Pokretači, volonteri i sudionici su zahvaljujući iznimnom naporu uspjeli skupiti dovoljan broj potpisa za referendum u Puli. Na samom referendumu će se odlučivati o izgradnji hotela i pratećih sadržaja na Lungomareu. Kako bi bolje razumjeli važnost cijelog procesa i odluke, Dean Duda, dijete Pule, priložio je kratku političko-sentimentalnu povijest grada. Ta priča o Puli kao metafori govori o svim našim gradovima na obali.
Iščekivana vijest vikenda zvuči jako dobro. Naime, Inicijativa građana Referendum za Lungomare preliminarno je obavijestila zainteresiranu javnost da je prikupljeno više od 11.000 potpisa, što je više nego dovoljno da se, nakon provjere validnosti, u Puli održi referendum koji bi trebao dati odgovor na, za ovu priliku sažeto, pitanje: “Jeste li za izmjenu Generalnog urbanističkog plana Grada Pule kojom će se u cijeloj zoni obuhvata važećeg Urbanističkog plana uređenja Lungomare ukinuti mogućnost gradnje hotela, drugih turističkih smještajnih kapaciteta i stambeno-poslovnih građevina?” Dakle, više od 11.000 građanki i građana Pule izreklo je gradskoj vlasti i privatnom kapitalu jednostavno i najsažetije moguće “Pitaj me za Lungomare!”. Pitajte nas, kao i one koji se neće složiti s nama, ali pitajte, red je da pitate.
Zahvaljujući iznimnom naporu pokretača, sudionika, volontera, njihovoj borbi i potrebi za najjednostavnijim pitanjem na svijetu koje građani bilo kojeg grada u demokraciji moraju postaviti vlasti, anything goes postmoderni gradonačelnik ili “Onaj koji reže tortu s naslovnicom svoje knjige o Vladi Gotovcu” mora postupiti kako zakon nalaže i raspisati referendum, dok istodobno politički akteri u gradskoj skupštini, uz nešto medijske pomoći, nisu kao neskloni razrješenju nagomilane napetosti novim izborima jer se, naravno, nadaju većem komadu skupštinsko-upravljačkog kolača. S obzirom na njihova afirmativna stajališta o hotelu na Lungomare (IDS-DDI, SDP i još poneki) i sudeći po eksplicitnim kolonijalnim nagnućima uredničke politike jedinog tiskanog lokalnog dnevnika, grad bi, ukratko, procvjetao kad bi se riješio platforme Možemo! i njezine ambivalentne uloge u vlasti i konkretne u gradskoj skupštini. Kamenčić u cipeli velikog iskoraka u novi identitet grada, kočničari napretka, poduzetničke klime i novih radnih mjesta, perfidni manipulatori (grmi urednički komentar na stranicama Glasa Istre, a zatim slijedi i ideja smjene predsjednice gradske skupštine koju izgleda namjerava pokrenuti jedan manjinski zastupnik i aktivni akter u slučaju Lungomare), kao i slične odrednice iz klasičnog repertoara za takvu svrhu.
Pula je metafora
Što je Puli Lungomare, odnosno što taj komad šetnice, šume, morske obale i plaža predstavlja gradu, u svim njegovim modernim formativno-migracijskim valovima i adekvatnom pamćenju/sjećanju, dulja je pripovijest. Točnije, pedesetak tisuća malih pripovijesti. Kako tko o njih zove koji dio – Ferijalni, Valsaline, Mornar, Valbianco, Gortanova, Školsko, Grotte di ovo ili ono, Tarzanica, Valkane, Valcane, Valle delle cane itd., ovako bez reda i smisla – posve je nevažno za grad koji se od svoga modernog ustoličenja hrani doseljenicima u valovima. Ali kako je i kad zemljište na kojemu se planira graditi hotel, u pretvorbi i privatizaciji postalo privatno, i kako su tekle projekcije idejnih zahvata od 2012. i 2016. do danas jest klasična (hrvatska) kratka priča od pet pohlepnih rečenica s poantom o javnom dobru. I to je važno za grad, neovisno o historijskoj projekciji trenutka i razloga u kojem su se nečiji preci (ili konkretno ljudsko biće na svom životnom putu) urezali u gradsko tkivo i kakva im je percepcija grada. A percepcija ima različitih, historijski paradoksalnih. Na primjer, klasično urbanističko silovanje negdje s početka 1970-ih u vidu asfaltiranja tadašnje Prvomajske (Via Sergia, Corso/Koršo, danas Sergijevaca, možda opet Prvomajske u klasičnom modelu historijskog usjeka, pamćenja i percepcije), danas ne izgleda daleko od svojevrsnog urbicida. I zato je zapravo važno: “Pitaj me za Lungomare!”
Jedna pripovijest od onih malih u zbroju od pedeset tisuća, i nešto plusa na to, zamišljena kao surogat potpisa zbog građansko-pravne nemogućnosti potpisa, osjećajem podudarna pjesmi “Navečer” kojom Adam Zagajewski otvara svoju krakowsku zbirku Povratak (Kasno navečer stižeš u svoj grad/ u mračne ulice, u crne mrlje prozora,/ u mračnu tišinu, mačkama što se skrivaju/ ispod automobila, snenim pticama na drveću, /a ipak ne znaš je li grad odsutan,/je li to grad kazne ili grad sjena, /da se možda ne ljuti na tebe, /ili je zapravo toliko ravnodušan/ da ne moraš postojati uopće. /Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadržava, /nitko ti ništa ne zabranjuje, ni za što ne moli…) mogla bi glasiti otprilike ovako.
Pula je metafora. Najprije kružni tok. U gradu je desetljećima postojao uglavnom samo jedan, onaj “na Punti”, i vjerojatno jedini u kojemu je vrijedilo pravilo, obrnuto od uobičajenog i općevažećeg, da vozilo koje ulazi u kružni tok ima prednost pred vozilom koje se kreće kružnim tokom (dolasci zdesna iz Šijane dok se napokon ne iziđe put Velog Vrha). I vrijedilo je dugo, gotovo do trenutka kad su grad preplavili kružni tokovi (što privremeni, što trajni, što privremeni koji postaju trajni), a među njma i onaj u Šijani, koji slovi za najveći u Hrvatskoj i neodoljivo podsjeća na neku instalacijsku realizaciju “Crvenih makova” Mihovila Pavleka Miškine. To da vi, koji već jeste u kružnom toku, propuštate one koji u njega ulaze jest metafora Pule. Prednost se daje onima koji prednost nemaju. To je pravilo, habitus grada. Koliko god prometno nelogično bilo, pristojnost je nalagala da ga se poštuje jer takva je bila prometna signalizacija.
Pula je metafora. Riva je otpočetka samo i dugo jedino industrijska. Tračnice neposredno uz rub, od željezničkog kolodvora ravno u “Uljanik”, trasa dovoza i odvoza, pa parkiralište, pokoja ribarska brodica. Nema šetnice, nema ni navike šetanja, ni klupica, riva nije mišljena za ljude. U postsocijalističkom nedefiniranom gradu koji se već desetljećima bori s vojno-industrijskim starcem od stotinu i trideset godina u sebi, ta unutarnja borba profilira njegov najnoviji habitus. Doduše, ACI marina (reklamno-prezentacijski: “smještena u samome srcu Pule i ujedno jedina marina na Mediteranu koja pruža jedinstven pogled na rimski amfiteatar”) još je u dekadentnom socijalizmu nagovijestila putanju, a onda se dogodio kapitalizam i IDS-DDI. A kako kapitalizam pohlepno računa s prostorom, za razliku od socijalizma koji je perspektivi računao vremenom, taj “obrat prema spacijalnosti” našao je svoju zlatnu groznicu i svoj Eldorado. Kad je napokon od “Uljanika” preživjelo samo “k”, jedino je još nebo preostalo kao granica kreativnoj turističkoj monokulturi. Jer takvo je pravilo (“Pula se vraća moru!”, najnoviji je slogan aktera uključenih u projekt nove rive, dok tračnice zeleno-tranzicijski iščekuju električni tramvaj), i način života, a pristojnost nalaže da se to poštuje.
Pula je metafora. Napokon, gradske plaže. Počevši od Valsalina duž Lungomare do Valkana, a onda (ako netko baš hoće jer ukusi su različiti) prema Stoji, nižu se najbolje gradske plaže na Jadranu. Naglasak je naravno na gradske i javne, i onih par mjeseci kad je kupanje moguće. Ostalo vrijeme godine Lungomare je gradsko šetalište s kojeg se vidi početak urbanistički domišljene, pomno planirane i davno izvedene turističke zone od “Splendida” preko “Zlatnih stijena” do hotela na Verudeli, a sve u nastojanju da se turizam nekako smjesti odmah uz more, u ambijent šumovit, miran i prikladan u odnosu na industrijsko-vojnu kralježnicu grada, a da se grad do neke prihvatljive mjere i distance, s Vidikovca i Verude postupno širi prema njemu. Danas bi takva koncepcija bila najbliža idejama održivog razvoja.
Potpisi kao putokaz
I onda je nekom palo na pamet da baš na tom šetalištu, na mjestu starog kamenoloma (zatvorenog konačno 1955.), pored novijeg nogometnog igrališta, preko puta gradskog kupališta Valkane, sagradi hotel. Ali takva su pravila, vlasništvo i način života, a hotel od 24.000 kvadrata bi revitalizirao prostor, sa svojih 180 soba i isto toliko parkirnih mjesta u garaži od 6000 kvadrata na tri etaže. Uz šetalište i javne gradske plaže jer grad profilira novi monokulturni habitus i grabi naprijed.
Pula je metafora. Negdje u prvoj polovici 1990-ih, u sveopćoj pobjedi, još jednoj mitske svijesti koja ponovno ne razumije arbitrarnost jezika i broji svijet od svojom voljom uspostavljene godine nulte, Pula je preimenovala i prerasporedila nazive svojih ulica. Nije samo obali uskraćen maršal Tito (kojemu su naknadno dodijelili obližnji park kao jedino mjesto godišnjih antifašističkih rituala) da bi ga zamijenila Riva, nego baš temeljito u historiografskoj fikciji različitih trajanja grada pa su prosječno obaviještene građane dočekala brojna iznenađenja u obliku polja, rimskih vojnika i sličnih znamenitih distinkcija. Promijenjeni su i nazivi osnovnih škola i pulske gimnazije. Preživio je samo Tone Peruško. Branko Semelić i Vladimir Gortan, na primjer, nisu. Jedino preživjelo i obnovljeno kino nazvano je “Valli”, prema Alidi koju je Duce volio gledati koliko i Tito Borisa i Batu, a i ona njega valjda jednako koliko svojedobno i Boris i Bata druga Tita. Grad se vratio i svome žuto-zelenom starom grbu (lokalno-historijski: jaja i radič, takvi su dresovi NK Istre 1961) i u tim su bojama kasnije izrađeni dvojezični natpisi uličnih ploča.
Međutim, primijećeno je nedavno da dvojezične ploče s nazivima ulica koje nisu pričvršćene na fasade zgrada nego pred njima ili ispred njih na neizgrađenom dijelu ulice na stupovima, otkrivaju licu ulice i prolaznicima samo hrvatski natpis, a zakriven talijanski kojemu u takvoj podjeli i poziciji pripada zapravo naličje ploče. Grad je odlučio ispraviti pogrešku i zaokrenuti problematične ploče za devedeset stupnjeva kako bi njihova dvojezičnost došla do izražaja. Dakle, za tristotinjak tisuća kuna, natpisi na hrvatskom i talijanskom sad su jednako čitljivi, doduše ovisi s koje strane prilazite, samo što određeni stvaraju priličnu konfuziju u smislu smjera kojim je položena ulica i na što se ploča s nazivom zapravo odnosi. Ali suživot/convivenza ima svoja pravila i red je da ih život poštuje, to je, naime, habitus grada i svih njegovih ravnopravnosti u trajanju historijskih usjeka.
Referendum je, naravno, prvi korak. Njegov ishod bit će drugi. Historijski usjeci, percepcija i ideje o razvitku grada, logično, raznoliki su. Ulog je velik i važan. A Pula je posljednjih desetljeća naviknuta na kontinuitet gubitaka (“tvoji porazi nisu na tebe zaboravili”, rekao bi Zagajewski) i rijetko kakav dobitak. Pukotine u identitetu grada ne mogu se pokrpati monokulturnim rješenjima jer grad nije kulisa za uprizorenje ljetne ili pak priželjkivane produljene turističke sezone. Grad su ponajprije ljudi koji u njemu žive i zadnja mora biti njihova. U tom je smislu tih više od 11.000 potpisa izniman dobitak, gotovo krucijalan za perspektivu grada. Demokratski kapital koji brojka donosi i ono što iz nje proizlazi pokazuje snagu na koju mora računati svatko tko ubuduće namjerava poduzimati nešto slično. A ako se počne na mjestu starog kamenoloma preko puta Valkana i načme Lungomare, mogao bi uslijediti, točnije: uslijedit će, domino efekt, a onda “addio Pola” i “daske za lijes, maske za ples”. Opasnosti tog prvog koraka su prepoznate i savršeno pojašnjene, a tih više od 11.000 potpisa služi kao putokaz i pogled unazad u što smo pretvorili gradove na Jadranu i u što ćemo ih još radikalnije pretvarati, osobito ako u njima vlada šutnja i ako građani, kao što su u Puli, ne prozbore dovoljno glasno: “Pitaj me za…!” Zato vrijedi ponoviti: ulog je vrijedan i važan. Ulog je grad.