Danas donosimo prilagođeni članak Vedrana Horvata o problemima pravedne tranzicije u Hrvatskoj, izvorno objavljen u publikaciji Zelene europske fondacije naslova “Europska pravedna tranzicija za bolji svijet”.
Ako se pažljivo prouče glavni nacionalni dokumenti u Hrvatskoj te oni o programima i mjerama koje se odnose na promjene klime, moglo bi se zaključiti da klimatska kriza ne postoji i da u vezi s klimom nema nikakve hitnosti. Unatoč činjenici da su domaći donosioci političkih mjera posljednjih godina počeli priznavati da je za ublažavanje emisija stakleničkih plinova potrebno kolektivno djelovanje na klimu – očevidno pod pritiskom iz Bruxellesa – i da se nužne akcije mora uklopiti u nacionalne političke programe i mjere, i dalje propuštaju priznati hitnost – da je vrijeme za djelovanje ako ne jučer, a ono svakako sada, danas, zasigurno ne sutra.
No glavni strategijski dokumenti odlažu ikakvo ambiciozno djelovanje do 2030. i ignoriraju potrebu za procjenom osjetljivosti različitih sektora, kao što su mobilnost i transport, na promjene klime (Hrvatski sabor 2020). Na sreću, vlada priznaje osjetljivost turizma, bioraznovrsnosti, voda, energetike, ribarstva i poljoprivrede, ali i opet potpuno ignorira čitave sektore postojećeg ekonomskog sistema proizvodnje i opskrbe (koji je, izgleda, posve izočan iz političkih programa i mjera), pa u skladu s tim hiljade poslova, često poslova s visokim ugljičnim otiskom, tretira kao irelevantne. Takvo dubinsko, strukturno nijekanje sprečava da se upustimo u prave rasprave o domašaju pravedne tranzicije u Hrvatskoj. Međutim, u sljedećem ću odjeljku ući dublje u kontekst i uvjete koji su potrebni kako bi se pravednu tranziciju razmotrilo kao pravac kolektivnog djelovanja.
Tranzicija kao priča bez kraja
Vladino negiranje klimatskog izvanrednog stanja ističe razloge za zabrinutost da je Hrvatska mjesto na kojem relevantnima ostaju samo pasivniji i na potrošnju orijentirani načini djelovanja, i gdje su proizvodnja i ljudski rad, uključujući i dostojanstvene radne uvjete, prepušteni golom opstanku. Isto tako, u duboko deindustrijaliziranoj Hrvatskoj, u kojoj je većina industrije poharana (zbog privatizacijskog ciklusa koji je u 90-ima opravdavao vladajući režim), postoji prijepor o tome koje su industrijske grane trebale preživjeti eru “tranzicije”.1
Politolozi poput Dejana Jovića tvrde da Hrvatska mora dovršiti peterostruku tranziciju, a najveći dio tog posla još nije obavljen. S druge strane, Jović tvrdi da Hrvatska treba napustiti svoj dvojni postav postjugoslavenske budućnosti, kao i princip TINA (“nema alternative”) i objašnjava kako treba da nove generacije “počnu zamišljati i konceptualizirati novu [alternativu]”. Razmotrimo činjenicu da socijalno-ekologijska transformacija koja integrira neke od principa pravedne tranzicije može biti jedan od puteva na kojem nove generacije mogu poduzeti takvu inicijativu.
Opterećenja nedovršene tranzicije imaju više aspekata, pretežno zbog toga što je rašireno mnijenje da tranzicija nije ispunila nijedno od vladinih obećanja. Uz to, postoji neodređen osjećaj da ova tranzicija nije bila nikad dovršena jer su usporedno s procesom tranzicije kapitalistički sistem i demokratski poredak zapali u duboku krizu, što ne pogoduje nikakvoj novoj ili “drugoj” vrsti tranzicije. Ta percepcija nedostatka dovršenja ne svodi se na jezik tranzicije kao takav, to je više pripovijest o nejasnom putovanju od točke A do točke B. Postoji pomanjkanje kolektivnog razumijevanja o vanjskim pritiscima zbog kojih se društvo razvija u stanovitom pravcu. Pa ipak, globalni, transnacionalni karakter promjena klime i planetarnih granica doista transcendira posebne nacionalne putanje. U skladu s tim, budući da se u hrvatskom društvu urgenciji promjena klime nipošto ne daje prioritet, nedostaje kako razumijevanja tako i političke volje da se inicira jednu drugu tranziciju: tranziciju u demokratsko, pravično i dekarbonizirano društvo sposobno osigurati dovoljan broj pristojnih poslova za građane i radnike.
Pravedna ili samo još jedna tranzicija?
Za uvelike pauperiziranu i deindustrijaliziranu europsku poluperiferiju, izloženu neokolonijalnim, izrabljivačkim i ekstraktivnim postupcima, posebice u jugoistočnoj Europi, pojam “tranzicija” donekle je iritantan. Povezan je s osjećajem uhvaćenosti u limbu, u nekoj vrsti pustinje ili močvare, za koju je jedino rješenje masovna emigracija, koja je kao takva i prijetnja uspješnom dovršenju tranzicije, jer ove zemlje proživljavaju odljev mozgova.
Prvo i najvažnije, taj termin izaziva sjećanja na promašaje tridesetogodišnje “tranzicije” u tržišnu privredu i demokraciju, razdoblje koje je svjedočilo mnogim stvarima: teškim financijskim krizama, mjerama stroge štednje, padu europskog demokratskog razvoja uz uspon krajnje desnice, povratku autoritarizma i daljnjem sužavanju demokratskog prostora, što se sve ubrzava u razdoblju pandemije. Ova tranzicija je trebala vratiti “zlatne dane” prosperiteta i mira, ali je umjesto toga donijela suprotno.
Drugo, u ovom dijelu Europe, gdje donosioci odluka ne uzimaju promjene klime dovoljno ozbiljno, gdje se prekid korištenja ugljena i nuklearne energije stalno odgađa i gdje je industrijski sektor u cjelini opustošen, shvaćanje pravedne tranzicije nije u rezonanciji s idejom nade. Ako treba da ozbiljno uzmemo pravednu tranziciju, to se mora promijeniti.
Tranziciju se stoga ponekad još uvijek vidi kao još jedno podnošenje žrtve i označava je kolektivan osjećaj nepravde. Ljudi su skloni zaključiti da su nakon dugog razdoblja rata, siromaštva i pljačke, kada su konačno došli do uvjeta u kojima mogu uživati mir i blagostanje, prisiljeni podnositi nove žrtve premda se ne osjećaju odgovornima za stvaranje klimatske krize.
Kada je dosta?
Nadalje, pripovijest o pravednoj tranziciji slijeće u društvo koje je potpuno hipnotizirano idejom rasta – beskonačnog rasta koji bi nas trebao dovesti bliže blagostanju i prosperitetu. A kako se uspjeh u neoliberalnom društvu često poistovećuje s bogatstvom i materijalnim obiljem, nije uvijek lako povući granicu dovoljnoga ili reći – dosta je dosta! U mnogim slučajevima ni sindikati nisu voljni zagovarati takve stavove.
K tome, mnoge grane industrije koje su uspjele preživjeti u zemlji jako su oslonjene na fosilna goriva. S druge strane, industrijske grane i sektori u kojima bi se moglo izvesti značajnu promjenu prema dekarbonizaciji (npr. modernizacija željeznica) često su izložene riziku privatizacije ili su ih “zarobile” klijentelističke ili političko-stranačke mreže. U takvim uvjetima radnici nisu baš fascinirani novim krilaticama – umjesto toga su sumnjičavi i rezervirani: ne mogu naći garancije da će njihova radna mjesta i dostojanstvo biti zaštićeni. Postupno uočavaju potencijalno rizične uplive promjena klime, ali samo kao rizike po budućnost njihovog rada i sigurnost zaposlenja. U skladu s tim, pravednu tranziciju u Hrvatskoj čekaju teški izazovi: provoditi promjene politike koje će dati odgovor na promjene klime, a u isto vrijeme držati na životu industriju i dostojanstvene radne uvjete, čak i poboljšavati ih. Donosioci odluka nisu spremni pokazati političku volju potrebu za kretanje u tom smjeru: zaglavljeni su u svojevrsno nijekanje, čekajući da se dogodi najgore kako bi imali opravdanje da nešto učine. Očevidno nisu kadri pokrenuti postupnu tranziciju najvećeg dijela preostalih ugljično intenzivnih sektora i industrijskih grana.2
Tračci nade
Pa gdje da onda nađemo nadu? Odakle će doći poticaj za pravednu tranziciju? Na trenutak će doći iz nastajućih zadruga i iz gradova u kojima su utjecaj zadobile zelene političke platforme. U tom smislu mnoge oči su uprte u glavni grad Zagreb, u kojem je zelena lijeva politička platforma Možemo osvojila vlast i preuzela gradsku upravu. Ona se sada suočava s izazovom duboke sistemske transformacije gradskih poduzeća javnih službi, koje upošljavaju hiljade ljudi, kako bi putem ekološke modernizacije dekarbonizirala lokalnu ekonomiju ne zanemarujući nikoga. Ima još nekoliko gradova, kao što su Pula, Split i Dubrovnik, u kojima prisustvo zelenih lijevih članica i članova vijeća polako preobražava politički krajolik i oslobađa prostor za drukčiju viziju, koja će stvoriti promjene lokalne politike kompatibilne s ciljevima pravedne tranzicije.
Zadruge su, s druge strane, radna okruženja u kojima se građanke i građani mogu autonomno organizirati i mobilizirati druge kako bi potaknuli promjene. Iz te perspektive, slučaj ZEZ (Zelene energetske zadruge) istinski je primjer jedne od onih koje prednjače: ona predstavlja uzor građanskog angažmana širenjem obnovljivih izvora, uglavnom solarne energije, u nizu decentraliziranih projekata malih razmjera koji surađuju s gradovima u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Njihova suradnja s gradom Križevci, kao i uspostavljanje javno-građanskih partnerstava prikladna je ilustracija kako se postupke suradnje može primijeniti u javnom interesu i kao podrška procesima transformacije.
Međutim, premda su lokalno iskustvo i pristup odozdo vrlo važni pravci djelovanja, kad bismo se oslanjali isključivo na ta dostignuća većina radnika u Hrvatskoj bila bi zaboravljena ili zapostavljena. Glavni je razlog to što njihov rad još uvijek ovisi o državi, i bilo bi krivo negirati ili ignorirati ulogu države i javnog sektora – pogotovu otkako nam je pandemija pokazala da država jača u krizna vremena.
Međutim, budući da država često nije voljna pokrenuti dublju sistemsku reformu ili promjenu politike u pravcu suštinske demokratizacije, često smo skloni slaviti male pobjede pristupa odozdo. Ipak, taj se krupni problem ne rješava skretanjem pogleda. Za dekarbonizaciju su presudno važni javno investiranje i modernizacija javne infrastrukture i službi, a njih treba povezati s održavanjem visoko kvalitetnih poslova u javnom sektoru. Budući da država ima direktnu odgovornost – kao i mandat i resurse – da tu transformaciju pokrene odmah, javni sektor je primjereni teren za političku borbu koja može ojačati ulogu države u osiguravanju okvira za pravednu tranziciju. To također može otvoriti vrata demokratizaciji javnih poduzeća radom na dekarbonizaciji i čuvanjem radnih mjesta.
Druga perspektiva koja nudi malo više nade jest primjena prstenaste ekonomije Kate Raworth na slučajeve lokalnih ekonomija u Hrvatskoj. Prstenasti modeli odrasta koje su razvili istraživači Instituta za političku ekologiju primijenjeni su na niz hrvatskih gradova kako bi se dobilo polazno stanje i plan o tome kako će izgledati buduće ekonomije gradova pod ekologijskim ograničenjima. Osim što su vizualno atraktivni, ti modeli pružaju solidnu orijentaciju u tome kako se lokalne ekonomije mogu brzo preobraziti i odakle trebaju proizaći te promjene politike.
Putanje tranzicije
Ne želimo da pravedna tranzicija bude umjetan proces. Osim toga što nisu prisutni protagonisti i putanje koji imaju jači utjecaj i upliv, postoji još jedan izazov pravednoj tranziciji koji se pojavljuje u Hrvatskoj. U idealnom smislu vidimo dekarbonizaciju sistemā proizvodnje i potrošnje kao dio inkluzivnog i participativnog procesa odaziva na potrebe radnika i održavanja kvalitetnih radnih mjesta. Neke inicijative sve su uspješnije u dekarboniziranju proizvodnje energije i mobilnosti u gradovima, ili u smanjivanju energetskog siromaštva, dok su druge uspješne u održavanju visoke razine uključenosti radnika u poduzećima. Ipak, u zbilji se sve to ne događa istodobno: potreban nam je sinkronicitet, a u ovom trenutku ga je teško očekivati samo iz pristupa odozdo. Naprosto nema vremena za gubljenje.
Na kraju, ali ne manje važno, da bismo dekarbonizirali naše ekonomije i zadržali naša radna mjesta, moramo raditi na tome da osiguramo kontinuitet (s državom), konsenzus (s pokretima, poslodavcima i sindikatima) i brzinu, kako bismo ostvarili sinkroniziranu promjenu. Za to su nam potrebni realni i specifični scenariji o ugljično najintenzivnijim industrijskim granama, zajedno s ostvarivim rokovima.
Preveo s engleskog: Srđan Dvornik
- U ovom uglu Europe “tranziciju” se obično shvaća kao kompleksan proces transformacije u tržišnu privredu, vladavinu prava i demokraciju – što je započelo raspadom Jugoslavije i ratom u ovoj regiji početkom 90-ih. Bila je obilježena netransparentnom privatizacijom državnih poduzeća i tvrtki, porastom trgovine oružjem i obiljem korupcijskih skandala. Tranzicija je trebala donijeti bolju kvalitetu života, ali je umjesto toga prosječnom građaninu i građanki donijela mnoge sumnje i brige o tome koliko je sistemska promjena provedena u ime javnog interesa površna i plitka. [↩]
- Ipak, često nemaju nikakvih znanstvenih, na dokaznom materijalu zasnovanih procjena upliva klime na radna mjesta u Hrvatskoj. Više informacija ovdje. [↩]