Iako teze o novom multipolarnom svijetu u kojem neće postojati jedan hegemon kolaju stručnim krugovima već godinama, ako ne i desetljećima, tek je rat u Ukrajini tu tezu proturio u mainstream medijski prostor. Pritom, kao temeljni obrat i promjena u gepolitičkoj konstrukciji svijeta ne uzima se toliko rat u Ukrajini i ruska geopolitička pozicija, koliko nevjerojatan rast kineske ekonomije posljednja dva do tri desetljeća. U tom kontekstu, posebno je zanimljivo promatrati argumente američkih sigurnosnih komentatora koje rat u Ukrajini sve više nervira. I to ne zbog tijeka tog rata, nego upravo zbog uloge SAD-a u tom ratu. Prema nekadašnjem zaposleniku Pentagona, a danas sigurnosnom analitičaru Elbridgu Colbyu, SAD šalje previše vojne pomoći Ukrajini zapostavljajući razvoj vlastite vojske i vojnu pomoć strateški bitnijim partnerima u azijsko-pacifičkoj regiji. Pritom se upravo ekonomski rast Kine i dolazak do pozicije drugog svjetskog hegemona, odnosno sprečavanje tog scenarija, uzima kao primarni američki strateški cilj. Teza je da će se to suparništvo prelomiti upravo na pitanju Tajvana. Sjetit ćemo se, još puno prije nego je Ukrajina postala glavna međunarodna vijesti, zapadni mediji su inzistirali da je kinesko osvajanje Tajvana pitanje trenutka i da je to misija koja bi trebala konačno potvrditi kineski rast i nadmoć u 21. stoljeću.
I doista se može reći da je rat u Ukrajini skrenuo pozornost SAD-a prema Europi što svakako nije bilo na agendi sadašnje američke administracije. Iako je SAD i dalje duboko involviran u rat u Ukrajini, prije svega svojom vojnom pomoći ukrajinskim snagama, azijsko-pacifičku regiju je trebalo ponovno dovesti u žižu medijskog i sigurnosnog interesa što se dogodilo ovoga vikenda posjetom predsjednika Bidena tom dijelu svijeta, odnosno Japanu gdje je okupio sve važne kineske rivale i američke partnere iz regije: Australiju, Japan, ali i Indiju koja se, povijesno gledajući, držala po strani u ovakvim situacijama, iako ima i dugu povijesti graničnih nesporazuma s Kinom. Tom prilikom, Biden je izjavio da je SAD spreman vojno se involvirati u eventualni sukob Kine i Tajvana što predstavlja dodatno zaoštravanje odnosa između dvije najjače svjetske sile.
I dok službene kineske reakcije ostaju uvijek u okvirima kriptičnog i lakonskog diplomatskog općenja u maniri Maovih aforizama, zanimljivo je promatrati ponašanje tamošnjeg stanovništva na očito zaoštravanje odnosa između Kine i Zapada, odnosno SAD-a i regionalnih partnera. Bloomberg je ovih dana prenio zanimljive rezultate istraživanja koji su pokazali da mladi Kinezi, odnosno ona generacija koja se rodila u vremenu kad je Kina već dobrano zagazila na put rapidnog rasta i razvoja 1990-ih i ranih 2000-ih, sve više svoje anti-zapadne i nacionalne stavove izražava kroz specifične potrošačke navike i odabire. Naime, riječ je o generaciji koja izrazito troši, nema naviku ulaganje u nekretnine niti štednju jer nemaju životna iskustva prekarnih vremena, a za razliku od svojih vršnjaka na Zapadu, ni oni, ni njihovi roditelji nisu osjetili veće efekte ekonomske krize 2008. Međutim, u posljednje vrijeme, uslijed sve većeg zaoštravanja odnosa sa Zapadom, a posebice nakon što su zapadne vlade i kompanije počele upozoravati na ujgursko pitanje, mladi Kinezi su počeli mijenjati svoje potrošačke navike i sve manje kupovati europske i američke brandove. Slikoviti primjer je bila odluka skandinavske modne kuće H&M da više ne posluje sa regijom Xinjiang gdje je najveća represija kineskih vlasti protiv tamošnje muslimanske manjine. Riječ je o krajnje moralističkoj business politici koja ulazi u set tzv. CSR (corporate social responsibility) poslovnih odluka i strategija koje se obično vežu uz ekološka, ali vidimo sad i politička, pitanja. Naravno, domet takvih strategija je limitiran i ima isključivo marketinšku svrhu. I dok je H&M svojim poslovnim moralizmom vezanom za Xianjiang možda pridobio nekog woke Gen Z Amerikanca ili Europljanina, mladi Kinezi su na to reagirali prestankom kupovanja europskih i američkih brandova.
Nove shopping navade kineskih zoomera, pogodile su modne brandove poput Nikea, Adidasa, Zare ali i kuće visoke mode poput Diora i Yves Saint Lauranta. Naravno, razloge ovim promjenama u kupovnim navikama mladih Kineza ne treba tražiti isključivo u geopolitičkim odnosima, nego i u rastu, razvoju i marketinškim kampanjama kineskih kompanija. I dok je nekad kineski sportski brand Li-Ning bio Nike za siromašne Kineze, danas je svojim proizvodima i dizajnom jednako prijemčiv mladim Kinezima kao poznati američki brand. Istovremeno, mlađi Kinezi nemaju u svojoj memoriji vrijeme kad su bili svjetska periferija i kad su zapadni brandovi bili svojevrsni statusni simbol i, bar simbolički, bijeg s te osiromašene periferije. Također, kinesko marketinško tržište je nešto drugačije od zapadnog što zbog tehnoloških razlika, odnosno zatvorenosti Kine za američke platforme i socijalne mreže, što zbog drugačije kulture i nevjerojatnog rasta srednje klase i njihove kupovne moći posljednjih nekoliko godina. Ovaj primjer iz kulturalnih studija kineske potrošačke kulture pokazuje nam da kineska modernizacija – globalni događaj naše generacije – nije istovremeno i amerikanizacija i kulturni imperijalizam s likom Paje Patka kako su ga dekonstruirali Ariel Dorfman i Armand Mattelart još davnih sedamdesetih. I to sigurno nervira mnoge.