Pristupanje Švedske i Finske NATO-u u Hrvatskoj se, a i u široj regiji, uglavnom promatra iz perspektive izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Najzaslužniji za takav neobičan status važne teme europske politike u našim raspravama je hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je najavio blokadu ulaska navedenih skandinavskih zemalja u NATO ako “međunarodna zajednica” ne pridonese novom izbornom zakonu koji bi trebao snažnije štititi prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Milanovićeva briga za sunarodnjake u susjednoj državi vjerojatno je tek posljedica odlučnosti da se u europskim okvirima nametne kao rezolutniji i odvažniji od primarnog konkurenta Andreja Plenkovića. Ali ti adolescentski porivi predsjednika u priličnoj mjeri utječu i na ovdašnji tretman samog pitanja ulaska Švedske i Finske u vojnu organizaciju.
Kao dobar uvod u tamošnje političke prilike kad je upitanju NATO ponudila je Lily Lynch na stranicama Sidecara, svojevrsnog “tjednika” New Left Reviewa. Ovdje ćemo se ograničiti na par najzanimljivijih aspekata koji bi mogli predstavljati poticaj na čitanje samog članka, ali i na daljnje istraživanje teme. Doduše, kako sama Lynch sugerira, takvo istraživanje je u priličnoj mjeri osuđeno na rovarenje, pogotovo ako ne baratate jezicima zemalja u pitanju. Naime, najutjecajniji zapadni mediji situaciju u Finskoj i Švedskoj predstavljaju prilično jednodimenzionalno: u obje zemlje je na djelu konsenzus oko pitanja ulaska u NATO i radi se zapravo o civilizacijskom, a ne političkom pitanju. I točno je, većina stanovništva u Švedskoj i Finskoj jest za pristup NATO-u, međutim, situacija nije ni približno jednodimenzionalna ni tako jednostavna.
Prije svega, većinsko raspoloženje prilično diktira konsenzus političkih i poslovnih elita u dosluhu s najsnažnijim medijskim kućama u tim zemljama. No, nijansiraniji pristup tom većinskom raspoloženju ipak otkriva znakovite pukotine. A te se pukotine u prvom redu tiču prevladavajućeg povijesno-demografskog narativa po kojem su mladi nosioci tog većinskog raspoloženja dok su njihovi stariji sugrađani i dalje taoci hladnoratovskog okvira razmišljanja koji u tim zemljama zapravo znači neutralnost. Narativ se, kako prenosi Lynch, vrlo lako opovrgava na osnovnom čitanju anketa. Naime, najveći protivnici ulaska u NATO u Švedskoj su muškarci u starosti od 18 do 29 godina. Razloge njihova protivljenja nije teško razotkriti: oni bi podnijeli najveći teret eventualnih vojnih akcija. Slična je situacija i u Finskoj. Prema pisanju tamošnjih najčitanijih novina, tipični podržavatelj ulaska u NATO je obrazovaniji i bogatiji muškarac srednjih godina ili stariji koji radi na upravljačkim pozicijama i politički je sklon desnici, dok je tipični NATO-skeptik mlađi od 30 godina, radnik je ili student, zarađuje manje od 20.000 eura godišnje i politički je orijentiran lijevo.
Pored klasnih i demografskih zanimljivosti kad je u pitanju stav oko ulaska u NATO, najzanimljviji je već spomenuti civilizacijski tretman samog političkog pitanja. Naime, kako upozorava Lynch, taj tretman uvelike podsjeća na retoriku koja je pratila euroatlantske integracije zemalja istočne Europe. Stalno se priča o “priključivanju Zapadu”, ulasku u civilizacijski krug koji bi NATO trebao braniti, a i prilično se otvoreno pristup NATO-u čita kao jamac novih investicija i ekonomskih sloboda. Drugim riječima, ulazak u NATO bi trebao obraniti i sačuvati “skandinavski način života” uz dodatni civilizacijski iskorak. Puno izglednije je da će sam ulazak, kako analitički naslućuje Lynch, sa sobom donijeti ugrožavanje “skandinavskog načina života”. Jer taj “način života” nije učinak nekakvog civilizacijskog dosluha sa zapadom već rezultat borbi radničkog pokreta. Država blagostanja i visok nivo radničkih prava su “skandinavski način života”. Ulazak u NATO, ako je suditi po pratećoj retorici zagovaratelja i povijesnom iskustvu, može značiti samo ugrožavanje “skandinavskog načina života”.