Svima nam je poznato da uredničko opremanje članaka i vijesti u medijima nerijetko ne odgovara samom sadržaja članaka i vijesti. Opremanje se u priličnoj mjeri rukovodi klikbejtom, a znaju se i istaknuti aspekti koji ne pokrivaju u potpunosti ono iznešeno u samom tekstu. Svi smo, dakle, naviknuli na te trikove i raspolažemo obrascima za njihovo dekodiranje, međutim, bez obzira na iskustvo i alate potpuni “imunitet” se ne može steći. Pogotovo ako nam, zbog niza životnih i ekonomskih razloga koji rezultiraju manjkom vremena, praćenje svakodnevne medijske produkcije predstavlja svojevrsni luksuz.
No, nisu samo klikbejtovi i selektivno oštrenje atraktivnosti jedini modeli “manipulacije”. Postoje i oni nešto suptilniji koji mogao izgledati naprosto kao rezultat odabira ove ili one jezične opcije koja nema pretjerane veze sa samim sadržajem. Međutim, ti naizgled nevini odabiri iz sfere jezične mehanike često u sebi kriju decidiranu ideološku poziciju ili pretpostavljaju tobože neutralan političko-ideološki sud. Valja istaknuti da ti odabiri nisu uvijek dio podmuklog uredničkog plana kako bi se zamaglili određeni interesi i prošvercali politički stavovi. Oni mogu biti i rezultat rada “političkog nesvjesnog”, da, uz pokoju ogradu, preuzmemo pojam marksističkog teoretičara književnosti Fredrica Jamesona. Odabir, recimo, nekog naizgled neutralnog glagola može biti simptom ideološkog opredjeljenja bez da ga je onaj koji ga je odabrao svjestan tog učinka.
Kako funkcioniraju takvi odabiri i simptomi slikovito nam pokazuje današnji broj Jutarnjeg lista. Naime, jedan od članaka se bavi završetkom pregovora sindikata i poslodavaca o novim izmjenama i dopunama Zakona o radu. Prijedlog izmjena i dopuna bi uskoro trebao krenuti u parlamentarnu proceduru, a Jutarnji je donio svojevrstan izvještaj s pregovora. Završne formulacije u prijedlogu još nisu poznate, a članak nam je predstavio ključne sporne točke oko kojih su sukobljavali sindikati i poslodavci. Tu spadaju, na primjer, rad na određeno i rad nakon 65. godine. Upravo je potonja sporna točka bila i inspiracije za “naslove” članka i njegovu obradu. Pod “naslovima” mislimo na to da malo variraju s obzirom na to gdje se nalaze: na fizičkoj naslovnici novina, na naslovnici portala ili u samom članku.
Pa tako u samom članku naslov glasi: “Hrvati će moći raditi sve do 68. godine života, poslodavci ih sa 65 više neće moći slati u penziju”. Na naslovnici portala naslov zvuči malo drukčije: “Hrvati će moći raditi sve do 68. godine života, ukida se pravo poslodavca da ih umirovi sa 65”. A na kiosku možete vidjeti naslovnicu na kojoj piše: “Radnik će moći ostati na poslu do 68. godine”. I odmah ispod: “Ukida se odredba po kojoj je poslodavac mogao umiroviti radnika čim je navršio 65.”. Sve ove varijante, uz variranje u intenzitetu, zapravo poručuju istu stvar: radnici žele raditi što dulje, a poslodavci su im to dosad onemogućavali. Štoviše, saznajemo tako da je mirovina radnika bila “pravo poslodavca”, a ne povijesno izboreno socijalno pravo. Novim izmjenama i dopunama zakona poslodavac će morati poštovati želje radnika. Naravno, sam članak problemu autonomije radnika i poslodavaca ne pristupa baš tako i izravno se tvrdi da je upitno tko bi želio raditi nakon 65. godine i u kojim to industrijama.
Naslovi koji sugeriraju da su dosad poslodavci i država uskraćivali radnicima mogućnost da rade do kada žele ne uzimaju u obzir socijalni sadržaj te želje. Zašto bi radnici željeli raditi i nakon 65. godine ako bi im mirovine bile dovoljne za dostojanstven život? I zašto je ta “želja”, na primjer, prisutnija kod akademskih radnika nego kod onih manualnih? Ti naslovi zapravo samo rade na normalizaciji rada u starosti i to tako da ga definiraju kao prostu želju radnika. I nije čudno da se pojavljuju baš sada. Kako donosi današnji Novi list, snažno je porastao broj umirovljenika koji rade 20 sati tjedno. Ove godine u svibnju ih je bilo 22.148, čak 52,7% više nego u isto vrijeme prošle godine. Uloga Jutarnjeg lista je tu da nam pojasni da ih na zaposlenje nije natjerala neimaština nego čista želja.