Tamo negdje krajem veljače i početkom ožujka u Hrvatskoj je zabilježen neobičan i izražen rast klasne svijesti. U komentarima na društvenim mrežama i u svakodnevnim razgovorima se moglo zapaziti oštrenje klasnog instinkta. Naravno, pritom ne mislimo na više klase, njihova je svijest postojana. Mislimo na takozvane obične ljude, što je protopolitički ili moralistički izraz za niže klase. A “obične ljude” se naziva “običnim ljudima” uglavnom u vremenima u kojima nisu politički organizirani. Živimo, očito, u tim vremenima, a za njih su zaslužna “prošla vremena” koja su klasno organiziranje učinila navodno anakronim ili iluzornima, ali i šire globalne političko-ekonomske promjene koje su ga učinile značajno zahtjevnijim.
No, vratimo se na taj iznenadni proboj klasne svijesti prije nekoliko mjeseci. Njemu povod nije bila ni inflacija ni nekakav intenzivniji klasni obračun poput štrajka koji bi iziskivao nekakav vid solidarizacije. Zapravo, povod se uopće ne tiče Hrvatske ni aktera naše nacionalne ekonomije. Povod je stigao cestama iz ratom zahvaćene Ukrajine. Već nakon dolazaka prvih izbjeglica iz Ukrajine javili su se skeptični glasovi i primjedbe koje su glasile otprilike: pa ovi Ukrajinci dolaze samo u skupim automobilima. Uskoro su na društvenim mrežama osvanuli i brojni “dokazi” raznih automobila s ukrajinskim registracijama koji su svjedočili klasnoj poziciji vlasnika. Uskoro su krenule usporedbe s klasnom strukturom izbjeglica iz našeg rata, a oni opremljeniji glazbenim referencama citirali su stihove odnedavno pokojnog Prljavog kazališta: “O Bože, čuvaj ti, naše golubove i sirotinju / Jer bogati se ionako za sebe pobrinu”.
Ta davno zaboravljena klasno-domovinska kritika rata i privatizacije zaživjela je opet prilikom spontane analize ukrajinskog izbjegličkog voznog parka na našim cestama. U međuvremenu je bila uglavnom potisnuta ili prevedena u kulturno-ideološko podjele u kojoj su hrvatski golubovi i sirotinja to i ostali, a “bogati” su se pretvorili iz HDZ-ovih tajkuna u “jugoslavenske kulturne elite”, “etnobiznismene” i “uzdanice lijeve medijske hegemonije”. Dakle, u antihrvatske elite, nasljednike “crvene buržoazije”. Uglavnom, zaboravljeni klasni instinkti su se bili probudili, ali nisu baš dospjeli u mejnstrim analize i komentare, vjerojatno zbog straha od optužbi za rusofiliju i kršenje političko bontona potezanjem pitanja društvenih nejednakosti u ratnim vremenima. Uskoro su, dakle, klasni radari na cestama postali značajno propusniji. Međutim, neposredno pred ljeto su se aktivirali oni na stubištima stambenih zgrada.
Svima nam je dobro poznato što se događa u dalmatinskim gradovima pred turističku sezonu. Stanovi se pretvaraju u apartmane, a studenti i drugo najmoprimci su prisiljeni nakon 1.6. napustiti stanove koje su koristili od 1.10. A ako i nisu prisiljeni zbog kratkotrajnih iznajmljivanja stanova turistima, često su prisiljeni zbog značajnog rasta cijena. Prošlog je tjedna tako značajnu pažnju javnosti privukao članak u Slobodnoj Dalmaciji koji se, zapravo, bavio prepričavanjem rasprava na stranicama na društvenim mrežama koje se bave iznajmljivanjem stanova. Tamo je, naime, određeni broj ljudi optužio bogate ukrajinske izbjeglice da dižu cijenu najma. Uslijedili su, naravno, odgovori, od moralističkih do pragmatičnih, ali ostaje znakovito da nitko, barem u prenesenim odgovorima, nije naglasio širu klasnu dimenziju priuštivog stanovanja: ni oni koji je vide kod Ukrajinaca ni oni koji Ukrajince brane.
Slično kao i u pitanju voznog parka i ovdje su klasni radari prilično ograničeni na uvezenu klasnu problematiku. Kad je riječ o “domaćim” klasnim pitanjima oni su značajno zatomljeni. Ako klasni instinkti prorade, a sigurno prorade, onda se djelovanjem spontanih i manje spontanih ideologija prevode u neke druge sukobe ili ostanu u domeni socijalnog trača. U obuzdavanju tih prijevoda ili raskrinkavanju njihovih rezultata leži ključni politički rad ljevice u narednom periodu.