Politički tjedan na izmaku u Hrvatskoj obilježila je takozvana splitska seksualna afera. Sadržaj je svima poznat i nema ga potrebe ponavljati, a epilog ćemo saznati za osam dana kad su na rasporedu izvanredni lokalni izbori u Splitu koji su bili i povod za “proizvodnju” afere. Posve je jasno da je riječ o djelu obavještajnog podzemlja ili, sudeći po nespretnosti izvedbe, stranačko-nepotističkom angažmanu “malog koji zna na internetu”. Tu je nespretnost “abolirala” naivnost meta diskreditacije, ali prije svega reakcija političke, “stručne” i medijske javnosti. Upravo ćemo se na tu reakciju kratko osvrnuti jer ona prilično indikativno govori o mizernoj razini našeg političkog života.
Političko-medijski odjeci “afere” su od prvog dana bili strogo definirani uredničkom opremom “ekskluzivnog” članka u Večernjem listu i prvim reakcijama splitskih političkih oponenata. Osim raširene pretpostavke po kojoj je sama “afera” proizvod djelovanja dijela tih istih oponenata, odjeci su bili uglavnom sačinjeni od nepronične mreže različitih disklejmera i moralističkih snebivanja. Varirale su jedino procjene političko-ljudskih kapaciteta “prokazanih” meta, Luke Baričića i Bojana Ivoševića. Neki su “aferu” smatrali dokazom da ne mogu sudjelovati u vođenju grada, a drugi da je riječ o privatnom ekscesu koji ih svejedno delegitimira. I tako je trajalo nekoliko dana dok se nisu počele pojavljivati suvislije reakcije. Te su reakcije bile prije svega usmjerene na izostanak moralno i zakonski spornog sadržaja “afere” i na izostanak profesionalno-moralnog standarda u novinarskoj objavi samog sadržaja. Najveće i nužne iskorake u tom smjeru su učinili Vladimir Matijanić na Indexu i Viktor Ivančić u Novostima koji su prokazali bijedu i licemjerje medijskog proizvodnog aparata.
Na tragu njihova presudnog “čišćenja terena” valja se zapitati zašto su političko-medijski odjeci zadobili takav oblik. Odakle se pojavio stanoviti moratorij na zdravorazumsko sagledavanje situacije? Zašto su se na istoj strani pronašli ljudi sasvim različitih političkih orijentacija i kredibiliteta? Važan dio odgovora leži u prevladavajućem žanru političkog života u Hrvatskoj. A taj se žanr sastoji od jednostavnog obrasca: politički život je sačinjen od afera, a preživljavanje i pravo na sudjelovanje u takvom životu stječe se moralističkim distanciranjem. I ništa više u tom životu ne postoji. Osim europskih fondova, branitelja i Mate Rimca. Velika većina političkih aktera i oblikovatelja javnog mnijenja, kao i ambicioznijih korisnika društvenih mreža, refleksno obitava u takvom žanru i naprosto ne može drukčije.
Sukladno tom žanru, karijera ili sudbina svakog političara dijeli se na dvije faze: prije i poslije neminovne (prve) afere. Nekoga afera košta političkog života, netko je uspije “preživjeti”, a netko je naprosto otporan na to i još ljudi glasaju za njega, što našem mejnstrim političkom komentarijatu predstavlja strašnu glavobolju i nerješivu enigmu. Programi, stavovi, nedajbože klasni interesi – sve je to samo nužan i manje nužan dekor pravog političkog života koji se odvija samo u aferama. A takav žanr diktira i recept za razvojni i društveni uspjeh: što bude manje afera to ćemo biti ekonomski razvijeniji i politički kulturniji. Kad se nađe u takvoj slici svijeta čovjek bi sve dao za najrudimentarniju marksističku analizu netalentiranog partijskog apartčika iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
I zato na ispitu koji su pred Baričića i Ivoševića stavili “Aleksandra” i “Milica” nisu pali oni nego naša političko-medijska zajednica koja zna samo gristi na “aferične” ješke i misli da će sve biti bolje nakon “posljednje afere”. Jugoslavenski socijalizam se nikada nije ni približio ovakvom jednoumlju.