“Ogorčeni ugostitelji”, “Nema tko da radi”, “Nagrada ko pronađe konobara”, “Nitko neće u konobare: Stanje je koma, hit su Filipinci i Nepalci”, neki su od brojnih medijskih naslova na temu hrvatske turističke sezone zadnjih godina. S druge strane, vrlo su rijetka nastojanja da se uvjeti sezonskog rada istraže i poboljšaju, pri čemu jednu od iznimaka predstavlja istraživanje rada na određeno koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu u sklopu projekta “Rad po mjeri čovjeka” Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Dunja Kučinac razgovarala je sa sociologinjama Katarinom Jaklin i Jelenom Ostojić koje su radile na istraživanju.
Za početak, koliko je otprilike sezonskih radnika na domaćem tržištu rada i kako se brojke kreću posljednjih godina?
Na sezonskim poslovima u turizmu već niz godina se samo iz evidencije Zavoda za zapošljavanje zaposli između 30 i 40 tisuća osoba, dok su brojke ukupnog zapošljavanja u sezoni otprilike dvostruko veće. Izuzetak su predstavljale pandemijske godine, kako po broju tako i prema trajanju poslova.
Maratonske radne smjene od preko 10 sati, izostanak slobodnih dana ili plaćenog bolovanja u domaćoj su turističkoj sezoni, po svemu sudeći, postali potpuni standard. Što ste vi saznale iz razgovora s radnicima?
Iskustva sezonskih radnika zaista su različita, međutim kršenja prava koja spominjete čine se prisutnija kod manjih poslodavaca. Sudeći po iskazima sezonskih radnika_ca s kojima smo pričali, očekivanja od sezonskog rada i uvjeta rada u sezoni su vrlo niska.
Neki od sezonskih poslova se doista plaćaju više od hrvatskog prosjeka, međutim cijena toga je obično cjelodnevno i svakodnevno stajanje na nogama i rad pod ogromnim pritiskom. Kakvi su vaši uvidi u zadovoljstvo sezonaca njihovim plaćama, osobito s obzirom na intenzitet posla? Mogu li sezonski radnici od svojih prihoda iz sezone preživjeti ostatak godine?
Plaće su jedan od aspekata sezonskog rada koji su radnici i radnice navodili kao negativne strane s obzirom na zahtjeve posla, što je razumljivo uzmemo li u obzir da je riječ o radno intenzivnim poslovima koji često podrazumijevaju i emocionalni rad karakterističan za uslužni sektor te ekstremne vremenske uvjete. Međutim, druga stvar koja je također specifična za sezonski rad je to što on podrazumijeva odnosno zahtjeva jako velik broj nezaposlenih osoba koje se s početkom sezone zapošljavaju, a na kraju sezone ostaju bez posla. Dakle, karakter takvog rada sezonske radnike i radnice izlaže ogromnoj nesigurnosti u preostalom dijelu godine gdje su prinuđeni tražiti druge privremene odnosno nesigurne poslove te za vrijeme traženja drugih poslova odnosno perioda nezaposlenosti živjeti od ljetne zarade koja se u tom smislu pokazuje posebno nedostatnom.
Poznato je da se često dio plaće isplaćuje na račun, a dio na ruke. Jeste li u svom istraživanju saznale za još neke slične prakse koje se odvijaju ispod radara i kakve one posljedice imaju po poziciju radnika?
Poznata je praksa prijave sezonskih radnika i radnica na minimalac te isplate ostatka plaće na ruke, ili čak i neisplate iznosa uslijed smanjenih prihoda poslodavaca i sl. Inozemni radnik koji je sudjelovao u istraživanju upoznao nas je i s praksom isplate polovice svake plaće, da bi ostatak dobili tek na kraju “po odlasku” – čime se poslodavci, protivno svim regulama i zakonskim propisima, “osiguravaju” da ne ostanu bez radnika i radnica za vrijeme sezone… Sve ove prakse dio su sive zone sezonskog rada i rezultat su izostanka nadzora nad sezonskim radom i prilično stihijskim pristupom ovom obliku rada u kojem se često iskorištava mlađa i manje organizirana te o svojim pravima neinformirana radna snaga. Dojam je da velik broj sezonskih radnika i radnica nije upoznat sa svojim osnovnim pravima, a i u situacijama u kojima jesu postavlja se pitanje tko je stvarni adresat u slučaju kršenja njihovih prava?
Sezonski rad je vrlo prekaran oblik rada prema svojim karakteristikama kratkoročnosti i uvjetima rada u kojima se obavlja, čak i u situacijama u kojima se poslodavci pridržavaju propisanih standarda. Stoga primjeri njihova kršenja rezultiraju prilično potresnim radnim iskustvima, na koja smo nailazili u svom istraživanju. No treba naglasiti da smo nailazile i na primjere dobre prakse.
Čini mi se da su uvjeti smještaja i drugi uvjeti rada u sezoni često “lutrija” ovisna o dobroj volji pojedinog “gazde” odnosno šefa. Kako su za sezonske radnike s kojima ste razgovarale riješeni, recimo, smještaj i prehrana? Postoji li razlika u radnim uvjetima i kvaliteti sezonskih radnih mjesta u manjim, obiteljskim poduzećima i u većim poduzećima, hotelskim lancima i kompleksima itd.?
U većim sustavima često postoje uhodane prakse koje podrazumijevaju neki oblik standardnih uvjeta rada i naišle smo na manje izrazito negativnih iskustava baš kada su u pitanju neki od osnovnih uvjeta za rad. Prehrana i prijevoz aspekti su rada koji se uglavnom odnose na osobe koje na rad dolaze iz drugih dijelova Hrvatske ili iz inozemstva, i čine se kao manji problem. Međutim, po pitanju smještaja nailazimo na zaista različit spektar iskustava od kojih su neka problematična do mjere da ozbiljno ugrožavaju zdravlje radnika. Riječ je o premalim i improviziranim garažama ili potkrovljima bez klime u kojima temperatura prelazi i 40 stupnjeva u koje se smješta više radnika i radnica, zatim neadekvatni sanitarni čvorovi ili plijesan po zidovima i podovima i sl.
Imate li uvid u to koje se grupe radnika i zašto najčešće zapošljavaju u sezoni? Odlazi li većina radnika u sezonu jer nemaju ni jedan drugi izvor prihoda / posla, ili kao dodatni džeparac, tojest koji je omjer ove dvije skupine radnika?
Nemamo uvid o dominantnim karakteristikama svih sezonskih radnika_ca temeljen na vjerodostojnim podacima. Postoje podaci HZZ-a koji prate nezaposlene osobe prijavljene na zavodu za zapošljavanje, a koje se zapošljavaju sezonski. Ti podaci nisu potpuni, ali nam govore da se sezonski dominantno zapošljavaju osobe čiji je najviši završeni stupanj obrazovanja srednja škola ili niže, dok ih oko 11% ima završeni neki oblik visokoškolskog obrazovanja (prema podacima iz 2019. godine). Što se tiče staža, sezonski radnici_e dolaze i iz svih skupina, otprilike trećina ima do 2 godine staža, trećina od 2 do 10 godina staža, a trećina ima 10 ili više godina staža. Slično, vezano uz dob, dvije petine ih je imalo manje od 30 godina, isti udio osoba od 30 do 50 godina, a starijih od 50 godina ima zadnja petina.
Iako ti podaci ne zahvaćaju studente_ice koje rade sezonski preko studentskog ugovora, niti strance, niti sve osobe koje nisu bile prijavljene na HZZ-u prije zapošljavanja sezonski, jasno je da se ne radi o populaciji koja sezonski radi za dodatni džeparac. Određeni dio učeničke i studentske populacije koja radi sezonski možda to radi za džeparac, ali to definitivno nije dominantan dio sezonskog zapošljavanja u turizmu. To su u našim intervjuima posebno izražavali sezonci koji su migrirali kako bi radili sezonu u turizmu žaleći se na niske plaće i nedostatak poslova u područjima gdje žive. U nedostatku boljih opcija, sezona u hrvatskom kontekstu pruža opciju brze zarade. Ali kada se uzmu u obzir ostali iskazi sudionika istraživanja, pitanje je po kojoj cijeni dolazi ta zarada. Kao motivaciju i okolnosti zapošljavanja u sezoni sudionici navode dodatnu zaradu, ali i ostanak bez stalnog posla u privatiziranim poduzećima i propalim industrijama. Također, budući da smo istraživanje provodile u jeku pandemije, za nekoliko sugovornika_ca je odlazak na sezonu bila posljedica gubitka posla zbog korone. U tom slučaju sezonski rad služi kao nekakav safety net, iako potpuno nesiguran; jedina mogućnost zapošljavanja i zarade u izostanku drugih opcija.
Koliki je udio stranaca među sezonskim radnicima i kakav je nivo njihovih radnih uvjeta i prava?
O udjelu stranaca je također teško govoriti jer ne znamo ni broj domaćih / lokalnih sezonaca. HZZ je za prošlu godinu izdao 33.744 radne dozvole, s time da se ne odnose sve na rad u turizmu već značajan broj otpada i na rad u građevinarstvu. Na pitanje o uvjetima rada i prava je teško odgovoriti jer smo razgovarali samo sa par radnika_ca koji su došli iz susjednih zemalja / regiona. Njihova negativna iskustva slična su negativnim iskustvima lokalnih radnika_ca, ali ono što su iskusili je još nezaštićenija pozicija u smislu mogućnosti ostvarivanja prava u slučaju njihovog kršenja, osjećaj da se nemaju kome obratiti ili da ih nema tko zaštiti, razočaranost uvjetima rada u Hrvatskoj.
Što mislite o najavama da se u turističkoj sezoni planira zapošljavati izbjeglice iz Ukrajine? Možemo li zaista predviđati neki tip win-win situacije, u smislu da će ti ljudi moći privređivati, a Hrvatska će riješiti problem “manjka radnika”, dok u sezoni prevladavaju ovako loši radni uvjeti?
Nedostatak sezonskih radnika_ca u Hrvatskoj ima jasne uzroke, a to je prekarnost takvog posla što znači njegova privremenost, nerijetko nedostatna naknada za zahtjeve koji su stavljeni pred radnike i radnice, teški uvjeti u kojima se radi te fizički i emocionalno iscrpljujući poslovi… Jako se malo napora ulaže da se osmisle održiviji modusi ovakvih poslova kako bi iz njih proizlazila neka sigurnost za radnike i radnice. Promatrati ljude koji su izbjegli od rata kao homogenu masu koja će popunjavati propuste u sustavnom pristupu ovoj sferi rada čini se krajnje neprikladno. Otvoriti tržište rada za izbjeglice prema njihovim afinitetima i mogućnostima uz brigu o radničkim pravima te uvjetima rada svih uključenih jedini je suvisao put integraciji tih osoba u rad, a da se ne stvara obespravljena periferija radne snage.
Koliko je i kojih sezonskih radnika sindikalizirano, primjerice kroz Sindikat turizma i usluga Hrvatske ili Samostalni sindikat uslužnih djelatnosti?
Prema našem saznanju, takvi podaci nisu javno dostupni. Sindikalizirani su uglavnom oni radnici koji su stalno zaposleni u većim hotelskim lancima koji posluju u Hrvatskoj, koji predstavljaju tek manji dio sezonskih radnika_ca u turizmu. Organiziranje u sezoni pati od svih poteškoća organiziranja prekarno odnosno privremeno zaposlenih radnika_ca i zahtijeva neke inovativne metode učlanjivanja i zadržavanja članstva. Razlog tome je perspektiva radnika i radnica koji rijetko sezonski posao vide kao nešto u čemu namjeravaju ostati, fluktuacija radnika_ca je velika te se radnici rijetko vraćaju na prethodno radno mjesto.
Međutim, treba naglasiti da je recentno obnovljen kolektivni ugovor za radnike i radnice u turizmu i ugostiteljstvu te da bi se trebao odnositi na cijelu djelatnost. Međutim, primjena prava iz kolektivnih ugovora zasebna je tema i dotiče se već spomenutog nadzora i aktivnosti inspekcije rada. Znamo da čak i zakonom zagarantirana prava mogu biti mrtvo slovo na papiru ako se ne kontrolira njihova primjena.
Do koje mjere i koliko efikasno Zakon o radu prepoznaje i štiti sezonske radnike? Najavljene izmjene ZOR-a bi trebale, koliko sam vidjela, dodatno regulirati i ugovore o radu za tzv. “stalne sezonske poslove”. Znate li išta o smjeru u kojem to ide? Imate li kakav komentar na mjeru aktivnog zapošljavanja “Stalni sezonac”, kakav je njen učinak?
Zakon o radu ne prepoznaje sezonski rad kao poseban oblik ugovora već se sezonski radnici zapošljavaju putem ugovora o radu na određeno vrijeme te bi za njih trebale vrijediti sve odredbe koje se odnose na zapošljavanje na određeno. Jedino što se prepoznaje kao specifično jest da poslodavci imaju pravo na veći fond radnih sati. Zakon otvara mogućnost sklapanja ugovora o radu za stalne sezonske poslove, ali ne tretira ga kao posebnu vrstu ugovora o radu. U svakom slučaju taj institut u većoj mjeri zavisi od mjera aktivne politike zapošljavanja, odnosno o mjeri Stalni sezonac kojima se poslodavcima sufinancira, odnosno radnicima_ama se isplaćuje financijska naknada u razdoblju kada ne rade. Za radnike_ce koji rade kao stalni sezonci to ipak predstavlja značajnu sigurniju varijantu sezonskog posla i neki tip kontinuiteta u zapošljavanju, financijsku stabilnost itd. S druge strane, mjera je postavljena na taj način da poslodavci mogu imati toliko sezonskih radnika_ca koliko imaju zaposlenih na neodređeno, a to se uglavnom odnosi na vrlo velike hotelske kuće. U tom smislu država sufinancira neke od najprofitabilnijih poduzeća / poslodavaca, za ono što im je suštinski potrebno, a to je radna snaga svake sezone. Tako da dolazimo vrlo brzo i do paradoksa mjere koju inače i sami radnici i radnice prepoznaju kao poželjan oblik rada u sezoni.
Kako je moguće da su opisani radni uvjeti potpuno normalizirani za tako velik broj radnika i kakve to veze ima s pričom da “uvjeti nisu tako loši, ali nedostaje radne snage” koju stalno slušamo?
Nakon iskustava koja su s nama podijelili radnici i radnice, narativ o manjku radne snage koji ne spominje uvjete sezonskog rada čini se prilično dezinformirajućim. Da bi se uredilo pitanje sezonskog rada potrebno je nametnuti strože kontrole i nadzor nad uvjetima rada, pogotovo visinama i načinima isplate plaća, osigurati dnevne i tjedne odmore, omogućiti adekvatan pristup bolovanjima i prikladnom smještaju za vrijeme rada te posebnu pažnju posvetiti osiguranju socijalne sigurnosti i stalnosti ovakvog zaposlenja.