Sutra se u Republici Hrvatskoj obilježava Dan antifašističke borbe. Pod “obilježavanjem” prvenstveno se misli na to da je riječ o državnom prazniku i da je 22. lipnja neradni dan. Politički “olakotna” okolnost samog praznika je datum: praznik pada na sam početak ljeta i služi prvenstveno za spajanje s vikendom koje funkcionira kao mini godišnji odmor u iščekivanju onog “pravog”. Kako onima koji ga koriste za putovanja i izlete, tako i onima kojima takav tip potrošnje spada u ekstravaganciju. Ta “olakotna” okolnost u priličnoj mjeri potiskuje političke i ideološke tenzije koje sam praznik može izazvati.
Pesimisti će se zaustaviti već na ovoj procjeni: u kakvom to društvu živimo ako Dan antifašističke borbe može izazvati tenzije? Pitanje je legitimno, ali reakcija koju podrazumijeva – političku letargiju i kulturpesimizam – neće tom samom društvu isuviše pomoći. Naime, sam odabir 22. lipnja kao Dana antifašističke borbe, i to u režiji Franje Tuđmana, bio je u funkciji stišavanja tenzija. Konkretnije, taj je datum zamijenio jugoslavensku inačicu – Dan ustanka naroda Hrvatske – koji se obilježavao 27. jula. Naime, taj je datum pod narodima Hrvatske podrazumijevao i srpski i hrvatski narod, s tim da je u konkretnom ustanku “etničku prevlast” imao srpski. I samim tim u novim okolnostima nije bio održiv i izabran je “čisto” hrvatski datum u povijesti antifašističkog ustanka – odlazak sisačkih partizana u šumu Brezovica.
Ovisno o trenutnoj političkoj atmosferi, desnica se manje ili više angažirano, očitovala i o tom datumu. U tim su očitovanjima dominirale uglavnom posprdne opaske: bila je riječ o izletu u šumu i na taj izlet su se okuražili tek kad je Njemačka napala Sovjetski Savez. Takve opaske, naravno, može izgovoriti samo netko tko bi se 22.6.1941. ugodno osjećao u centru Zagreba. Što se tiče jugoslavenskog pandana, 27. jula, njega danas obilježavaju samo institucije srpske zajednice u Hrvatskoj, što desnici služi kao “dokaz” kontinuirane srpsko-komunističke agresije koja traje već 100 godina. To što su ti ljudi ustali protiv pokolja koje su vršili njihovi politički preci ne uzima se u obzir: riječ je valjda u povijesno i politički neutralnom okviru.
S obzirom na povijest i motivaciju nastanka sutrašnjeg praznika, ne čudi što on polako počinje sve više sličiti na jedan kalendarski susjedni mu praznik. Naime, Dan antifašističke borbe je integriran u blok onih “civilizacijskih” datuma za koji svatko ima spremnu prikladnu floskulu, a oni nezadovoljni tim statusom će eventualno raditi na taj dan kao da nije praznik. Ušao je u praznički žanr komemoracija davne prošlosti iz kojih su, navodno, iščezli svi politički momenti i naprosto nam kultura kao takva nalaže da ih ne maknemo. Drugim riječima, antifašizam je postao dio (ne)željene kulturne baštine. I zbog toga on sve više nalikuje spomenutom susjednom prazniku – Tijelovu. Gotovo nitko u državi ne zna što je točno Tijelovo i što se taj dan obilježava. Zna se da je dio naše (kršćanske) tradicije i da nudi priliku za “spajanje”. Ove godine su u priličnoj mjeri izostali i oni standardni novinski članci naslovljeni otprilike – evo što je zapravo Tijelovo? Čini se da ista sudbina čeka i Dan antifašističke borbe.
Ne treba previše oko toga očajavati. Dane koji podsjećaju na slavnu povijest narodnooslobodilačke borbe nećemo oživjeti angažiranijim i preciznijim tumačenjem tih epizoda. Oživjet će ih suvremene politike koje će se zasnivati na istim političkim vrijednostima. Sve dok hrvatski nacionalni identitet bude nenadmašna politička vrijednost u zemlji osuđeni smo na razna “tijelova”.