Kao i u većini država i u Sloveniji traju žustre rasprave o najispravnijoj metodi (de)regulacije cijene goriva. Ključnu ulogu u tim raspravama ima zaziv tržišta. Međutim, tržišta nema jer u praksi postoji gotovo pa monopol. A očito, zbog ustrajavanja na fosilnom gorivu i podilaženju proizvođačima, nema ni budućnosti.
Dugi redovi automobila ispred benzinskih postaja, nedostatak goriva na pojedinim postajama i bijes javnosti obilježili su društveni život u Sloveniji proteklih dana. Gorivo je postalo glavna tema nakon što je novi premijer Robert Golob najavio promjenu režima regulacije cijena motornih goriva, čime su benzin i dizel poskupjeli za oko 10%.
Svi se još dobro sjećamo vremena kada smo rezervoare punili gorivom po cijeni jednog eura za litru. Nedugo nakon toga, kako je potražnja za naftnim derivatima naglo pala tijekom pandemije pale su i cijene. Naftna industrija odgovorila je smanjenjem proizvodnje, ali brzi oporavak ekonomske aktivnosti nije pratila razina proizvodnje; visoke cijene donose visoke profite naftnom poslovanju. Naime, planiranje proizvodnje sirove nafte je – posebice nakon naftnih šokova 1970-ih – ključno političko i privredno pitanje u kojem glavnu riječ imaju Sjedinjene Američke Države. Istodobno, inflatorni pritisci su pogoršani ratom u Ukrajini s obzirom na to da je Rusija važan dobavljač energije.
Deregulacija
Vlada Janeza Janše pokušala je u proljeće – pred parlamentarne izbore – prilično opsežnim zahvatima ograničiti rast cijena energenata, kako struje tako i motornih goriva. Slovenija je prije dva desetljeća bila među onim europskim zemljama koje su najduže zadržale regulirane cijene goriva: prvu deregulaciju duž autocesta provela je centristička vlada Mira Cerara, a “slobodno” oblikovanje cijene diljem zemlje uvela je Janšina vlada prije manje od dvije godine.
Deregulacija je rezultat dugotrajnog pritiska privatnih vlasnika Petrola kako bi narasla dobit tvrtke, što bi povećalo dividende i cijenu dionice – potonje bi omogućilo “konsolidaciju vlasništva” i učinilo Petrol aktraktivnom metom za međunarodni krupni kapital.
Zbog ponovno uvedene Janšine metode regulacije cijena u cijeloj zemlji, trgovci naftom tražili su visoke naknade iz državnog proračuna – što im je Vlada obećala. Međutim, regulacija istovremeno subvencionira strane autoprijevoznike koji kupuju gorivo na graničnim benzinskim postajama i zbog toga je, između ostalog, nova Vlada odlučila promijeniti regulatorni režim.
Benzinska ekonomija
“Nažalost, tržište izvan autocesta ne funkcionira.” Premijer Golob je tako pompozno najavio promjene, iako ova izjava nema smisla. Nova metoda regulacije po kojoj trgovci mogu slobodno određivati cijene na autocestama, dok će one van autocesta biti drukčije regulirane, podigla je cijene benzina i dizela za oko 20 centi po litri.
Promijenjenom metodom regulacije, koja ograničava trgovinske marže samo na onim benzinskim postajama koje nisu uz autoceste, Vlada je željela postići balans između različitih interesa. Potrošači mogu jeftinije točiti gorivo van autocesta (ovo očito ne funkcionira), državni proračun je manje opterećen (prihodi od trošarina i poreza na dodanu vrijednost od prodaje goriva bitan su dio prihodovne strane proračuna), a trgovci gorivom mogi zaraditi “poštene” profite (osobito uz autoceste od tranzitnog prometa koji se povećava tijekom godišnjih odmora).
U isto vrijeme, iako je predana zelenoj tranziciji – za koju trenutno nedostaje najmanje 9 milijardi eura do 2030. – Vlada je odustala od nameta za zaštitu okoliša, a potom je popustila prijevoznicima i privremeno ukinula druge namete na dizel premda se radi o prljavom gorivu.
Monopol
Tržišna ekonomija benzina dr. Goloba unatoč balansiranju ne može zadovoljiti suprotstavljene društvene interese, pa naravno naginje u smjeru kapitala odnosno najjače frakcije kapitala. Tržište motornih goriva ni blizu ne funkcionira izvan mreže autocesta. “Ne funkcionira” barem u smislu neoklasične ekonomije, odnosno jednostavno rečeno po formuli – konkurencija, koordinacija ponude i potražnje, uspostavljanje ravnoteže. Međutim, funkcionira u smislu da je slično mnogim tržištima (potrošne robe) u kojima pojedini kapital dobiva ovu ili onu prednost, što mu donosi iznadprosječnu dobit.
Većinu prodaje u Sloveniji kontrolira Petrol, koji zauzima oko 70% tržišta naftnih derivata. Zajedno s drugim najvećim dobavljačem, austrijskim OMV-om, ostvaruju tržišni udjel od oko 90%. Uz to, OMV se čak povlači jer će mađarski MOL zajedno s hrvatskom INA-om preuzeti njihovih 120 benzinskih postaja diljem zemlje. Ukratko, tržište je visoko koncentrirano, praktički monopolizirano. Da bi ono funkcioniralo – kao što su politički dužnosnici obećali tijekom deregulacije – trebao bi nam ulazak novih dobavljača, koji bi morali instalirati stotine benzinskih postaja, jer je lokacija ključna u ovom poslu: osim tržišnog monopola, i sama lokacija omogućuje rentu.
Petrol je najveća slovenska energetska tvrtka, najveći uvoznik i najveća tvrtka po prihodima. Grupa Petrol prošle je godine ostvarila rekordne poslovne rezultate, povećavši neto dobit za čak 72%. Energetska kriza i visoke cijene koje ona donosi velika su prilika za visoke profite naftne industrije. Dobar dio bit će raspoređen u obliku dividende među vlasnicima grupiranim u tri tabora: državi koja kontrolira dobrih 20 posto, a neizravno oko 30 posto, financijskim ulagačima koji posjeduju nešto manje od 40 posto te malim dioničarima koji zajedno prelaze 20 posto udjela. Među njima je i bivši ministar zaštite okoliša (!) Andrej Vizjak koji je prigodno kupio veći paket dionica neposredno prije deregulacije cijena.
Manipulacija?
Petrol najveći dio prihoda ostvaruje od prodaje naftnih derivata, petinu od prodaje robe široke potrošnje (tu postoji i pravno-politički monopol nastao radničkim zatvaranjem dućana nedjeljom kada benzinske postaje mogu normalno raditi), te ostatak od prodaje ostalih energenata i ostalih usluga. U području naftnih derivata Petrol je vertikalno integrirana tvrtka koja se bavi preradom, skladištenjem te veleprodajom i maloprodajom. Jasno je, dakle, da ima veliku moć i utjecaj. Usput je ojačao moć i imidž suosnivanjem ekološke nevladine organizacije koja promiče zelenu tranziciju – naravno isključivo iz perspektive pogodne za poslovanje i korist kompanije.
Unatoč tome, Petrol u Sloveniji zapošljava tek nešto više od 3.000 ljudi jer je velika većina njegovih benzinskih postaja pod franšizom, odnosno prepuštena vanjskim suradnicima. Takav sustav snažno utječe na radnike koji su značajno slabije plaćeni od zaposlenih u matičnoj tvrtki, a uvjeti rada su im i teži. Njihovo sindikalno organiziranje je zbog rascjepkanosti vrlo zahtjevno, gotovo nemoguće, što je pokazao jedan od sindikalnih pokušaja prije desetak godina.
Nakon što su se ispred benzinskih postaja počeli gomilati redovi prije poskupljenja na mnogim mjestima je goriva nestalo što je pobudilo sumnje i optužbe na račun trgovaca naftom. Ne bi bilo neobično da je takva isporuka goriva planirana jer su trgovci s potpuno istom robom sljedeći dan zaradili mnogo više. No, i drugo objašnjenje je jednako problematično: činjenica da Petrol nije bio u stanju logistički izdržati navalu ukazuje na krhkost tzv. lean poslovnih modela. Oni su optimizirani za maksimalno smanjenje troškova, ali nisu otporni na najmanje udarce. Zbog potencijalne tržišne manipulacije, pompu sada pokreću pravobranitelji tržišnog natjecanja i liberalni mediji, što samo ukazuje na njihovu kratkovidnost ili čak sljepoću.
Ništa bez intervencije
Petrol je dakle lokalna inačica fosilnog kapitala koji zbog uloge nafte u globalnoj akumulaciji kapitala ima nevjerojatnu snagu i visoku isplativost. Petrol je također – kao što je to i inače slučaj u svijetu – integriran s državom i unatoč jasnim upozorenjima vezanim za klimatski kolaps, nastavlja ulagati u proizvodnju i potrošnju fosilnih goriva.
Prema nedavnoj studiji, kako bi se zadržala polovica šansi da globalno zatopljenje ne prijeđe +1,5 °C do kraja stoljeća, trebalo bi otpisati vađenje 40% već pripremljenih rezervi fosilnih goriva; dakle već uloženi kapital. Dakle, ne treba računati na to da kapital jednog dana samo prestane s ekstrakcijom fosilnih goriva.
Naftni “boom” zapravo ima dvije strane medalje: s jedne strane, pritisak na realne razine radničkih nadnica, a s druge, visoke profite za fosilni kapital, što nas vodi u ekološki i klimatski kolaps. Bez ozbiljnih intervencija u rad ovih tvrtki bit će teško, ako ne i nemoguće, poduzeti ozbiljnije korake prema postugljičnom društvu.