U europskoj komentatorsko-analitičkoj zajednici gotovo da je postojao konsenzus o prijelomnom statusu današnjeg datuma kad je riječ o ratu u Ukrajini. Naime, danas se obilježava Dan pobjede i značajna većina medijskih oblikovatelja stavova i iščekivanja je smatrala da će Vladimir Putin iskoristiti ideološke resurse, značenjske slojeve i snažne sentimente koje taj dan nosi sa sobom i poslati znakovitu poruku vezanu za nastavak rata. Unatoč slozi oko presudnosti datuma, prognoze su se razlikovale. Oni optimističniji su očekivali retoričko-povijesni manevar zasnovan na banalnoj podudarnosti: Putin će proglasiti pobjedu u ratu u Ukrajini i samo povući vojsku kao da se ništa nije dogodilo. Na drugom kraju spektra su bili oni koji su u obljetničarskoj prigodi vidjeli opasnost najave daljnje eskalacije: bilo geografske bilo u smislu intenziteta.
Međutim, Putinov je današnji govor prognostičarima uskratio zadovoljstvo “podebljanja” komentatorske pouzdanosti. Uz poneka sitnija odstupanja od standardnih narativa kad su u pitanju uzroci invazije i geopolitička i povijesna uloga Rusija, nikakva se najava prekretnice nije mogla naslutiti iz Putinova obraćanja ruskoj, ali i svjetskoj javnosti. Ne samo da prekretnice nije bilo već je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski “zakomplicirao” povijesni narativ. I on je, poput Putina, samo ponešto drukčijim riječima, izjednačio ratne napore svojih snaga s onima koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv nacista. I najavio još jednu pobjedu. Dakle, ratni protivnici čitaju vlastitu misiju kao nastavak iste borbe otprije 80 godina: doduše, u nacionaliziranom obliku, Zelenski spominje 8 milijuna ukrajinskih žrtava, a Putin govori o ruskim očevima i djedovima.
Pritom Zelenski, barem u ovom navratu, nije ponudio dodatnu elaboraciju. On se zapravo implicitno oslonio na izjednačavanje Putina i Hitlera koje je u priličnoj mjeri zaživjelo samim početkom ruske invazije, ali i na činjenicu da Ukrajinci ratuju na svom tlu. Također, uspostavljanjem kontinuiteta između otpora nacistima i otpora Rusima, Zelenski je nastojao izravno napasti Putinov narativ o nužnosti tobožnje denacifikacije Ukrajine. Putinova pak dodatna elaboracija pri proslavi Dana pobjede pomalo se neočekivano referirala na multietničnost otpora nacistima. No, važniji element je bio onaj implicitne poveznice između nacizma i suvremene kulturne degeneracije Zapada koja zapravo predstavlja jedan od razloga rata. Rat, ili u ruskom žargonu “specijalna operacija”, predstavlja, osim navodne prevencije agresije na ruske “povijesne zemlje” i neku vrstu spašavanja Zapada od sebe samog. Teško je, pritom, ne primijetiti da Putin dijagnosticira isti navodni problem Zapada kao što su to učinili i nacisti: kulturnu degeneraciju.
Nije potrebno ulaziti u daljnje problematične narativne mostove, već samo valja skicirati standarne naratološke probleme koji se javljaju prilikom sklapanja povijesnih narativa za tekuće političke potrebe. Njihova uvjerljivost ovisi, dakako, i o povijesnim činjenicama, ali prije svega o snazi političko-ideološke logistike kojoj služe. Također, te same “činjenice” ni u trenutku svog nastanka nisu bile lišene proturječja. Na primjer, u samom Drugom svjetskom ratu, pored antifašističkog otpora okupatoru, nezanemarivu ulogu je odigrao i ruski nacionalizam kao svojevrsno mobilizacijsko sredstvo. Taj je nacionalizam u periodu Sovjetskog Saveza bio podređen antifašističkom sjećanju na otpor, a nakon kolapsa SSSR-a preuzeo je vodeću ulogu u obilježavanju otpora: i dalje prisutni socijalistički simboli naprosto su integrirani u nacionalni narativ. Također treba uzeti u obzir da ovo, naravno, nije prvi povijesni moment u kojem se sjećanje prilagođava političkim zadacima. Sva dosadašnja prilagođavanja koja su se događala od samog početka dio su zapravo povijesne epizode koja se obilježava. Na primjer, na europskom je kontinentu neposredno nakon rata postojao gotovo konsenzus o presudnoj ulozi Sovjetskog Saveza u oslobađanju kontinenta od fašizma. Kako su hladnoratovske godine tekle tako je omjer kad je u pitanju presudna uloga rastao u korist Amerikanaca i razna „spašavanja vojnika Ryana” su postala prevladavajuća predodžba rata i oslobođenja od fašizma. E da bi se na kraju fašizam i komunizam izjednačili u rezolucijama i dušama europskih političara. A Putin bi trebao biti dokaz tog izjednačenja.
Naš je zadatak da osporimo Putinovo prisvajanje antifašističke tradicije za krajnje neprihvatljive ciljeve, ali i da ne dopustimo zapadnim snagama da na tim prisvajanjima grade krajnje problematične narative o fašizmu, antifašizmu, komunizmu i demokraciji.