Nakon velikog prosvjednog vala u Albaniji u ožujku, prosvjedi protiv rastućih cijena goriva i prehrambenih proizvoda prošlog tjedna ponovno su krenuli, a vlada i opozicija se iz petnih žila trude diskreditirati prosvjednike. Arlind Qori piše o siromaštvu u Albaniji, uzrocima trenutne krize i mogućoj pojavi novih političkih snaga.
Trenutna ekonomska kriza posebno je osjetna u Albaniji, jednoj od najsiromašnijih država u Europi. Prema službenim podacima, 10% albanskog stanovništva živi u uvjetima apsolutnog siromaštva, dok 33% živi ispod razine relativnog siromaštva. U usporedbi s 2021., cijene goriva porasle su za gotovo 50%, dok su se cijene žitarica i drugih prehrambenih proizvoda povećale za 20-30%. Taj porast cijena, koji je većinom posljedica inflacije cijene transporta, posebno je poguban u siromašnoj državi poput Albanije u kojoj je prosječna obitelj čak i prije krize trošila 41% prihoda na hranu (za usporedbu, prosječni građanin Europske Unije troši samo 13% prihoda na hranu). Iako vlada tvrdi da je kriza nuspojava rata u Ukrajini, njezin utjecaj u Albaniji ima više veze sa strukturom ekonomije i pro-oligarhijskim ponašanjem države.
Prodana nafta
Albanija ima jedno od najbogatijih naftnih polja u Europi, Patos-Marinzë, gdje se godišnje proizvede otprilike 1,5 milijun tona sirove nafte (rekordna količina nafte od 2,25 milijuna tona proizvedena je 1974., za vrijeme birokratskog socijalizma). Albansko gospodarstvo koristi manje od 0,6 milijuna tona nafte godišnje, što znači da Albanija ima kapaciteta da bude samodostatna proizvođačica nafte. Industrija proizvodnje i prerade nafte bila je pod državnom kontrolom sve do 2000-ih. Manjak investicija, zastarjela tehnologija i, najvažnije, kontinuirana pljačka doveli su do nagle privatizacije industrije. Kanadska kompanija Bankers Petroleum (koja je 2016. prodala svoje dionice kineskoj kompaniji Geo-Jade) 2004. je privatizirala najveća naftna polja i od tada kontrolira više od 90% proizvodnje sirove nafte u Albaniji. Gotovo istovremeno, 2008. privatizirana je i glavna rafinerija nafte u gradu Ballsh koja je pripala lokalnom oligarhu s mutnim vezama u Azerbejdžanu. Ove privatizacije dovele su do uništenja rafinerije u Ballshu 2021. i do monopolističkih praksi kompanije Bankers Petroleum, štetnih po okoliš. E-mail koji je procurio u albanski tisak pokazao je da se američki veleposlanik u Tirani umiješao u tekuću istragu o Bankers Petroleum 2015., prije nego što su Kinezi preuzeli kompaniju. K tome, Bankers Petroleum već godinama prijavljuje gubitke i ne plaća porez na dobit od 50%, već samo godišnju rentu od 10%. S druge strane, uništenje rafinerije u Ballshu dovelo je do potpune ovisnosti albanske ekonomije o uvoznoj nafti. Taj sektor kontrolira kartel oligarha koji određuje cijene bez trunke kompeticije. Stoga Albanija proizvodi sirovu naftu koju ne rafinira i ne koristi, već za svoje potrebe uvozi naftu.
Prosvjedni val
U ožujku se dogodio prosvjedni val kao odgovor na rastuću krizu, na iznenađenje vlasti. Sve je počelo na društvenim mrežama, a za nekoliko dana tisuće ljudi su prosvjedovale zbog rastućih cijena i indiferentnosti vlade. Iz tog mnoštva može se izdvojiti nekoliko političkih i ideoloških snaga u tihoj borbi za hegemoniju. Na jednoj strani bili su članovi raspadajuće Demokratske stranke Albanije i pregršt reakcionara koji su uvijek skloni teorijama zavjere (antivakserskim, kao i onim o Sorosu). U sredini su bili NGO liberali, koji su optuživali vladu za korupciju, ali uglavnom nisu adresirali koliziju interesa vlade i oligarha. Na lijevoj strani bili su aktivisti Organizata Politike, koji su isticali strukturne probleme deindustrijalizirane ekonomije i pro-oligarhijsko ponašanje države i vladajuće klase. Nekoliko tjedana tisuće ljudi su se okupljale ispred sjedišta vlade, koju su na kraju natjerali na blage ustupke.
Vlada je prvo pokušala diskreditirati prosvjednike tvrdeći da nisu osjetljivi na sudbinu Ukrajinaca i da igraju Putinovu igru, odnosno nasjedaju na njegov plan da unese razdor među NATO saveznike. Paralelno s prosvjedima vlada je organizirala nekoliko marševa solidarnosti s ukrajinskim narodom, pokušavajući suprotstaviti brigu za ratne žrtve „sebičnim“ prosvjednicima. Međutim, čini se da joj to nije uspjelo, posebno jer tijekom ekonomskih prosvjeda nije zauzet geopolitički stav, a neki prosvjednici su čak dolazili s ukrajinskim zastavama, pokazujući da su solidariziranje s napadnutom državom i prosvjedovanje protiv korupcije u Albaniji dio iste borbe. Kako su prosvjedi jačali, vlada je poduzimala bojažljive korake kako bi ublažila neke od najgorih posljedica krize. Osnovala je Odbor za transparentnost kako bi kontrolirala cijene goriva i prehrambenih proizvoda. Drugo, podigla je minimalnu plaću za 15 eura i uvela tromjesečnu kompenzaciju od 15-20 eura za umirovljenike i druge ranjive društvene skupine.
Za većinu ljudi ove mjere nisu bile dovoljne. Na primjer, velik dio albanskih umirovljenika dobiva samo 60-80 eura mirovine, što znači da se moraju oslanjati na rodbinu kako bi preživjeli. S druge strane, ekstra prihodi koje vlada dobiva od oporezivanja potrošnje (Albanija ima paušalni PDV od 20%) zapravo su, zbog inflacije, veći od izvanrednih izdataka socijalnu zaštitu. Štoviše, u usporedbi s drugim balkanskim državama, izvanredni izdaci za socijalnu zaštitu albanske vlade daleko je niža ukoliko se gleda njezin udio u BDP-u (samo 0,3%, u usporedbi s 3,6% u Makedoniji i 2% BDP-a u Srbiji).
Emigracija ili promjena?
Odbor za transparentnost, koji se navodno bavi kontrolom cijena, u osnovi funkcionira kao legalni kartel koji samo provodi zahtjeve uvoznika nafte. Cijene kruha i drugih prehrambenih proizvoda rastu nebu pod oblake. Rastuće siromaštvo stanovništva potiče daljnje nezadovoljstvo. Prošli tjedan započeo je drugi val prosvjeda: pojavilo se nekoliko stotina prosvjednika, u organizaciji Organizata Politike. Međutim, na društvenim mrežama vodi se velika kampanja laži i reakcionarnih floskula iza koje stoje pristaše vlasti, ali i pristaše Demokratske stranke koja strahuje za svoju poziciju zbog pojave novih političkih snaga koje bi je mogle baciti na marginu političkog sustava.
Vladajuća Socijalistička stranka trenutno se čini sigurnom u svoju moć, pored slabe Demokratske stranke koja većinu energije usmjerava na suzbijanje novih političkih i društvenih snaga koje bi mogle doći na čelo opozicije. Edi Rama si nastoji stvoriti groteskni profil svjetskog vođe tako što posjećuje Kijev i daje ratoborne izjave. Za to vrijeme domaći oligarsi ekstremno profitiraju od krize, privatno-javnih partnerstava i rasta sektora građevine financiranog novcem iz organiziranog kriminala. Većina Albanaca smatra emigraciju jedinim načinom za izlazak iz krize, siromaštva i ekstremne eksploatacije. Ipak, rastuća potreba čitavog društva za političkom i ekonomskom promjenom artikulirana je snažnije nego ikada.