Uz stranačko preuzimanje cjelokupnog birokratskog aparata i dominaciju medijima, treći stub Vučićeve vlasti u Srbiji provođenje je ekonomskog modela razvoja prema kojem Srbija treba postati atraktivna destinacija za strane investicije i nova radna mjesta. Nebrojeno je puta Aleksandar Vučić o novim tvornicama koje se otvaraju po Srbiji govorio kao o svojoj rođenoj djeci dovodeći vlastiti registar napaćenog reformatora do razine nepodnošljivog. Glavni lajtmotiv Vučićeve izborne kampanje iz ožujka ove godine bile su upravo strane investicije, odnosno tvornice, putevi i željeznice koje su se izgradile u njegovom mandatu. Iako bi Vučićeva izborna pobjeda bila gotovo pa nemoguća bez prethodna dva stuba vlasti (mediji i SNS birokratski aparat), on bi nekom nezainteresiranom promatraču koji ne prati detaljnije političku situaciju u Srbiji, sa svojim strogo ekonomističkim porukama o novim tvornicama, novim radnim mjestima i novim skokovima u rastu BDP-a, mogao zvučati kao opaki reformator i modernizator ekonomije koja je uništena u procesu tranzicije.
Poruka njegovog reformatorskog narativa upravo slijedi tu distorziranu i neinformiranu sliku i može se svesti na jednu rečenicu: Ja sam uspio dovesti strane investicije, za razliku od svojih (mafijaških!) prethodnika. No kakve su zapravo te strane investicije na kojima Srbija temelji svoj razvoj već više od dvije decenije, a intenzivnije zadnjih desetak godina otkako je Srpska napredna stranka (SNS) na vlasti? Model razvoja temeljen na direktnim stranim investicijama već nekoliko desetljeća se proklamira kao jedini uspješan model industrijalizacije nerazvijenih i manje razvijenih zemalja koje nemaju vlastitog kapitala da bi investirale u industrijalizaciju. Kompanije iz zemalja centra globalnog kapitalizma onda autsorsaju dio vlastite proizvodnje (obično onu koja je proizvodno manje zahtjevna) u dijelove svijeta u kojima su manji troškovi proizvodnje. U slučaju Srbije, ti “manji troškovi” proizvodnje nisu samo manje plaće za radnike nego i razne subvencije i poticaji koje država daje ne bi li privukla strane investicije.
Takav paradoksalan model razvoja u kojem siromašna država poluperiferije, kakva je Srbija, daje novac Talijanima i Nijemcima da otvore tvornice u Srbiji u kojima će oni onda potplaćivati domaće radnike, svoj vrhunac je dobila nedavno zaustavljanjem proizvodnje u kragujevačkoj auto-industriji Zastava, odnosno Fiat. Fiat je naime odlučio prenamijeniti proizvodnju u kragujevačkoj tvornici i s dosadašnje proizvodnje modela 500L preći na proizvodnju električnih modela Panda. Cijeli proces reorganizacije proizvodnje i uvođenja nove tehnologije bi trebao trajati dvije godine, a za to vrijeme sadašnji radnici, prema odluci tamošnjeg menadžmenta bi, zapravo, dobili otkaz. Druga opcija koja im je ponuđena bila je seljenje i rad u pogonima u Srednjoj Europi (Njemačka, Slovačka, Poljska) za srpske plaće.
Sindikati u kragujevačkom Fiatu su se usprotivili planovima menadžmenta i jučer su kroz pregovore s Vladom Republike Srbije (koja, nota bene, ima trećinski udio u kragujevačkoj tvornici) pokušali iznaći rješenje za prevladavanje zaustavljanja proizvodnje koje bi trajalo dvije godine. Dobili su obećanje o formiranju tzv. socijalnog programa koji ima za cilj sprječavanje nasilnih otkaza, iako je država upravo ta koja će subvencionirati reorganizaciju proizvodnje i prelazak na električne automobile u Fiatu, što je nastavak dosadašnje politike državnih poticaja. Radnici su pritom već godinama nezadovoljni uvjetima rada i plaćama u Fiatu usprkos državnim subvencijama.
Da rezimiramo, Vučićev model ekonomskog razvoja Srbije zapravo je stari princip u kapitalizmu u kojem se dijelovi proizvodnog lanca izmještaju u zemlje svjetske periferije (Kina kasnih 1970-ih, Latinska Amerika i Jugoistočna Azija 1980-ih, Južna Azija 1990-ih, Afrika 2000-ih) koji on prodaje kao jedini izlazak Srbije iz ekonomske zaostalosti, a sve to na račun budžeta države koju drži zarobljenom kroz svoj klijentelistički model vlasti. Fiat je u tom kontekstu samo najveći od svih Vučićevih neuspjeha koje njegova medijska mašinerija predstavlja kao grandiozne poduhvate industrijalizacije i tehnološkog napretka. A kad tamo: petparački model globalnog kapitalizma koji se već odavno provodi bez nekog velikog uspjeha po ekonomski i socijalni razvoj u zemljama u kojima je instaliran. Uz par izuzetaka. Pritom, Srbija nije taj izuzetak. Dapače, subvencioniranje proizvodnje velikih automobilskih konglomerata pokazuje samo koji je to najgori od svih varijanti privlačenja stranih investicija i koliko je Vučićev razvojni model, zapravo – propao.