Rumunjska je jedna od rijetkih zemalja koja ima proporcionalnu stopu poreza, neslavni takozvani flat rate. Predstavnik socijaldemokrata je prošlog mjeseca predložio povratak progresivnog oporezivanja. Taj prijedlog je pokrenuo oštre i pomalo bizarne rasprave koje su se u priličnoj mjeri svele na pitanje što je to “Zapad” kojem Rumunjska teži.
U vrijeme dok Rumunjska nastoji smisliti ekonomsku strategiju postpandemijskog oporavka i odgovore na izazove koje je donijela ruska invazija na Ukrajinu, novi čelnik socijaldemokrata (PSD), Mariel Ciolacu, u javnost je plasirao političku bombu: predložio je uvođenje progresivnog oporezivanja dohotka. To je napravio početkom svibnja, a otada se ne stišavaju rasprave i ne zaustavlja vrtlog političkih strasti. Unatoč tome što je prijedlog tek probne naravi i prilično maglovit, izazvao je reakcije skandalizirajućeg nerazumijevanja među ostalim političkim akterima: čak se i predsjednik države osjetio pozvanim, premda mu to ovlasti ne dopuštaju, da poruči javnosti kako promjena fiskalnog sustava neće biti.
Rumunjska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu, a kamoli u Europi, koja je zadržala proporcionalnu poreznu stopu, međunarodno poznatu kao flat rate. Uvedena je 2005. godine kao dio obuhvatnijih neoliberalnih reformi i otada je vrlo rijetko propitkivana. Oko nje je vladao konsenzus svih političkih aktera u zemlji, dodatno poduprt stavovima međunarodnih institucija koje nadziru rumunjski proračun, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Cijelo vrijeme su je podržavali i socijaldemokrati, uključujući i kratke periode njihova boravka na vlasti: čak su je 2018. smanjili sa 16 na 10%. U takvom kontekstu prijedlog Ciolacua zaista djeluje provokativno. Štoviše, sam prijedlog se ne može tek tako zanemariti: PSD je dio nove vladajuće koalicije koju čini zajedno s liberalima desnog centra (PNL) i glavnom strankom mađarske zajednice (UDMR). I PNL i UDMR su se, kao zagovaratelji financijske odgovornosti, suprotstavili prijedlogu i proglasili ga običnim fiskalnim populizmom. Što se tiče pak opozicije, njen glavni predstavnik, centralno desni USR, prijedlog je odbacio jer smatraju da progresivno oporezivanje nije prikladno za rumunjski kontekst.
U odgovoru na kritike socijaldemokrati su se poslužili “civilizacijskim argumentom”: s obzirom na to da većina zapadnoeuropskih država ima progresivni sustav oporezivanja, Rumunjska bi trebala slijediti njihov primjer i ponovo ga uvesti. Socijaldemokratsko spominjanje “zapadnog modela” je otvorilo Pandorinu kutiju. Naime, na rumunjskoj je desnici čest slogan bio upravo “zemlja kao na Zapadu” i redovito kontrastiran s “crvenom kugom” koja bi trebala označavati socijaldemokrate, njihove politike i korupciju. No, ovaj put je upravo “crvena kuga” proglasila društveno odgovoran fiskalni sustav dijelom “zapadnog modela”: prisutan je u svim razvijenim europskim zemljama, a čak i u SAD-u.
U takvom se kontekstu debata o progresivnom oporezivanju pretvorila u debatu o značenju “Zapada” u rumunjskoj ekonomskoj politici. Mediji bliski desnom centru nisu propustili pridonijeti raspravi: njihovi su stručni komentatori poručili da si Rumunjska, ako želi postati zapadna zemlja, ne može priuštiti progresivno oporezivanje. Prema njihovom stavu, rumunjska srednja klasa, “glavni kreator bogatstva”, nije dovoljno razvijena da podnese teret takvog fiskalnog sustava. Ako se Rumunjska želi pridružiti razvijenim zemljama zapravo treba odbaciti politike tih razvijenih zemalja. Pomalo bizarno, debate podsjećaju na one koje su se odvijale prije Drugog svjetskog rata, a ticale su se uvođenja socijalne države. I tada su se čule opaske kako je srednjoj klasi zapravo potrebna pomoć jer ne može podnijeti teret instaliranja države blagostanja.
Slabašni fiskalni sustav
Ovakvi opskurni argumenti o tome što Zapad predstavlja ne mogu sakriti puno važniji i pragmatičniji problem. A radi se o činjenici da Rumunjska ima jedan od najslabijih fiskalnih kapaciteta u Europi: i to ne samo u usporedbi sa zemljama zapadne Europe već i u usporedbi sa susjednim zemljama na istoku kontinenta. Naprimjer, 2019. godine proračunski prihodi su iznosili 14.6% BDP-a, dok je prosjek u Europskoj uniji 19.7%. Riječ je o najnižem udjelu u EU, a za primjer možemo istaknuti da u Hrvatskoj iznosi 21.7% BDP-a, a u Bugarskoj 20.2%. Ako se u priču uključe i socijalni doprinosi slika je ista. Ispred Rumunjske je jedino Irska, ali ona to duguje specifičnoj poziciji i politikama porezne oaze.
Usporedba s Bugarskom je znakovita. U prošlom desetljeću Bugarska nije zabilježila impresivne stope rasta poput Rumunjske. Međutim, porezni prihodi kao udjel u BDP-u su joj porasli i nadmašili one rumunjske. Rumunjske vlasti u proteklom periodu nisu bile u stanju da iskoriste visoke stope rasta za jačanje fiskalnih kapaciteta države. U takvom kontekstu strukturno slabih fiskalnih kapaciteta, izazovi koje su donijele pandemija i ruska invazija prijete da opasno ugroze ionako bijedne proračunske prihode. Posljedice bi mogle biti ozbiljne.
Državna potrošnja spada među najniže u Europi. Daleko zaostaje za zapadnim državama, ali i za onima u bližoj okolini poput Mađarske, Poljske ili Hrvatske. Europski prosjek u 2021. godini je bio 51.6% BDP-a, dok je u Rumunjskoj iznosio 39.9%. Ako usporedimo potrošnju sa spomenutim bližim zemljama, vidjet ćemo da je ona u Mađarskoj iznosila 47.9%, u Poljskoj 44.2% i u Hrvatskoj 49.2% BDP-a. Pogledamo li izdvajanje za obrazovanje koje predstavlja dobar indikator održivog razvoja, situacija nije nimalo bolja. Slabija je, opet, zbog svojih specifičnosti Irska, a Rumunjska se nalazi na pretposljednjem mjestu s 3.7% BDP-a. Rumunjski kapaciteti za ulaganje u održivi razvoj, infrastrukturu i socijalnu državu su strahovito ugroženi kroničnim manjkom sredstava.
S druge strane, slabašni fiskalni kapaciteti objašnjavaju i slab položaj Rumunjske u odnosu s međunarodnim kreditorima. Naime, iako su zemlje poput Mađarske puno zaduženije od Rumunjske, visina proračunskih prihoda im omogućuje da se zadužuju povoljnije i po značajno nižim kamatnim stopama nego Rumunjska. Posljedica takvih okolnosti su i stalni stand-by aranžmani s MMF-om koji blokiraju bilo kakvu autonomnu ekonomsku politiku. Kako bilježe u svojoj studiji rumunjski ekonomisti Cornel Ban i Alexandra Rusu, Rumunjska je od 1990. do 2013. potpisivala takve aranžmane u prosječnom ritmu od 2.5 godine, dok su Mađarska i Poljska to činile svakih 10 godina.
Neravnomjerna opterećnost
Jedan od razloga mršavog pritoka sredstava u državnu riznicu nalazi se i u slabim državnim kapacitetima za njihovo prikupljanje: glavno porezna agencija, ANAF, često se pokazala nedovoljno opremljenom. Oni koji se protive progresivnom oporezivanju često upravo te slabe kapacitete ističu kao glavni argument: prema njima, Rumunjska nema sposobnosti da se uhvati ukoštac sa svim nijansama i slojevima progresivnog oporezivanja. Iz ove perspektive, prednost proporcionalne stope nalazi se u njenoj jednostavnosti kojom rumunjska birokracija može baratati.
Ono o čemu se manje raspravlja u javnosti jest neravnomjerno porezno opterećenje. Kao i u većini europskih zemalja, glavnina proračunskih prihoda u Rumunjskoj dolazi od rada (doprinosi čine 31% prihoda) i potrošnje (26%). Međutim, kad se usporede prihodi od osobnog i korporativnog dohotka tu Rumunjska stoji znatno slabije. Naime, kako su rumunjski ekonomisti pokazali, zemlja spada u krug onih balkansko-baltičkih zemalja u kojima su porezi na dohodak i bogatstvo na pola razine onih u zemaljama EU s razvijenim redistributivnim sustavom. Tako se, na primjer, putem tih poreza u Švedskoj, Finskoj i Belgiji prikupi između 16 i 19% proračunskih prihoda, a u Litvi, Bugarskoj, Hrvatskoj i Rumunjskoj između 5 i 6%. Osobno i korporativno bogatstvo naprosto promiču ispod radara rumunjskog poreznog sustava.
Prilično je znakovit slučaj korporativnog oporezivanja. Rumunjska predstavlja kompleksan ekonomski okoliš koji uključuje velike multinacionalne kompanije, dobro povezane sa svjetskom ekonomijom i koje izvlače visoke profite. Međutim, oporezivanje ovih jakih igrača oduvijek je bila marginalna briga za rumunjske političke elite. Slično vrijedi i za privatno bogatstvo gdje su također zabilježeni značajni dispariteti u poreznom opterećenju. Porez na velike nekretnine, porez na dividende, veći PDV na luksuznu robu ili financijske transakcije, računovodstvene rupe u korporativnom porezu: sve su to teme koje sustavno izmiču javnoj raspravi u Rumunjskoj.
U tom smislu rasprava o progresivnom oporezivanju istovremeno predstavlja obećavajući početak, ali i priličnu frustraciju. Rasprava je u prvom redu usmjerena na dohotke od nadnica, a ignoriraju se najblatantniji primjeri fiskalne nejednakosti: u prvom redu flagrantna fiskalna popustljivost iskazana prema korporativnim akterima i vlasnicima značajne imovine čiji izvori prihoda nadilaze plaćeni rad.