Inflacija se u našem medijskom i javnom prostoru “udomaćila” kao društveni problem, ali ne i kao politički problem. Pod političkim mislimo prvenstveno na klasnu dimenziju problema – a pogotovo na klasnu pristranost u njegovom rješavanju. Ovdje smo već pisali o izvorima sporne interpretacije trenutne inflacije i klasno zasnovanim nastojanjima njena suzbijanja. No, pored povremenih zahtjeva koji su više humanitarnog karaktera i tiču se olakšanja života najugroženijim skupinama, ozbiljnija politizacija pitanja izostaje. I ne samo kod nas, slična je situacija i u razvijenijim zemljama. Razlozi tog izostanka nisu pretjerano hermetični: politizacija inflacijskog pitanja pretpostavlja organiziranu radničku klasu, bilo kroz sindikate bilo kroz stranke. S obzirom na to da je ta organiziranost na rekordno niskim razinama, centralni bankari se i dalje mogu ponašati kao da je problem u “višku” novca u optjecaju i “pretjeranim” apetitima radničke klase koja pritiskom na rast nadnica diže i cijene proizvoda jer kapitalisti nekako moraju kompenzirati trošak viših cijena rada.
Međutim, podaci pobijaju takve interpretacije i sugeriraju da značajnog prostora za obuzdavanje inflacije ima u profitima. Ili konkretnije, da iza rasta cijena u proteklih godinu dana u najvećoj mjeri stoji rast profita, a ne rast nadnica. Renomirani povjesničar i ekonomist Adam Tooze koji se u posljednjih nekoliko godina profilirao kao intelektualno utočište na društvenim mrežama i rubni pop-kulturni fenomen, na svom je Substacku nedavno predstavio podatke o “sadržaju” inflacije za Sjedinjene Američke Države i Europsku uniju. U periodu od 1979. godine do izbijanja pandemije jedinični troškovi rada bili su “odgovorni” za 62% rasta cijena, dok su profiti u tom rastu “sudjelovali” s 11,4%. Ostatak se odnosio na inpute poput energije i slično. U periodu nakon izbijanja pandemije pa do kraja prošle godine svjedočimo prilično drukčijem omjeru. Jedinični troškovi rada su u rastu cijena “sudjelovali” s nešto manje od 8%, a utjecaj korporativnih profita je narastao na 54%. Vrlo sličan, gotovo identičan trend bilježe i istraživanja u Europskoj uniji, a na oba kontinenta realne nadnice (nominalne prilagođene inflaciji) su u oštrom padu.
Prevladavajući utjecaj profita na rast cijena zorno pokazuje političko-klasnu neravnotežu. I jasno demonstrira koliki je posao pred ljevicom i sindikatima ako opet žele postati relevantan politički faktor. Ono što monetarne politike i rasprave u financijskoj štampi o mogućoj inflacijskoj spirali uzrokovanoj rastom nadnica sugeriraju jest da klasni oprez nije tek tako samo ispario. Kao što ističe Tooze, sindikalni proboji u Amazonu i Starbucksu su dodatno alarmirali vladajuću klasu i ponudili plodno tlo za novu rundu parafraza “bauka koji kruži”. On trenutno kruži više u glavama bankara, ministara i financijskih analitičara nego u srcima proletera, ali taj strah nije sasvim neosnovan. Daljnje srozavanje životnog standarda neminovno aktivira i drugu slavnu parolu iz “Komunističkog manifesta” o okovima kao jedinom “trošku” političke borbe. Klasni bijes bez kanaliziranja kroz organizacije i institucije ne može sam po sebi donijeti značajne promjene, ali sama činjenica da buržoazija i u ovakvom omjeru snaga aktivno razmišlja o potencijalnim opasnostima “odozdo” jasno svjedoči tome da klasna politika nije relikt prošlosti ili fusnota kulturnih ratova već središnje mjesto svake politike.