu intelektualno prokazati i povremeno sudski opozvati, ali ne mogu se politički eliminirati bez masovnih organizacija. Od ulaska masa na političku scenu u 19. stoljeću zadatak je uvijek isti i prečice ne postoje.