U Mostaru je opet devastirano Partizansko groblje, spomenik palim hercegovačkim borcima iz Drugog svjetskog rata i jedan od arhitektonski najznačajnijih i najljepših spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi. Projektirao ga je početkom 1960-ih Bogdan Bogdanović, sam učesnik NOB-a, naš veliki arhitekt, gradonačelnik glavnog grada socijalističke Jugoslavije od 1982. do 1986. Iako je Partizansko groblje sistemski devastirano već trideset godina, ovaj put je iživljavanje doživjelo novu razinu. Svih je 700 (ili 630, brojka je manje bitna) kamenih ploča u obliku posječenih stabala s imenima mostarskih partizana porazbijano i uništeno.
Sada slijedi policijska istraga. U ranijim sličnim situacijama, policijske istrage nisu urodile plodom i upravo je nedjelovanje policijskog aparata bitan faktor u cijelom mostarskom slučaju. Sloboda koju su rušitelji Partize, kako Mostarci tepaju ovom spomeniku, imali prošlih godina kad su tek parcijalno devastirali spomenik, omogućila im je da dovrše svoj posao ovaj put do kraja. Takvu slobodu im je omogućio HDZ BiH i Dragan Čović koji suvereno vladaju tim dijelom grada i države. Kako je famozna “istraga u tijeku”, ostaje nam da pokušamo sami rekonstruirati mostarski slučaj prije nego kantonalni MUP odradi svoj posao. Ovaj zadnji pohod je očito pomno planiran i organiziran i uključivao je nemalo i pomno instruirano ljudstvo. Mediji koje kontrolira HDZ BiH uključujući njihove direktne i indirektne trbuhozborce na društvenim mrežama forsiraju tzv. false flag tezu o rušenju Partize. Prema toj tezi, rušenje Partizanskog groblja je osmišljeno da bi napakostilo hrvatskom korpusu i njihovoj političkoj stvari u jeku jedne od najvećih političkih kriza u postratnoj BiH koja je nastala kao rezultat izostanka dogovora bošnjačkih i hrvatskih političkih predstavnika oko izbornih pravila i zakona. False flag teza nije ništa novo u (post)ratnoj BiH. Koristila ju je propagandna mašinerija Vojske RS-a, a i HVO-a. Ako se dobro sjećam, koristio ju je upravo Slobodan Praljak u svojoj obrani pred Haškim sudom tvrdeći da su Muslimani srušili Stari most. Moja hipoteza je pritom nešto jednostavnija: Partizu je srušila skupina građana koja na svojim prostorijama ima mural sa slikom jednog od promotora false flag teze kod Hrvata, Slobodana Praljka. Ali teze i hipoteze ostavljamo istražnim organima, zadržavajući, s punim pravom, dozu nepovjerenja prema ishodu te istrage.
Rušenje Partizanskog groblja, međutim, nije samo pitanje policijske procedure i ustaške subkulture u ovom gradu. Ono je otvorilo i neke druge teme i probleme. Iz mnogo je očišta ovih dana napisano komentara i plasirano izjava. Iako se na prvi pogled čini da su svi ti komentari unisoni i da dijele jedno te istu antifašističku poziciju, riječ je zapravo o prilično šarolikim perspektivama, kao što je šarolik i današnji antifašizam. Savezi proistekli iz Drugog svjetskog rata, obično će u arhaičnoj terminologiji zazivati velike bitke i partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu i tražiti isti takav elan, pristup i požrtvovnost danas. Njihove poruke kao da odzvanjaju svim tim lokacijama uništenih i zapuštenih monumentalnih spomenika NOB-a od Papuka preko Petrove Gore do Mostara. Odzvanjaju, a onda se izgube u protoku vremena u kojem takav tip poruka nema gotovo nikakvu političku funkciju, a kamo li da padne na plodno tlo. Drugi su liberalni intelektualci s tropima poput “civilizacijske tekovine antifašizma.” Pod nju se lako ugura sve i svatko! Dovoljno je javno deklarirati taj antifašizam bez ikakve ili iz vrlo apstraktne referentne točke i već ste dobili legitimitet antifašista pa makar bili bijedni politikanti poput Fadila Novalića ili Željka Komšića kojima je taj antifašizam tek paradna figura kojom će pokazati da su, eto, bolji/civiliziraniji od svojih političkih suparnika.
Treći smo mi, lijevi melankolici. Pozicija koju su možda najbolje recentno artikulirali Jovana Kolarić vezano za ovaj zadnji mostarski slučaj te Stefan Gužvica povodom vraćanja imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Umjesto ponavljanja njihovih argumenata i naoko provokativnih poruka (“Partizansko groblje ne treba obnavljati”, “Zagrebu ne treba vratiti Trg maršala Tita”), na tom tragu bih htio i privatizirati ovaj tekst, jer se u lijevoj melankoliji izmjenjuju naše političke, ali i privatne emocije i traume. Ja sam jučer raskrstio s Mostarom! I to sam uradio simbolički odlaskom na taj prosvjedni skup na kojem sam bio jedan od najmlađih sudionika. Raskrstio sam ne samo zato što ne želim imati više veze s gradom u kojem neoustaška mladež na povodcu HDZ-a sistemski uništava grobna mjesta revolucionara čije ideje baštinim, ili još konkretnije i privatnije, u kojem su oskrnavili grob člana moje šire familije, nakon što su mu već oduzeli ulicu ranih 1990-ih. Naime, ne želim imati nikakve veze ni s toksičnim političkim kontekstom kojeg je uništavanje Partize direktan proizvod, ali i povod za nove sukobe između hrvatske nacionalne reakcije i bošnjačkog nacionalizma koji se vješto skriva iza koncepta građanske države čiji je bitan dio i paradni antifašizam. Ne pristajem na takvu alternativu jer nema veze s onim za šta su se borili mrtvi na Partizi, iz svih “naroda i narodnosti”. Ne pristajem na takav izbor jer je zapravo nacionalistički. To nije antifašizam! Zdravo.